Rijetke su zemlje u kojima srpanjski mjesec Predragocjene Krvi Kristove ima veći hodočasnički potencijal od Hrvatske. Nije naime teško zamisliti pješačku turu od svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu do grkokatoličke katedrale u Križevcima – gdje se svake godine časti komadić svetoga Križa – preko crkve sv. Blaža u Vodnjanu i zadarskoga samostana sv. Frane, koji se podjednako diče komadićem stupa Isusova bičevanja, pa sve do riznice dubrovačke katedrale, u kojoj je djelić Kristova grobnoga kamena. A pasionske bi relikvije pomorskim putom uz kapelu svetoga Križa krčke katedrale i trn iz Kristove krune u benediktinskom samostanu sv. Margarite na Pagu mogle povezati i tri biskupijska središta u kojima su kroz povijest prokrvarila čudotvorna raspela – Rijeku, Šibenik i Hvar.
Unatoč tomu potencijalu – da se i ne spominju desetci svetačkih tijela koja čuvaju čitavu hrvatsku obalu – malo je prigoda u kojima sve brojniji turisti mogu dostojno upoznati blago hrvatskih moćnika. Kako to promijeniti najbolje pokazuje kulturno zdanje koje je udruga »Camino svetoga Grala« u protekla dva desetljeća podigla oko relikvije svetoga Kaleža iz katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije u Valenciji. Kako naoko mrtva povijest može uputiti na nov život otkrila nam je predsjednica spomenute udruge dr. Ana Mafé García, koja se kao povjesničarka umjetnosti posvećena valencijskomu Gralu rado osvrnula i na njegovu povijest i autentičnost.
Povijest Camina koji na putu prema valencijskoj katedrali povezuje Italiju, Francusku i Španjolsku započela je prije dvadesetak godina, objašnjava sugovornica. »Naš se Camino stupnjevito razvijao. Ispočetka su u njemu sudjelovali hodočasnici iz Valencije i aragonske regije, tabajući 600 kilometara staza pješice ili na konjima. Tek 2005. u Camino se uključio prvi hodočasnik iz Burgosa, koji se nalazi na ruti Camina sv. Jakova. No desetak godina kasnije projekt je toliko narastao da je udruga u suradnji sa Sveučilištem u Zaragozi organizirala i međunarodni znanstveni skup posvećen svetomu Kaležu.« Iz tih se napora razvila više od tri tisuće kilometara duga »staza spoznaje i mira« između Napulja i Valencije. »Desetljeće rada utemeljena na lokalnoj pobožnosti i kulturnoj baštini omogućilo nam je da razvijemo oblik održivoga turizma poduprt znanstvenim, edukativnim i kulturnim aktivnostima, ali i razgranatom međunarodnom suradnjom. Sve to proizišlo je iz jednostavna, ali čvrsta uvjerenja da je kalež koji se čuva u katedrali u Valenciji doista posuda iz koje je Krist pio na posljednjoj večeri sa svojim apostolima.«
To uvjerenje dijeli i sama sugovornica, koja je povijesti valencijskoga draguljnoga kaleža posvetila opsežnu znanstvenu studiju. »Kao i mnogu drugu djecu u Valenciji, baka i majka vodile su me u našu katedralu i ponosno mi pokazivale sveti Kalež. Ipak na početku studija shvatila sam da u pet stoljeća povijesti mojega Sveučilišta u Valenciji nitko nije napisao doktorsku disertaciju o svetom Gralu. Odvajkada postoji predaja prema kojoj je za Valerijanovih progona kršćana sv. Lovro donio Gral u svoj rodni kraj u Huescu, a i književni opisi Chretiena de Troyesa i Wolframa von Eschenbacha povezuju Gral sa simbolikom dragoga kamena od kakva je načinjen i valencijski sveti Kalež. No sa sigurnošću se dugo moglo govoriti tek o njegovoj novijoj povijesti, koja započinje 1399. njegovim prvim pisanim spomenom. Nedugo potom, 1432., valencijskomu ga je kaptolu radi financiranja pohoda na Napulj založio kralj Alfonso V. Aragonski, a kasniji su renesansni kraljevi, zauzeti podizanjem ‘Nove Španjolske’ u Južnoj Americi, posve zaboravili taj znak Božje prisutnosti, koji je nadživio i razaranje valencijskoga relikvijara tijekom Napoleonovih ratova.«
