Malo će koje hrvatsko srce biti ravnodušno kada čuje za podravske Hlebine. Ta ondje je ona glasovita umjetnička škola naive! Generalići, Mraz, Virius, Lacković Croata, Gaži, Večenaj… Nježni potezi ruke, blage boje, zaobljeni krovovi jednostavnih seoskih kuća, meki i topli likovi, nigdje oštra ruba. No privlačnost hlebinske škole oduvijek je bila u njezinoj autentičnosti. Prijestolnicu hrvatske naivne umjetnosti podigla je skupina seljačkih sinova, umjetnika amatera, bez visokih škola i akademija. Oni su uzeli kist, nekada i dlijeto; trebalo im je malo boje, komadićak gruboga papira ili stakla. I uz nekoliko poteza – »šaranja« – ovjekovječili su prizore s kojima su se mogli poistovjetiti ljudi njihova vremena. Uspjevši najprije u malom, postali su trajno veliki. Te dvije tendencije – blagost i izostanak bilo kakvih oštrih rubova, a onda i potreba da se uspije u malenosti – horizontalna su i vertikalna os dojmova koji su pratili naš reportažni pohod hlebinskoj župi sv. Katarine.
»Ovo je zemlja u koju i dalje vrijedi sijati«
Malo prije početka nedjeljne mise zavirili smo u tišini u crkvu. Narod se još tiho okupljao. Molila se krunica. S ulaza u crkvu, po liniji vertikale, pozornost je odmah privukao impresivni oltar zaštitnice sv. Katarine, okružene nizom likova svetaca, anđela i drugih Bogu milih stvorenja, prizori kakve možda samo uresima bogat barokni stil može do kraja izraziti.
Župni upravitelj Petar Krašek: »Prije svega se oslanjam na snagu Božje riječi i euharistije. Bog je taj koji narod poziva, okuplja. Svećenik je samo most na tom putu«. U Hlebinama je na službi oko godinu dana. »Ovo je zemlja u koju i dalje vrijedi sijati«, kazao nam jeA po liniji horizontale tiho nam je pozornost oduzela hlebinska škola – četrnaest postaja križnoga puta, djelo domaće umjetničke ruke. Blago smo potom uzdigli pogled. Na vitrajima pomalo neočekivano društvo svetaca i Božjih ugodnika – sv. papa Ivan Pavao II., sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. A onda i simbol Duha Svetoga koji bdije nad oltarnim prostorom.
»Ovo je zemlja u koju i dalje vrijedi sijati«, govori nam nakon mise mladi svećenik Petar Krašek. U Hlebinama je župni upravitelj, a u obližnjem selu Peterancu župnik. Rođen 1995., svoja je pastoralna iskustva dosad brusio u raznim krajevima Varaždinske biskupije – u Svetom Iliji, Ludbregu, Đurđevcu… Kao mladomu svećeniku, rekao nam je, na srcu mu je da u crkvi, na nedjeljnoj misi, ali i u tjednu bude što više ljudi. No zajednicu je teško »strukturirati« s obzirom na to da je iz godine u godinu brojem sve manja. »Prije svega se oslanjam na snagu Božje riječi i euharistije. Bog je taj koji narod poziva, okuplja. Svećenik je samo most na tom putu«, sažima župni upravitelj svoju »pastoralnu filozofiju« u Hlebinama.
Velik mu je oslonac, priznaje svećenik, nit tradicijskih pobožnosti koja je i dalje vrlo živa u Hlebinama. Manja i veća slavlja svetaca i lokalnih zaštitnika koja nam je pobrojio nemoguće je staviti u jednu rečenicu. »Pastoralna je godina sama po sebi uvijek dinamična, a tradicionalne pobožnosti, uz procesije, kada se ipak okupi veći broj ljudi, na pomoć su župniku. Tu dolazimo i do dimenzije javnoga štovanja, time pokazujemo da naša vjera nikada ne može biti samo privatna stvar. U tom vidim i oživotvorenje one Isusove zapovijedi: ‘Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju’«, tumači župni upravitelj.
Pobjeđuje se i kada umirući primi sakramente
Iz riječi svećenika s jednogodišnjim stažem u Hlebinama bilo nam je jasno i da uz nit tradicije ondje itekako živi i nit redovitoga sakramentalnoga života. Župni upravitelj ispovijeda redovito, nedjeljom prije mise, a po dogovoru i u tjednu, obično u sakristiji. Horizontala tradicije i vertikala življene vjere obično se ispresijecaju i kada se u župi slave krizme i prve pričesti. Krizmanici i prvopričesnici nisu svake godine brojni možda kao u nekim većim župama. Ali to je trenutak u životu župe koji na osobito radostan način povezuje cijelu zajednicu. »Osjeti se i u našoj sredini problem krizmanika koji nakon krizme više nisu redoviti na misama. Ali uvijek se može uočiti da nekoliko njih i nakon krizme ipak nastavi ići u crkvu«, dodaje župni upravitelj Krašek.
