Svibanj je u kršćanskoj tradiciji mjesec posvećen Djevici Mariji, a ta se pobožnost razvijala kroz stoljeća kao spoj prirodne simbolike, povijesnih okolnosti i duhovne prakse vjernika. Tijekom liturgijske godine postoji više važnih marijanskih blagdana, ali svibanj je vrijeme u kojem se vjernici na poseban način utječu Mariji kroz molitvu, pjesmu i razmatranje njezina života.
Jedan od ključnih razloga zašto je baš svibanj povezan s Marijom nalazi se u prirodi. Svibanj je mjesec u kojem priroda ponovno buja. Sve cvjeta, raste i oživljava nakon zime. Djevica Marija u kršćanskoj se tradiciji često povezuje s ljepotom, čistoćom i novim životom, pa je stoga simbolika proljeća prirodno povezana s njom. Cvijeće koje obilježava ovaj mjesec postalo je znak njezine duhovne ljepote, zbog čega su se razvili običaji ukrašavanja kipova Djevice Marije i oltara cvijećem.
Osim simbolike prirode, važnu ulogu ima i povijesni razvoj. Određeni oblici marijanske pobožnosti postojali su i ranije, no tek se u novijem vijeku, od 17. i 18. stoljeća, počinje jasnije oblikovati običaj posvećivanja cijeloga mjeseca svibnja Mariji. Prema povijesnim izvorima, ta se praksa snažnije razvila u Rimu, gdje su je širili isusovci kao odgovor na duhovne potrebe vjernika. S vremenom se pobožnost proširila po cijeloj Crkvi i postala općeprihvaćena.
Mjesec svibanj ima dublje kulturne korijene. Još u starim grčkim i rimskim tradicijama peti mjesec bio je povezan s božicama plodnosti i proljeća, što pokazuje da se već tada doživljavao kao vrijeme života i majčinstva. Kršćanstvo je preuzelo tu simboliku, ali joj je dalo novo značenje. Usmjerilo ju je prema Mariji kao duhovnoj Majci i uzoru vjere. Time je prirodna i kulturna simbolika dobila dublju, teološku i vjersku dimenziju.
Također je važan liturgijski kontekst. Svibanj se velikim dijelom nalazi unutar uskrsnoga vremena, obilježena radošću zbog Kristova uskrsnuća. Razdoblje nade, pobjede života nad smrću i obnove podudara se s Marijinom ulogom u našoj vjeri. Marija je ona koja je donijela Krista svijetu, stoga ima smisla da se u vremenu uskrsne radosti posebno časti i ona.
Tijekom stoljeća razvile su se i konkretne pobožnosti vezane uz svibanj, poput svibanjskih večernjih molitava – pobožnosti, krunice i marijanskih pjesama. Vjernici su se okupljali u crkvama i domovima, donosili su cvijeće i na poseban način izražavali svoju pobožnost. Crkva je takve prakse podupirala pa su ih i pape poticali i potvrđivali, čime je dodatno učvršćena tradicija svibnja kao Marijina mjeseca. Zato možemo reći da svibanj nije postao Marijin mjesec zbog samo jednoga razloga, nego kao kombinacija simbolike, povijesti i duhovnosti. On u sebi spaja ljepotu prirode, radost uskrsnoga vremena i dugu tradiciju pobožnosti. Ta povezanost vidljivoga i duhovnoga svijeta čini svibanj posebnim i daje odgovor na pitanje zašto se baš svibanj već stoljećima posvećuje Mariji.
U Marijinu mjesecu – priča o majčinstvu
U svibnju, mjesecu posvećenu Djevici Mariji, majčinstvo dobiva posebnu toplinu i značenje. Upravo u tom duhu svoju priču dijeli Ana Kožić, 24-godišnja mama male Cvite, koja iskreno priznaje: »Prije nego što sam postala mama mislila sam da je to nešto što dolazi prirodno, bez puno preispitivanja.« No, kako sama kaže, majčinstvo ju je brzo naučilo da je to »stalno učenje, improvizacija i prilagodba«. Ana ne skriva da majčinstvo donosi izazove, ali i snagu i ljubav koja je nadmašila sve što je mogla zamisliti. Najveći oslonac, kako ističe, pronalazi u svojem suprugu Mariju, čija joj potpora i razumijevanje olakšavaju svaki dan. Iako postoje trenutci koji su teški i iscrpljujući, Ana im pristupa s vjerom i unutarnjim mirom. U takvim trenutcima podsjeća da je sve prolazno, pa tako i oni najizazovniji dani. »Vjerujem u sebe i vjerujem da dajem najbolje od sebe. Drži me svijest da Cviti moram biti sigurna luka u koju može zauvijek uploviti… čak i kad imamo teške dane«, kaže Ana. U toj jednostavnoj misli sažeto je sve što za nju znači biti majka.»Vjera mora prijeći u djela, ili katolik ili ništa«
Kad mladi čuju riječ svetac, često pomisle na nekoga dalekoga, nedostižnoga i iz prošlih stoljeća. No blaženi Ivan Merz ruši takvu predodžbu. Bio je student, profesor, intelektualac, čovjek kulture i prijatelj mladih. Živio je brzo, intenzivno i duboko – upravo onako kako mnogi mladi žele živjeti i danas.
