SVETA MJESTA »MORSKIH« ČUDESA NA HRVATSKOJ OBALI Kako je morska sol poslužila »soli svijeta«

Snimio: Z. Atletić | Zidne slike na koje će naići hodočasnik u ophodu sarkofaga sv. Eufemije u rovinjskoj crkvi u tehnici je »buon fresco« krajem 19. stoljeća izveo udineški umjetnik Leonardo Rigo
More je na hrvatska žala nanosilo svetačke relikvijare, kipove i slike, ali i svetce

Nije lako pjesniku u riznici hrvatske povijesti naći tako veličajnu temu kakva je dolazak Hrvata na obale Jadrana. No nije tu tvrdnju teško potkrijepiti čak i da se nebrojeni stihovi zanemare. Jer u tisućljetnoj povijesti ne može se ni zamisliti odsudniji čas od onoga u kojem je oči pridošlica sa snjegovitih Karpata osupnulo ljeskanje sinjega mora. Nije to bio tek prilazak dotad neviđenu plavetnilu, nego i prelazak u posve novo doba: doba u kojem će se u tijelu jednoga naroda sjediniti običaji Ilira, umijeća Kelta i jezik Slavena s uljudbom triju Rimova – latinskoga, grčkoga i franačkoga – sve duž istoga žala. I dok će Hrvat otada do danas k moru silaziti da se njime okoristi, po njemu otputi ili uza nj otpočine, more mu ne će uzvraćati tek mirom svojih zaljeva, bijesom svoje pučine ili otajom svojih dubina; ono će mu kroz stoljeća donositi i živu vjeru.

Misionar na moru, mučenica na nebu

Svjedočanstvo o prvom takvom morskom daru zapisali su upravo pjesnici. Naime, stihovi Kavanjinova epa »Bogatstvo i uboštvo« i Palmotićeve drame »Pavlimir« uzgred spominju događaj kojemu je dubrovački redovnik Ignjat Đurđević posvetio čitavu latinsku raspravu – brodolom apostola Pavla na otoku Mljetu. Pavlov suputnik Luka u 27. i 28. poglavlju Djela apostolskih doista pripovijeda kako je njihovu lađu na jesenskom putu od Krete do Rima oko 61. godine poslije Krista s puta skrenuo olujni sjeveroistočnjak, a nakon njegova okretanja nesretni su pomorci dva tjedna bili »tamo-amo gonjani po Jadranu« sve dok im utočište nije pružio otok zvan »Melita«. Većina tumača Pavlovim utočištem i danas smatra Maltu, čak i unatoč nesklapnostima takva tumačenja, na koje je još 1730. upozorio Đurđević. Njegove zaključke potvrđuju i suvremene spoznaje: o jesenskoj prevlasti jugoistočnoga šiloka na Mediteranu, o stalnim strujama koje brodove iz Jonskoga mora usmjeravaju prema Jadranu, o rimskom natpisu mljetskoga upravitelja Publija, o ostatcima antičke crkve sv. Pavla u Koritima na Mljetu…

Dolazak Hrvata na more nije bio tek prilazak neviđenu plavetnilu, nego i prelazak u novo doba

A Mljećane na apostolov posjet odnedavna podsjeća i kip postavljen nedaleko od »škoja svetoga Pavla« u providonosnom zaljevu Saplunare.

Na suprotnoj strani hrvatskoga Jadrana drugi će dar mora gotovo osam stoljeća kasnije zapasti romanske stanovnike jednoga istarskoga otoka koji danas to više nije. Naime, na obale Rovinja, koji je tek u 18. stoljeću spojen s kopnom, 13. je srpnja 800. godine prema predaji doplutao mramorni sarkofag s tijelom svete Eufemije, bačen u vode Bospora iz straha od ikonoboraca koji su se osilili za bizantskoga cara Nikefora. Prijenos sarkofaga, koji je na rovinjsko brdo dovukao tek dječak sa zapregom slabašnih junica, predoznačit će i zanos mnoštva hodočasnika koji sve do danas ophode relikvije kalcedonske djevice i mučenice. Ona pogled vjernoga puka upravlja uvis smiješeći mu se s najvišega istarskoga zvonika, ali i s noćnoga neba na kojem njezino ime od 1907. resi asteroid 630.