Veliki udio pastoralnih aktivnosti svećenika u selu poput Hlebina danas čini i briga za starije i nemoćne. Mnogima bi se činila poražavajuća činjenica da i u toj sredini neprestano raste broj starijih, da broj sprovoda nadmašuje broj krštenja. Ali svećenik Krašek i na takvom duhovnom bojištu nalazi načina kako izvojevati neke konkretne pobjede. Starije redovito obilazi uoči velikih blagdana, ali i po potrebi i dogovoru. No među njima je ostala živa svijest o snazi sakramenta. Bolesničko pomazanje zato za njih nije samo »posljednja pomast«, nego sakrament koji se prepoznaje kao onaj koji liječi dušu i tijelo. Rijetkost je tako u Hlebinama da stariji odlaze s ovoga svijeta a da ih prije toga nije pohodio svećenik i opremio za put prema vječnosti, napominje župni upravitelj Krašek.
Čeka se prepoznavanje uloge mladih obitelji
Upućenu sugovornicu u demografska kretanja u Hlebinama, ali i u duhovnu dinamiku župe u prošlosti i sadašnjosti, pronašli smo u Božici Trnskoj, načelnici općine Hlebine. Ali ta je njezina uloga u našem razgovoru bila rečena zapravo na posljednjem mjestu, nakon što se kao sugovornica u reportaži najprije predstavila kao majka triju odraslih žena, baka dvojice velikih dječaka i župljanka uključena u život hlebinske župe.
Hlebine danas, pojašnjava nam sugovornica Trnski, ipak u materijalnom pogledu dobro stoje. Blizu je industrijski razvijena Koprivnica, u selu je i nekoliko obitelji koje uspješno vode OPG-ove. No ako se pogledaju neki duhovni aspekti života, svojevrsni je paradoks, pojašnjava nam, da je hlebinska crkva bila popunjenija u vremenima komunizma, kada se nije gledalo blagonaklono na vjernike. Sada, kada takvih zaprjeka nema, mlađe generacije kao da sve više odvlače neke materijalne blagodati. Iako, valja razumjeti i probleme s kojima se oni suočavaju, posebno mlade obitelji. Pedesetak mladih obitelji u Hlebinama zadržano je različitim demografskim mjerama, tumači nam sugovornica Trnski, ali i to je zapravo premalo ulaganje s obzirom na njihovu važnost. »Mi kao društvo tek trebamo razviti svijest o važnosti mladih obitelji. Jer uzalud su nam onda sve te ceste, razvoj i infrastruktura ako ne služe našim ljudima«, upozorava hlebinska načelnica.
»Ono što imam u Hlebinama ne bih ni za što mijenjao!«
Put od Zagreba do Hlebina bio je udoban, ukupno oko sat i pol vožnje. Dio je puta autocesta, dio brza cesta, a onda i splet dobrih lokalnih cesta. Među njima su zaista rijetke one koje su istrošene, s rupama i udubinama, kakvima primjerice vrvi zagrebačka metropola.
Od Hlebina do Zagreba i natrag redovito u radnom tjednu vozi župljanin Marko Ružić. Po struci inženjer prometa, mogao bi o kvaliteti cesta jamačno više i bolje govoriti od nas. No razumije se i u kvalitetu života i duhovno ozračje u Hlebinama: »Meni je osobno nezamisliv život u Zagrebu ili nekoj takvoj velikoj sredini. Pa postoji i oko Zagreba toliko lijepih manjih mjesta, u kojima se umjesto u skučenim i skupljim uvjetima života u stanu može pronaći i dobra kuća. Kažu mi neki: pa velik je to grad, ponuda je tu svega, kazališta, trgovine, razonoda… Sjednem u automobil i časom sam u Zagrebu! Živio sam u Zagrebu kao student, a i nešto kasnije, prošao sam i život u studentskom domu i u stanu. I mogu reći da ono što imam u Hlebinama, posebno ovdje u župi, ne bih ni za što mijenjao!«
Župljanin Ružić u hlebinskoj je crkvi, konkretno na koru, praktički odrastao budući da je njegov otac Josip tek nedavno zaključio višedesetljetni »staž« orguljaša i voditelja zboraša. Ljudi su u selu, podsjeća nas hlebinski maestro, sve donedavno živjeli isključivo od poljodjelstva. Za njih je stoga doći na probu subotom navečer, da bi se uvježbalo pjevanje za nedjeljnu misu, bio i društveni susret, razonoda i odmor od teškoga fizičkoga rada. Resila ih je od samih početaka zbora, još od 1977. godine, marljivost i predanost.
»To se moglo zapaziti i po papirima na kojima su bile zapisane note. Oni su bili istrošeni«, prisjeća se profesor Ružić te dodaje: »Zboraši su na kraju došli do zavidne razine pjevanja. O tome govori podatak da smo već 1980. dobili priliku zapjevati i na dvjema misama u zagrebačkoj katedrali«. Nanizali su se nakon toga i nastupi u drugim prigodama, u katedrali u Đakovu, u svetištu u Aljmašu, u Osijeku, Ludbregu… Zadaće profesora Ružića na koru je odnedavno preuzela župljanka Branka Gregorin. Podsjeća da je taj novi angažman u župi tražio sate i sate uvježbavanja uz orgulje. Potpora su joj u svemu ipak bili kolege zboraši, s kojima je od ranije pjevala i koji su već bili uigrana ekipa. Župljanka Gregorin u Hlebinama živi 29 godina, a inače je iz Koprivnice. Majka je četvero djece.
