Crkva u Hrvata bogatija je za još jednoga biskupa, novoimenovanoga hvarskoga mons. Petra Palića. Njegovo imenovanje povezalo je cijelu Crkvu, a posebna je radost u mjestu gdje je odrastao – Janjevu, malom pitomom mjestu na Kosovu, zatim u zagrebačkoj Dubravi, gdje danas živi njegova obitelj, te u Hvarskoj biskupiji.
Župa biskupova odrastanja sv. Nikole iz Janjeva na Kosovu naseljena je od davnina Hrvatima katolicima, a pripada Gnjilanskoj biskupiji koja je osnovana 1999. te je s Prizrenskom eparhijom u sastavu Prištinske metropolije i Biskupske konferencija Kosova. Župom u Janjevu upravlja don Matej Palić. »Župljana je danas 315, od kojih je 205 Hrvata, a ostalo su Albanci katolici. Vjenčanja su rijetka, po jedno ili dva godišnje, krštenja je u prošloj godini bilo četiri, a sprovod ni jedan. No već ove godine bila su tri sprovoda i jedno krštenje. Vjeronauk je redovit, tijekom tjedna služim jednu, a nedjeljom i blagdanima tri mise«, govori o sadašnjem stanju župnik Palić. Ipak, ističe da je 1991. u Janjevu živjelo 4550 Hrvata, no u dvije sljedeće godine iselilo se oko 2500 Hrvata katolika, a iseljavanja su se nastavila svake godine, posebice za vrijeme rata na Kosovu kada je velik broj župljana napustio svoja ognjišta. Iseljavanje je dakle neupitna tendencija, osobito mladih jer su bez posla. Uglavnom odlaze preko ljeta raditi sezonski na moru, a pojedini se i ne vrate, nego nađu posao u Hrvatskoj, gdje ostaju živjeti. »Svake se godine smanjuje i broj djece, ali vjerujem u ostanak i opstanak, uz zaštitu i pomoć sv. Nikole i našega blaženika fra Serafina«, kaže župnik Palić.
Župnik navodi da je Janjevo s velikom i neopisivom radošću dočekalo vijest o imenovanju svojega sina svećenika za biskupa, svojega Perice, kako su ga u Janjevu zvali.
»Odjeknula su sva zvona s naše lijepe crkve i čitavim se krajem vijest brzo proširila jer je don Petar mnogima bio poznat u našem kraju. Još kao dijete bio je vrlo sposoban, u svemu marljiv i pobožan te komunikativan i vrlo susretljiv; uvijek veseo i nasmijan, što je ostao i do danas. Volio je svoje Janjevo i rado je navraćao, posebno za velike blagdane, a zadnjih je godina dolazeći hodočastio i Gospi Letničkoj. Uz zagovor sv. Nikole i Gospe Letničke ustrajao je u svom zvanju te i završio potrebnu teološku naobrazbu. Osobito je prema najmanjima iskazivao i pokazivao jednostavnost i blagost te krotkost i darežljivost. Don Petar je svojim dolascima znao hrabriti kako mene župnika tako i preostale svoje sunarodnjake, jer njegov je široki osmijeh mnogima ulijevao nadu. Nije izostala ni njegova skromna materijalna pomoć potrebitima za ‘ostatak ostataka’ Hrvata, točnije za još 205 duša koje žive u vrlo teškim i složenim uvjetima. Mi molimo za njega, da naš Perica bude i dalje mudar i vjeran pastir povjerenoga stada i dika svih Janjevaca diljem svijeta i hrvatskoga naroda. Zahvaljujemo Bogu što je od tolikih duhovnih zvanja snagom Duha izabrao don Petra za biskupa i pratit ćemo ga uvijek svojim molitvama te rado čekati njegov ponovni dolazak u svoje Janjevo, sada maleno, ali vjerno i pobožno. Mnogo je onih koji su odlazeći iz svoga rodnoga kraja Janjeva željeli očuvati sliku nekadašnjega prelijepoga mjesta pa zato nisu možda željeli navraćati, a naš je don Petar dolazio i u nesigurna vremena. Ne ćemo nikada zaboraviti njegovu brigu i ljubav. Imenovanje biskupom mons. Palića svima nam ulijeva nadu i radost, hrabri nas jer to je dokaz da Duh Sveti vodi Crkvu i ne zaboravlja one koji su mu vjerni.«
Župnik ističe da su u Janjevu trag nesebične ljubavi prema potrebitima ostavile i redovnice sv. Križa iz Đakova. »U svim pastoralnim djelatnostima i potrebama su s narodom. Od mnogih sestara sada je s nama samo s. Irmina Jukić, koja je hodajuća radost i nada preostalima, osobito najsiromašnijima i najpotrebitijima«, rekao je župnik Palić.
