Kada bi netko želio doznati barem dio istine o djelovanju mnogih današnjih visokopozicioniranih ljudi na budućnost svijeta i kada bi želio spoznati narav važnih događaja, mogao bi se poslužiti prokušanom metodom proslavljenih filmskih detektiva: u onom malome, u onom što se događa uzgred, u »slučajnim« tragovima pronaći ključ za nemala otkrića. Usred posvemašnje zbunjenosti javnosti kad je riječ o svjetskim ratovima, domaćim političkim prepirkama, pa čak i peripetijama oko utjecaj politike i drugih moćnika na ishode nogometnih utakmica, samo dvije hrvatske rečenice na dva različita kraja svijeta imaju moć otključati razumijevanje većega dijela te stvarnosti.
Prva je rečenica izgovorena na komemoraciji za preminuloga istaknutoga hrvatskoga redatelja Zrinka Ogreste u utorak 7. srpnja. Jutarnji je list na svojem portalu prenio riječi više govornika iz svijeta kulture koji su tugovali nad gubitkom svojega kolege, a među njima znakovito je zapažanje glumice Ksenije Marinković: »On je znao da su prave priče one životne, kao i da filmski umjetnici ne smiju biti veći od onoga što žele ispričati i ljudi koje portretiraju.« To načelo po kojem je živio preminuli redatelj može čak otključati razumijevanje i mnogo toga što se događa u domaćem i svjetskom društvenom, međunarodnom, pa čak i vjerskom životu.
Nije naime problem u tome ako je neki predsjednik države i vlade velik domoljub, nego je kobno ako želi biti veći od naroda koji ga je izabrao, ili države koju predstavlja; veći čak i od cijeloga svijeta, pa i Boga samoga. Upravo je to u korijenu mnogih problema: ako bi(abecednim redom) npr. američki predsjednik želio biti veći od Amerike, francuski od Francuske, iranski od Irana, kineski od Kine, ruski od Rusije, ukrajinski od Ukrajine… to bi bilo posve iracionalno, pa čak i destruktivno jer, za početak, ni jedan čovjek ne može pobijediti svoju smrtnost.
I u domaćoj politici pitanje je u kojoj mjeri naši čelnici države, vlade, ministarstava, stranaka… žele biti veći od institucija koje vode i naroda koji im je dao povjerenje. Kad zavlada oholost, kada se više pazi na sebe nego na »one koji su nam dani«, nastaje u društvu procjep iz kojega sukljaju bezakonje i moralna zastranjenja koja su uvijek protivna općemu dobru, a posljedice osjećaju naraštaji koji dolaze.
Nažalost, ni vjerski život nije imun na Ogrestin poučak. Kada je Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. nedavno zaredilo biskupe bez suglasnosti Pape kao poglavara Katoličke Crkve, zbog čega su zaređeni biskupi i (su)zareditelj ekskomunicirani, zapravo su svojim neposluhom pokazali kao da žele biti veći i od Crkve i od Pape kao Kristova namjesnika na zemlji, veći i od velike većine vjerničkoga naroda koji upravo toj Crkvi i tomu Papi vjeruje, čak i pod cijenu mučeništva. Bol koju je taj čin prouzročio crkvenomu zajedništvu vapi do neba, a teško da će rana skoro zacijeliti.
Zato je utješna još jedna hrvatska rečenica koja također nosi veliku istinu, a objavljena je istoga dana, ali stotinama kilometara dalje od Zagreba. Portal Morski.hr izvijestio je, naime, da je u Hormuškom tjesnacu u utorak 7. srpnja napadnut katarski brod s hrvatskom posadom, na kojem je bilo najmanje šest hrvatskih državljana. Taj je napad odraz djelovanja mnogih svjetskih aktera koji su zastranili u svojim službama. Portalu se javio jedan od hrvatskih pomoraca potvrdivši da su svi dobro. Opisao je u poruci čudesan splet okolnosti kojim je samo minutu prije udara navodno iranskoga projektila na brod pošao s jednoga mjesta broda na drugo – i tako izbjegao sigurnu tragediju za svoj život. Taj »mali čovjek« poručio je: »Preživio sam Božjim čudom.«
I Ogresta je znao da su »prave priče one životne«, a pomorčeva pokazuje da dok mnogi u politici i društvu žele biti veći i od božanstva, uvijek samo Bog spašava. Valjda je onda jasno da se svijet zagledan u svoje vođe nema baš čime zanositi, to jest da je jasno za koga se ipak treba čvrsto držati.