Kada su na misi i unuci, radost je potpuna
Osim u liniji korske vertikale, u Hlebinama su mirni »prijenosi vlasti« mogući i u liniji horizontale. Župljanka Milena Rumek naime prepričala nam je kako je nedavno u zadaći sakristanke naslijedila župljanku Slavicu Horvat. Župljanka Rumek majka je troje djece, a uz radne i obiteljske obveze slobodno vrijeme nesebično daruje za župu. »Puno se govori o tome kako treba biti autentičan. Evo, ovdje u župi mogu biti ono što jesam. Ne trebamo se ovdje posebno ‘truditi biti autentični’«, kazuje nam sugovornica Rumek. Tiho i nenametljivo od »pasivne« do angažirane župljanke u posljednjih je nekoliko godina napredovala Amalija Belec. Na nedjeljnim misama ona obično uzme neko čitanje. »Služiti u župi jest misija, poslanje. I ponosna sam što mogu davati dio sebe«, dodaje.
A u splet župljana koji duhovno učvršćuju horizontalu hlebinske župe uklopila se i Božica Kolarek. Posljednjih godina ona se svojim angažmanom u župi koristi i da bi bila bolja u važnoj zadaći koja započinje svaki put kada dođe u obiteljski dom – zadaći bake. »U obitelji kao baka nastojim pomoći koliko mogu. Ali velik je izazov danas djeci privući pozornost. Puno smo puta i mi suočeni s tim da, kada ih pozovemo malo da dođu k nama, unučad zna taj susret zamijeniti nekom aktivnošću kao što je gledanje televizije, igre… Ali kao netko tko je odgajan tako da se uvijek znalo da je nedjeljna misa ‘glavni događaj’ u tjednu, kada su se svi poslovi prilagođavali tako da se ne može dogoditi da se misa propusti zbog nekoga posla, ipak mi je drago kada moja unučica dođe sa mnom na misu«, govori nam župljanka Kolarek.
Nakon nedjeljne mise, zajedno s ostalim župljanima, o svojoj je ulozi hrabro progovorila i Lorena Brlečić, koja je netom završila šesti razred osnovne škole. U župi je već pet godina aktivna kao ministrantica. Zajednica ministranata u Hlebinama okuplja oko 25 mladih raznih uzrasta, a posebna je po tome što u njoj većinu čine djevojčice. »Sada mi se čini da su zadaće u župi nekako teže od onoga dijela življenja vjere nakon mise. To je tako možda stoga što u našoj sredini još uvijek ne postoji neka ‘zaprjeka’ u odnosu na one koji redovito idu u crkvu. Ne pamtim da smo mi mlađi koji smo aktivniji u župi nekada bili suočeni s porugom ili zadirkivanjem vršnjaka u Hlebinama.« Katkada i ona kao ministrantica preuzme neko misno čitanje, a ta joj je zadaća, posvjedočila nam je, pomogla i da se oslobodi straha od mucanja.
Najbolja je škola koja otvara putove talentima
Naš je reportažni pohod Hlebinama očito morao biti zaključen motivima glasovite hlebinske škole, o kojoj nam je iz prve ruke progovorio Hrvoje Gaži, i sam u umjetničkim vodama otkada znade za sebe jer je kao sin »hlebinca« Dragana Gažija o naivi učio od najboljih. S velikim nam je entuzijazmom pričao o početcima hlebinske škole, o Krsti Hegedušiću koji je zapazio mladiće koji su »šarali« na papirima u koje su se pakirali proizvodi u trgovinama, prepoznao u njima talent te im pokazao putove kojima su došli do izražaja. »Bio je to tada i svojevrsni bunt protiv buržoazije, diktature iz Beograda. Dakle jaka je bila socijalna nota«, kazuje nam Gaži, koji je kao vjernik ujedno aktivan u hlebinskoj župi. »Hlebinska škola zapravo i nije bila škola u kojoj se ‘uči’. Ona je bila stvar otkrivanja talenata koji su rasli u toj konkretnoj sredini«, dodao je Gaži.
No i sami smo u Hlebinama iz prve ruke shvatili da je ondje talente zapravo cijelo vrijeme nadahnjivala sredina, koju čine i marljivi ljudi, ali i iznimne prirodne ljepote. Daleko nam je razumljivija postala misao koju je prije šest-sedam desetljeća izrekao veliki Ivan Generalić nakon što je neko vrijeme proveo živeći i stvarajući u Parizu: »Kaj je Pariz spram mojim goricam.« Nakon susreta s hlebinskom župnom zajednicom misao smo mogli i parafrazirati – što će Pariz i Zagreb onima koji uspiju u malenosti prijestolnice naive!
Župa sv. Katarine u Hlebinama