U župi sv. pape Ivana XXIII. u Zagrebu živi obitelj novoimenovanoga hvarskoga biskupa Palića: majka Zora i braća sa svojim obiteljima: Nikola, Branko, Zdravko i Leopold. Zanimljivo je da je župnik župe današnjega njihova stanovanja Kristo Brkić rođen u Janjevu, gdje je stanovito vrijeme i službovao kao kapelan. On s ponosom ističe da je iz Janjeva 39 živućih svećenika i jedan đakon, koji će biti četrdeseti, a ne zaboravlja ni redovničkoga brata kod franjevaca, sedam bogoslova i dva sjemeništarca. »K tomu, iz Janjeva je dvadesetak redovnica. Imamo toliko duhovnih zvanja da pastoralno možemo pokriti jednu manju biskupiju jer sada imamo i biskupa«, pomalo šaljivo govori župnik Brkić.
Osvrćući se na svoj život u Janjevu, župnik Brkić kaže: »Sva su naša zvanja izmoljena, pa tako i moje. Pošao sam jednu godinu za stakloresca, a zatim sam otišao u sjemenište. Imali smo dobre i kvalitetne svećenike u Janjevu, a i snaga obiteljske molitve pratila nas je na svakom koraku. Kad sam bio pri kraju studija i pred đakonskim ređenjem, don Petar je 1986. pošao u sjemenište. Nismo ređeni u skopskoj katedrali, nego su svećenička ređenja redovito bila u Janjevu. To je također bio poticaj kojim se oduševljavali mladi ljudi. Kad se ređenje svećenika događa u župi, cijela župa se uključuje, pa to postaje onda i župno slavlje. A svake dvije godine imali smo svećenika.« Prisjećajući se kako je izgledala organizacija ređenja, don Kristo navodi da nisu imali vodu, nosili su je za tu prigodu u cisternama u župni dvor…
S ponosom ističe da su svećenici bili s narodom i za narod, uzeti iz naroda te postavljeni za narod. »Mi smo Janjevci bili ređeni u svojem mjestu, a Janjevci su služili u svojoj rodnoj župi, poslije don Ante Bakovića pa nadalje, što je fenomen koji smatram važnim istaknuti. Uzevši tu činjenicu u obzir, s punim pravom može se reći da su upravo svećenici i Crkva očuvali hrvatstvo i ono najbolje od hrvatske kulture. Da nije bilo Crkve, ne bi bilo ništa od hrvatstva, jer obredi su bili na latinskom, onda su se s Koncilom počele služiti mise na hrvatskom jeziku, njegovala se latinica. U školi se u početku učila ćirilica, a dočim smo krenuli na vjeronauk, prelazili smo odmah na latinicu. Crkva je dakle štitila naš nacionalni identitet. Valja napomenuti da su svećenici iz Janjeva bili upravitelji sjemeništa u Skoplju i da su svagdje promicali radost zbog pripadanja hrvatskomu narodu i kulturi.«
U zagrebačkoj Dubravi u dvojnom objektu, kućama katnicama, živi obitelj Palić: Zora, majka novoimenovanoga biskupa, te četvorica njegove braće sa svojim obiteljima. Otac im je Anton, danas pokojni.
Biskupovi roditelji rođeni su u Janjevu. Majka Zora rođena je 8. siječnja 1955. u obitelji Gucić, a njezini roditelji bili su Ivan i Frana r. Palić. Otac, pokojni Anton, rođen je 11. listopada 1950. od Nikole i Kate rođene Glasnović. Vjenčali su se 28. kolovoza 1971. Majka Zora ističe da je Petar najstarije dijete. Rođen je 3. srpnja 1972. u Prištini jer je obitelj u to vrijeme živjela u Ajvaliji kod Prištine. Drugi po redu je Nikola koji je rođen 16. rujna 1975., a treći je Zdravko rođen 26. ožujka 1977. Nakon toga 1978. obitelj se preselila u Janjevo i tamo su rođeni Branko, 18. studenoga 1980., te najmlađi Leopold, 21. listopada 1986. U Prištini su krštena tri sina, a dva u Janjevu. »Tamo nas je bila puna kuća, bili smo s djeverima i zaovama, molili smo zajednički Boga. Išli smo pješice u crkvu. Petar je počeo ministrirati od četvrte godine. Kad smo se preselili u Janjevo, i dalje je ministrirao, a ministranti su bili svi moji sinovi«, ističe majka Zora.