Zašto Melita nije Malta
Uz argumente koji potkrjepljuju teoriju o Pavlovu mljetskom zimovanju postoje i brojni dokazi koji opovrgavaju maltešku hipotezu, tumači don Miho Demović, urednik zbornika o svetopavlovskom brodolomu. »Osim što se štovanje sv. Pavla na Malti javlja tek u 13. stoljeću, ona je daleko od Jadrana, koji je poprište brodoloma u Djelima apostolskim. Usto, na njoj ni u doba apostola nije bilo zmija koje Luka spominje, a i malteško stanovništvo podvrgnuto rimskoj vlasti i vično grčkomu jeziku evanđelist bi teško nazvao ‘barbarima’«, objašnjava Demović.
Dušanka Arapović iz vrgadinske bratovštine Gospe od Zdravlja: »U našoj je isključivo ženskoj ‘skuli’ više od 40 sestrima, a iz čitave nas Hrvatske okuplja Gospin blagdan 21. studenoga«
Sedam Franjinih samostana na hrvatskom tlu
Simpozij o početcima franjevaštva u Hrvata, u čijoj je organizaciji 2012. sudjelovao i fra Gabrijel Jurišić, rasvijetlio je koji se sve hrvatski samostani hvale da ih je osnovao sam sv. Franjo. »Najstarije su predaje Dubrovnika i Zadra, a kasnije su im se pridružili Split i Trogir te Pašman i Trsat. Posebna je predaja povezana sa Zagrebom, kamo je Asižanin navodno pristigao vraćajući se kopnenim putom iz Svete Zemlje. Tomu u prilog govori i njegov povijesno potvrđeni posjet Ljubljani«, zaključuje Jurišić.
Apostolska pjesma, biskupska špilja i redovnička crkva

Rovinjanima odanima Franačkoj more je zaštitnicu zavijestilo u isto doba kada su bizantski podanici s Vrgade u jednoj od vala toga otoka nasuprot Pakoštanima zatekli drveni kip svoga novoga zaštitnika, svetoga Jadre – Andrije. Riječ je zapravo o puleni, pramčanom kipu prvoga carigradskoga biskupa, a njegovo je nalazište zacrtalo i mjesto najstarijoj od triju vrgadinskih crkava, u kojoj se kip i sada čuva. Nekoć župna, a danas grobljanska crkva posvećena zaštitniku ribara, težaka i pjevača, jedinstvena je i po zvucima stoljećima očuvane tradicije glagoljaškoga pjevanja, koji u njoj osobito svečano odjekuju baš na dugačkim sprovodnim misama.

Tristo godina kasnije odjek osorskih crkvenih zvona koja su se sama od sebe uzbibala u zoru 31. svibnja 1144. probudio je sve stanovnike te negdašnje biskupske prijestolnice na Cresu. Pohitavši na gradske zidine, drjemovni su Osorani imali što i vidjeti: kvarnerskim je morem plutala drvena škrinja. Izvukavši ju na kopno, u njoj su pronašli željezni kovčeg s relikvijama negdašnjega osorskoga biskupa Gaudencija. Tako se revni kamaldoljanin napokon vratio kući nakon što je točno stotinu godina ranije preminuo u samostanu sv. Marije u Portu Nuovu kraj Ancone. Onamo je, naime, pribjegao nakon odreknuća od službe i uzmaka iz Osora, na što je bio prisiljen 1042. jer je jednoga plemića odbio vjenčati s rođakinjom. Uz župnu crkvu Uznesenja Marijina koja čuva njegov grob i osorsku sakralnu zbirku koja je udomila njegovu škrinju, planina Osoršćica na susjednom Lošinju skriva i špilju u kojoj je sv. Gaudencije po predaji proveo i pustinjačku mladost i biskupsko progonstvo.

Špilja u koju se kao mladić na molitvu povlačio Giovanni Bernardone, budući sv. Franjo, poznata je iz brojnih životopisa »drugoga Krista«. No manje je poznato da je njegov prvi životopisac Toma Čelanski zabilježio da je siromašak iz Asiza šest godina nakon svoga obraćenja, 1212., doplovio do – Slavonije.