Zahvaljujući povezivanju povijesnoumjetničkih metoda s arheološkim, liturgijskim i antropološkim spoznajama, danas se o valencijskom Gralu može reći mnogo više, tvrdi dr. García. »Od svih ‘gralova’ razasutih diljem svijeta samo posuda ugrađena u zlatni moćnik iz valencijske katedrale ispunjava sve zahtjeve koje bi morao ispuniti kalež s Isusove posljednje večere. Prvo, načinjena je od ahata – dragoga kamena koji se lako može ritualno očistiti. Drugo, izdjeljana je metodom kakvu su primjenjivali Rimljani u Judeji u doba drugoga jeruzalemskoga hrama. Treće, svojom zapremninom od dva i pol ‘reviita’ zadovoljava židovski liturgijski propis za ‘čašu blagoslovnu’ kakva se rabi kod proslave Pashe.« Lako je stoga razabrati zašto su i rimski pape u pohodu Valenciji rado slavili euharistiju relikvijom zbog koje je Apostolska pokorničarnica 2015. mjesnoj Crkvi udijelila i povlasticu »sveudiljnoga jubileja«, koji se proslavlja svakih pet godina. A uz godišnju proslavu o posljednjem četvrtku u listopadu, svakoga se četvrtka na misnom slavlju u katedralnoj kapeli svetoga Kaleža okupe članovi posvećenih mu bratovština.
No sveti Kalež ne privlači samo vjernike. »Brojni ljudi koji polaze na Camino svetoga Grala ili sudjeluju u njegovu razvoju nisu kršćani, pa ni vjernici. Ovaj Camino i nije prvotno namijenjen promicanju pobožnosti, nego upoznavanju s kulturnom baštinom koju dijelimo kao Mediteranci i kao Europljani. No našu kulturnu baštinu ne tvore samo opipljivi predmeti i vidljive znamenitosti, nego i ono neopipljivo i nevidljivo – ponajprije naše vrjednote.« U tom je smislu priča o Gralu važna i za one koji u Boga ne vjeruju, smatra dr. García. »Ljudi koji su glavni povijesni nositelji te priče – poput Krista, Marije Magdalene i Lovre – uzori su čovječne i velikodušne ljubavi kakva očajnički nedostaje današnjemu društvu. Zato Camino svetoga Grala i nazivamo ‘stazom spoznaje i mira’: na njemu se te vrijednosti sjedinjuju u jednu priču. U trenutku kada Europa proizvodno zaostaje za Amerikom i Kinom valja joj nanovo otkriti njezino najveće blago: vrijednosti mira i spoznaje, gostoljubivosti i zajedništva.«
Bez obzira na izloženo humanističko usmjerenje Camino svetoga Grala i izričito religijskomu turizmu može podastrijeti mnogo putokaza. Vrijedi nabrojiti aktivnosti kojima je kroz godine nadograđeno hodočasničko iskustvo: uz međunarodne znanstvene skupove i lokalne edukativne radionice, to su i studentske razmjene i studijski posjeti, izložbe i koncerti, športska natjecanja i folklorne svečanosti, postavljanje umjetnina u javnosti i označavanje povijesne baštine, volonterske akcije i programi za djecu… »Oživjeti povijest ne znači reći: ‘Hrvatska ima mnogo vrijednih relikvija’, nego uz pomoć relikvija osvijetliti najvrjednije stranice hrvatske povijesti. Jedino takvo pripovijedanje nadahnjuje na usvajanje vrjednota kojima se ponosimo«, zaključuje.






