Prisjećajući se Petrova odlaska u sjemenište, kaže: »Bila sam u osmom mjesecu trudnoće s Leopoldom. Petar je došao doma iz crkve u vrijeme raspusta i rekao da ide u sjemenište jer je već prije sve dogovorio sa župnikom don Nikolom Dučkićem. Kad nam je to priopćio, počeli smo plakati jer nas je ganulo što najstariji sin odlazi od kuće. Prihvatili smo njegovu želju, spremili ga, obilježila sam mu odjeću i u suzama smo ga poslali u Skoplje. Suprug Anton je nakon dva sata taksijem otišao za njim jer nije mogao izdržati da ne vidi kamo mu dijete ide. U sjemenište je, naime, otišao pod visokom temperaturom pa nas je to još više zabrinjavalo, no njegova želja bila je jača i od temperature. U to vrijeme Janjevac Cirimotić bio je ravnatelj sjemeništa. Suprug se vratio i rekao da je sve u redu. Tada nije bilo telefona pa bi nam poslao pismo. Nisam uvijek mogla čitati njegov rukopis pa sam čekala supruga da dođe s posla i da mi pročita pismo još jednom, pa još dva, tri puta. Bio je u Skoplju dvije godine, dolazio je doma za ferije. Poslije je otišao u Suboticu i opet je dolazio za ferije. Nikad se nije požalio da mu je nešto teško. Jedne godine bili smo se zabrinuli jer je došao za Uskrs iz Subotice vrlo mršav. Pitala sam ga: ‘Petre, da nisi bolestan?’ Rekao mi je da nije, ali nije htio govoriti zašto je mršav. Tek sam doznala od njegovih kolega da je postio cijelu korizmu. Kad bi došao, svi smo ga grlili i ljubili. Suprug i ja uvijek smo molili, a otkako je otišao u sjemenište, nismo prestajali. Molim za svu svoju obitelj, a posebno molim za svećenike i duhovna zvanja. Ono što mi je ostalo otkad su bili mali: blagoslovim svoju djecu, stavim im križić, pa tako i danas svomu Petru stavim križ na čelo kad dođe, a to napravim i njegovim kolegama.«
Iako je život majke Zore dobio obrise kalvarije, ističe da je ni trenutka ne napušta pouzdanje u Božju providnost i zahvalnost Bogu. »Suprug je poginuo u prometnoj nesreći na drugi dan Božića 1994. Samo sam ga dva puta u životu vidjela da plače, prvi put kad je Petar otišao u sjemenište, a drugi put dan uoči pogibije, na sam Božić, kad je rekao da mu je teško što su dvojica sinova u Zagrebu, a on ih ne može vidjeti. Nakon toga, 1995. odlučila sam s djecom poći u Zagreb, jer tamo su bili Petar i Nikola koji zbog tadašnjih okolnosti nisu mogli doći svomu otcu na sprovod. Te godine bilo je Petrovo đakonsko ređenje, a u meni su se miješali tuga i radost. Zapravo, bili smo svi u crnini za pokojnim suprugom, neprestano razmišljajući kako bi on tek bio radostan da je doživio Petrovo ređenje. Poslije suprugove smrti Petar je bio glava obitelji, za sve smo ga zvali i pitali, na njemu je bila velika odgovornost.«
Majka Zora s mnogo emocija govori o onome što je proživjela. »Bog mi je dao snage da mogu doći u Hrvatsku jer sam shvatila da je zadnji trenutak. Došli smo u listopadu 1995. Stariji su radili, a mlađe sam upisala u školu. Svećeničko ređenje bila je velika radost, ali u mom srcu bila je i tuga. Sve sam predala Bogu. Sve prođe, jer Bog nas vodi. Ponosna sam danas na svoju djecu i njihove obitelji, a sretna što sam doživjela da je moj Petar imenovan biskupom. Sve njegove kolege promatram kao svoje sinove. To su za mene posebni svećenici, volim ih kao svoju djecu. U Janjevu sam pomagala župnicima, posebno župniku don Mateju, a pet godina sam im mijesila i pekla kruh. Kad bi došli gosti, mi smo kuhali, pripremali, djeca su posluživala u crkvi. Kad je moj Petar imenovan biskupom, nazvao me župnik iz Janjeva don Matej i rekao: ‘Sva se žrtva isplati. Tvoj trud i tvoja poniznost isplatili su se, dobila si biskupa.’«
Brat Nikola Palić tri je godine mlađi od novoimenovanoga hvarskoga biskupa. »Odrastao sam u Janjevu, premda sam rođen u Prištini, a danas u Zagrebu živim sa suprugom Sanjom i sinom Antonijem. Petar je uvijek bio na misi. Po ljeti, kako nismo imali što raditi, nešto bismo doma montirali, a Petar bi nam ‘služio misu’. Znao je reći: ‘Vi radite, a ja ću vam propovijedati’«, kroz šalu ističe Nikola. »Od početka je nekako bio drukčiji, odvajao se, bio je mirniji, nije želio konflikte ni svađe. Uvijek se isticao u školi. Družio se i bio je društven, ali je bio povučeniji. Recimo, kad bismo igrali nogomet, on je bio golman. Sjećam se njegova odlaska u sjemenište, kada je imao temperaturu 40. Ispraćali smo ga iz crkve, a u meni se javio osjećaj da gubim brata. I meni je bilo teško kao i roditeljima, koji su plakali. Kasnije sam shvatio da ga nismo izgubili, pogotovo kad je počeo dolaziti kući na školske raspuste. Povremeno je bio i kod bake i djeda u Ajvaliji.
