UZ »MATIĆEV IZVJEŠTAJ« Zadnju riječ ipak će imati ljudi Božji

Snimio: Z. Ranogajec | Misu zadušnicu na mjestu stratišta predslavio je i propovijedao varaždinski biskup Radoš

Dugo Europska unija nije doživjela nešto tako površno, pravno neutemeljeno te nadasve zločesto kao što je »Izvještaj o stanju spolnoga i reproduktivnoga zdravlja i prava u EU-u, u okviru ženskoga zdravlja«, koji pred zastupnike u Europskom parlamentu dolazi kao nacrt rezolucije u četvrtak 24. lipnja. S obzirom na to da ga je potpisao u ime Odbora Europskoga parlamenta za prava žena i rodnu jednakost hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Predrag Fred Matić (SDP), taj je izvještaj u javnosti postao poznat i kao »Matićev izvještaj«. Val zgražanja zbog totalitarnoga promicanja ukidanja priziva savjesti, izmišljanja nepostojećega »prava na pobačaj« i drugih nakaznih praksa sadržanih u izvještaju stigao je s mnogih strana. Nakon što su reagirale biskupske konferencije pojedinih europskih zemalja i tajništvo Komisija biskupskih konferencija Europske unije, u srijedu 23. lipnja na taj se izvještaj osvrnuo i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić kao predsjednik Komisije »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije.

Zašto i suvremena promidžba lakoće usmrćivanja ljudskih bića pod majčinim srcem nema zadnju riječ? Možda baš riječi varaždinskoga biskupa Bože Radoša, izrečene kod Jazovke, daju pravi odgovor: »Onaj koji je stvoren da s Bogom razgovara, i kad umre, ima glas, ima glas koji mu Bog daje. Ne dopušta da zašuti jer njegovo je djelo. Bog ne želi da njegova slika bude uništena, da mu se izbriše sa zemlje svaki trag.« To ne treba shvatiti kao prijetnju, nego kao nadu.

U izjavi hrvatske Komisije »Matićev izvještaj« oštro, i s pravom, svrstava se u kategoriju nedomišljenih ideoloških pamfleta koji tek daju privid pravnoga legitimiteta, a zapravo nemaju nikakve pravom obvezujuće osnove.

Kako je to moguće?

Kako je moguće da je Odbor Europskoga parlamenta za prava žena i rodnu jednakost izvještaj prihvatio velikom većinom, a već se tada znalo da se taj izvještaj ne temelji ni na jednom međunarodnom dokumentu, štoviše »suprotan je svima postojećima, kako globalnima, tako i europskima« – što je jasno u izjavi obrazložio i mons. Hranić? Kako je moguće da pred zastupnike stiže izvještaj koji je »teška povrjeda zaštićenih ljudskih prava, posebice prava djeteta i vladavine prava« te uvelike nadilazi ovlasti koje Europskoj uniji pripadaju temeljem osnivačkih ugovora? Moglo bi se i ovako pitati: Jesu li europski pučani koji okupljaju demokršćanske stranke svjesni da su pustili u proceduru izvještaj koji je u potpunoj suprotnosti s tekovinama kršćanske civilizacije i nastoji čupati kršćanske korijene Europe u najvažnijim pitanjima: ljudske osobe, obitelji i nacije?

Plan o rezoluciji nije nastao od danas do sutra

Nemoguće bi bilo da nešto tako loše i opasno dođe pred europske zastupnike a da nije riječ o pomno razrađenom planu koji se zasigurno nije »od danas do sutra« kovao tek u glavi jednoga zastupnika. Ne treba čuditi ako taj plan uzima u obzir i mogućnost da nacrt rezolucije odmah ne prođe, ali ključnim korakom za budućnost već smatraju to što se taj nacrt našao na stolu – a ako ne prođe, naći će se već opet.

No bez obzira na ishod, postoji nešto snažnije od ideologija. Teško je uspoređivati prošlo vrijeme sa sadašnjim, no moguće je barem načelno govoriti. Naime, kad je jedna ideologija bez suda i osude usmrtila stotine nevinih ljudi i pokopala ih u jami Jazovki – što se i ovoga lipnja komemoriralo na Žumberku – mislilo se da istina nikad ne će doći na vidjelo. Zašto i suvremena promidžba lakoće usmrćivanja ljudskih bića pod majčinim srcem nema zadnju riječ? Možda baš riječi varaždinskoga biskupa Bože Radoša, izrečene kod Jazovke 22. lipnja, daju pravi odgovor: »Onaj koji je stvoren da s Bogom razgovara, i kad umre, ima glas, ima glas koji mu Bog daje. Ne dopušta da zašuti jer njegovo je djelo. Bog ne želi da njegova slika bude uništena, da mu se izbriše sa zemlje svaki trag.« To ne treba shvatiti kao prijetnju, nego kao nadu.