Ivan Merz rođen je 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci. Odrastao je u vremenu velikih društvenih promjena, a mladost mu je obilježio Prvi svjetski rat. Iskustvo rata nije ga slomilo, nego ga je potaknulo da traži smisao života. »Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život; ako je na Tvoju slavu, da trpim i tako dođem Tebi, neka bude Tvoja volja«, napisao je u svojim zapisima, što pokazuje kako je shvatio da je s Bogom čovjek na pravom putu. Nakon rata studirao je u Beču i Parizu, gdje se intelektualno oblikovao, ali još više duhovno sazrijevao. Povratkom u Zagreb postao je profesor francuskoga i njemačkoga jezika. Mogao je živjeti mirno i graditi uspješnu karijeru, ali više od osobnoga uspjeha izabrao je služenje. Posebno se posvetio mladima, njihovu odgoju, rastu u vjeri i izgradnji karaktera. Želio je mlade koji ne će biti pasivni promatrači svijeta, nego ljudi ideala, hrabrosti i čistoće srca.
Bliskim današnjemu čovjeku Ivana Merza čini njegova usklađenost riječi i života. »Vjera mora prijeći u djela, ili katolik ili ništa«, napisao je bl. Merz, koji nije samo govorio o vjeri, nego ju je živio. Nije tražio popularnost, nego istinu. Nije jurio površne uspjehe, nego je radio na sebi. U vremenu buke i stalne potrebe da budemo viđeni Merz podsjeća da prava vrijednost raste u tišini, disciplini i vjernosti svakodnevnim obvezama.
Ivan Merz umro je vrlo mlad, sa samo 32 godine, 10. svibnja 1928. Ipak je ostavio trag koji traje do danas. Njegov život pokazuje da nije presudno koliko dugo živimo, nego kako živimo. Iz primjera bl. Ivana Merza mladi 21. stoljeća mogu naučiti koliko je važno obrazovati um, čuvati srce, služiti drugima i hrabro težiti svetosti, jer je ona moguća i danas.
Majka – lice Božje nježnosti
»Odjevena je snagom i dostojanstvom, pa se smije danu budućem«, citat je iz Knjige mudrih izreka (Izr 31, 25) koji na jedinstven način govori i o – majci. Zato je Majčin dan, koji slavimo 10. svibnja, prigoda da se s posebnom zahvalnošću prisjetimo onih koje su nam darovale život i pratile nas kroz sve njegove radosti i kušnje. Majka je prva učiteljica vjere, ona koja nas uči moliti, opraštati i ljubiti bez mjere. Njezina tiha žrtva, često skrivena od očiju svijeta, odražava Božju nježnost i brigu za svakoga od nas. Marija, Isusova majka, uzor je svake majke, ponizna, vjerna i hrabra u prihvaćanju Božje volje. Njezina ljubav i predanje nadahnjuju nas da i sami budemo nositelji dobrote i milosrđa.
Papa Franjo u svojoj je katehezi 11. rujna 2013. istaknuo da se »Majčina uloga ne ograničava samo na to da daje život, nego ona s velikom pažnjom pomaže svojoj djeci rasti, doji ih, hrani, uči ih kročiti kroz život, prati ih uvijek svojom pažnjom, svojom ljubavlju, i kada odrastu. I u tome zna također ispravljati, opraštati, razumjeti, zna biti blizu u bolesti, u trpljenju. Riječju, dobra mama pomaže djeci da iziđu iz samih sebe, da ne ostanu uz majčine skute, gdje im je ugodno, kao što tek izlegli pilići ostaju pod krilima kvočke.« Zato je ljubav koju primamo od majke poziv da je i sami širimo dalje svijetu.
Priredili: Ema Raguž, Lea Galić, Filip Naglić i Nika Obadić