Bili smo jako povezani. Kad sam došao 1992. u Zagreb, jer sam morao pobjeći zbog vojske, bio mi je potpora jer on je u Zagreb došao prije mene. Radio sam na Opatovini pa smo se viđali na Kaptolu. Kad nam je tata poginuo, nas dvojica nismo mogli ići na sprovod. Bili smo tužni. Prisjećam se i đakonskoga ređenja, kad su se miješale emocije: bili smo radosni i ponosni, a tužni zbog otca, koji nije doživio ono za što je, zapravo, živio.«
Treći brat Palić je Zdravko, mlađi pet godina od Petra. Kad je imao godinu dana, roditelji su se preselili iz Prištine u Janjevo. Živi sa suprugom Lidijom, sinovima Antonom i Dominikom i kćerju Anamarijom. »Kad sam bio dijete, jedva smo čekali da vidimo Petra, jer njegov je dolazak uvijek bio emotivan doživljaj«, ističe Zdravko. »Bio sam mali kad je otišao u sjemenište. Sjećam se da je bilo puno ljudi u kući. Kad bi dolazio iz Skoplja, to je za nas bila velika radost. Ponosni smo i svaki naš susret je bratski. Bili smo radosni kad je došao do generalnoga tajnika, posebno jer je došao u Zagreb pa smo se počeli češće viđati. No iako će se sad fizički udaljiti od nas, naš ponos je neizmjeran.« Zdravko je svirao u crkvi, a kasnije mu se priključio mlađi brat Branko. Zvonio je, otvarao crkvu, služio poput sakristana.
Branko je četvrti po redu, živi sa suprugom Vesnom i četvero djece: Zoricom, Antonom, Petrom i Gabrielom. »Petar je od mene stariji osam godina. Imao sam šest godina kad je on pošao u sjemenište, a kad bi došao iz sjemeništa, svi smo bili veseli. Iznenadila nas je vijest o imenovanju. Danas sam sretan.«
Leopold je najmlađi među braćom. Rođen je u Janjevu 1986. I to nakon Petrova odlaska u sjemenište. Oženio se u prosincu prošle godine, supruga je Nikolina. Vjenčao ih je, jasno, brat Petar. »Najmlađi sam u obitelji, imao sam devet godina kad smo se doselili u Hrvatsku. Sjećam se da mi je Petar stalno donosio čokolade i da me silno volio i ‘gnjavio’. Recitirao sam mu na svećeničkom ređenju. Kad bi on došao, ostavio bih i cestu i igru. Cijelu našu obitelj on je vodio jer smo izgubili otca. Pero nam je bio zamjena. Za sve odluke koje smo donosili u obitelji prvo bismo konzultirali Peru. On je morao dati svoj blagoslov. Mi kao braća sa svojim obiteljima uzvraćamo danas molitvom za nj.« Najmlađa snaha Nikolina Leopoldova je supruga, rođena 1995. »U obitelji Palić već sam četiri mjeseca«, navodi Nikolina. »Petra poznajem jer sam ministrirala još u kapeli, kasnije u crkvi. I moji su iz Janjeva, a supruga sam upoznala u crkvi. Ponosni smo svi, kako naša obitelj Palić tako i moji roditelji, rodbina i svi Janjevci.«
Antonio je najstariji biskupov nećak, rođen je 2000. i pohađa treći razred srednje škole. »Bio sam doma, rekli su mi: ‘Idemo do bake, Petar je postao biskup’«, kaže Antonio. »Malo sam bio zatečen, jednostavno iznenađen. Sjećam se, dok sam bio mali, uvijek se igrao s nama, a kad je postao kanonik, išli smo svi u Dubrovnik.«