Dok će Hrvat k moru silaziti da se njime okoristi, po njemu otputi ili uza nj otpočine, more će mu kroz stoljeća donositi živu vjeru

Uobičajen je to naziv latinskoga srednjovjekovlja za dalmatinske krajeve u koje je zbog protivnih jadranskih vjetrova morao pristati brod na kojem je Franjo najvjerojatnije iz Ancone pošao u misijski pohod sirijskim Saracenima. Premda Čelanski ne spominje Franjino pristanište, nego samo darežljivost hrvatskih domaćina, prvi će franjevački samostan izvan Italije ponići upravo u Trogiru, o čemu svjedoči i oporuka plemića Dese Lučića koji je maloj braći još za Franjina života podigao samostan i crkvu izvan gradskih zidina. Samostana na trogirskoj Travarici više nema, no u crkvi koja je 1214. na istom mjestu posvećena Gospi od Anđela – onoj koju je siromašak iz Asiza najvećma štovao – svoj je dom 2018. pronašla i svetčeva relikvija.

Svetci koji su htjeli ostati

Hirovita je narav plemenite krvi opečatila duhovni život i Trogira i Osora, ali i Vrgade, čijim središtem i danas dominira ruševna palača poljičkih grofova Damiani. Nakon tristogodišnje prevlasti nad otočićem naseljenim još od kasne antike posljednji su ga »conti de Vergada« nakanili napustiti krajem Prvoga svjetskoga rata, ponijevši iz kapelice svoga »palaca« i italo-bizantsku ikonu Gospe od Zdravlja. No nevera ih je toga ratnoga Ivanja dva puta vratila na obalu, od koje su se iz trećega pokušaja mogli otisnuti tek – bez slike. Marijina vjernost Vrgadi nije ostala neuzvraćena: članice jedne od čak pet vrgadinskih bratovština, koja joj je posvećena još 1880., i danas časte čudotvornu Gospinu sliku i nasljeduju je molitvom i sestrinskom pomoću svojoj župi.

More je posljednju čudotvornu pomoć Hrvatskoj udijelilo u velikom ratu koji je uslijedio ni trideset godina nakon vrgadinske nevere. Makar nema dokumenta koji bi to potvrdio, još ima živih svjedoka neuspjela isplovljavanja talijanskih fašista iz zadarske luke s otetom škrinjom svetoga Šimuna Bogoprimca, koji je u Zadar osam stoljeća ranije i dospio talijanskom otmicom. Brod se zbog škrinje, kažu, nije mogao pomaknuti s mjesta čak ni nakon biskupove molitve te vojnicima nije preostalo nego da škrinju vrate u svetčevu crkvu. Ondje, položeno na ruke brončanih anđela izlivenih od zaplijenjenih turskih topova i izloženo u kovčegu na čijoj je oplati srebro hrvatske povijesti združeno sa zlatom biblijske, i sada leži neraspadnuto tijelo čovjeka koji je u Kristu prepoznao »svjetlost na prosvjetljenje narodâ«. Da je nekim čudom prevesti sve te znakove Jadrana na ljudski jezik, teško da bi hrvatskomu narodu prozborili išta osim molitve da i sam postane takvom svjetlošću; da »nošen morem nosi more ljubavi«. Ne šapće li to i ljepota svakoga vala?

Sveta mjesta »morskih« čudesa na hrvatskoj obali
Duž cijele obale od Savudrije do Prevlake razasuta su nebrojena sveta mjesta čija je duhovna povijest nezamisliva bez upliva Jadranskoga mora. No nije riječ tek o ekološkom ili ekonomskom blagu sinjega mora, pa čak ni o njegovim estetskim blagodatima, nego i o čudotvornoj moći kojom su njegovi valovi kroz stoljeća napajali vjeru hrvatskoga puka. Iz čitavoga mora mjesta koja se diče čudesima povezanima s morem »izronili« smo svetačke bisere Rovinja, Osora, Zadra, Vrgade, Trogira i Mljeta.