Promišljanje o crkvenoj stvarnosti prije svega je promišljanje o načinima na koje je Krist nakon svojega uskrsnuća i dalje živ i trajno prisutan u krilu zajednice vjernika. Krist u svojem obraćanju učenicima prije odlaska iz svijeta k Ocu govori o načinima na koje će i dalje biti prisutan u svijetu. Na svijet je došao kako bi Boga istinski utjelovio, odnosno pokazao živim i opipljivim, a iz svijeta odlazi s istom mišlju – Bog i dalje treba biti utjelovljen, tj. živo i konkretno prisutan u zajednici vjernika.
Tekst nas upućuje da čuvamo Kristove zapovijedi te time ostanemo u njegovoj ljubavi. No koje su to Kristove zapovijedi? Jesu li to neke nove zapovijedi koje bi bile različite od onih koje je još Mojsije prenio vlastitomu narodu nakon susreta s Bogom na Sinaju? Evanđelje šeste vazmene nedjelje Kristove zapovijedi svodi na jednu jedinu, a to je zapovijed ljubavi. Ivan u svojem evanđelju govor o zapovijedima svodi na zapovijed o ljubavi prema čovjeku. Onaj tko istinski ljubi brata čovjeka čuva na taj način Kristovu zapovijed te ostaje u Božjoj ljubavi. Ljubiti za Ivana znači dakle ostajati u Kristovoj zapovijedi te samim time ostati i u samom Bogu.
Unatoč tomu što je svijet napustio na materijalnoj razini, Isus ostaje ipak uvijek trajno prisutan u zajednici vjernih, i to prije svega na način da ga ti vjernici svojim tijelom i duhom čine živim. Upravo tu misao sam Krist razvija u ovonedjeljnom evanđeoskom odlomku kada govori o tome da su učenici oni koji imaju Duha u sebi. On je motor njihove djelatnosti i svega onoga što jesu. Bez njega ne bi mogli učiniti ništa. Jer tek jedan trenutak preuzetnoga pouzdavanja u same sebe dovoljan je da osjete kako su sami uistinu tek grješna stvorenja koja ne mogu ništa posebno ponuditi svijetu. No snaga Duha prvotno njih same uvijek nanovo iznutra preporađa, a potom oni bivaju jamstvo promjene i okoline u kojoj se nalaze.
Duh Istine obnavlja
Kristov je govor u evanđelju, može se slobodno reći, na liniji mistike otvorenih očiju. Mistika je tako za Krista ono što je i za samoga svetoga Pavla – aktualizacija Boga u svojem tijelu. Drugim riječima, mistik je onaj koji, gledajući u svoje tijelo i svu njegovu pojavnost, uvijek prepoznaje kako je na djelu još nešto što nadilazi njega samoga i nije protumačivo ljudskim riječima. Ipak vjernik to duboko u sebi osjeća. Vjernik je tako onaj, da se parafrazira Pavlova misao u Poslanici Korinćanima, koji gleda kako mu se tijelo na materijalnoj razini raspada, ali mu se nutarnji čovjek iz dana u dan neprestano obnavlja. Proces je to koji djelatnim i uvijek živim čini Duh Sveti, odnosno – kako kaže evanđeoski odlomak – Duh Istine.
Duha istine, veli evanđeoski tekst, svijet ne poznaje, ali učenici ga jako dobro poznaju. Svijet ga ne može primiti, no Kristovi ga poznaju, i to samo iz jednoga razloga – on je u njima. Treba reći kako je za Ivana evanđelista na planu polarni prikaz stvarnosti gdje se imenica svijet rabi kako bi se prikazalo sve ono što se protivi Božjemu djelu preobrazbe društvene pojavnosti. Kada kaže svijet, evanđelist promišlja o tome kako čovjek sam sebi nije dostatan jer mu je potreban Duh koji mu daruje onu novinu života koju sam od sebe ne može imati ako mu nije darovana odozgor, tj. od samoga Boga. A tada je na planu govor o nezasluženoj milosti, odnosno o karizmama koje Bog daruje pojedincima kako bi uvijek bio prisutan u zajednici vjernika upravo kroz njihovu osobu i sve ono što čine.
Krist trajno živ u zajednici vjernika
Tko dakle poznaje Duha? Čini se tek onaj koji iznutra, tj. iz dubine sebe promišlja sebe i svijet koji ga okružuje. Tek čovjek koji se zna povući na stranu kada svi buče i stalno nešto žele reći, a da pri tome sve što kažu biva tek ljudski pokušaj shvaćanja sebe i svega oko sebe. Važno je stoga zastati i početi promišljati malo dublje. Znati reflektirati svoju osobnost i sve ono što se oko nje događa. Jasno, uvijek u otvorenosti za Duha i njegovo djelovanje. Jer takvom Crkvu prikazuju sami biblijski tekstovi. Ona je mistika otvorenih očiju. Trajno susretanje ljudi koji, ako su otvoreni Duhu, mogu činiti uvijek nove i velike stvari. To tada raduje i njih same, a onda i samu zajednicu vjernika. Jer svi osjete, budući da im je darovan osjećaj za sveto i plemenito, da je na djelu sam Bog.
Upravo o tom neprevarljivom osjećaju zajednice vjernika htjede progovoriti i posljednji ekumenski koncil u Katoličkoj Crkvi, Drugi vatikanski, kada u dogmatskoj konstituciji o Crkvi koja nosi naslov »Svjetlo naroda« kaže da postoji nešto što se naziva neprevarljivi vjernički osjećaj. Upravo o tome govori evanđelje ove nedjelje – dar Duha istine koji vjernike uvijek izvodi na pravi put. Tako vjernik, ako je otvoren Duhu, ne može pogriješiti, a ako i sagriješi, ima zagovornika kod Oca.
Na kraju valja još jednom podcrtati i pojasniti način na koji je Krist trajno živ u zajednici vjernika. Naime, čitajući evanđeoski odlomak, odgovor je prilično jasan. Krista u svijetu aktualnim čini snaga Duha Svetoga koji je djelatan u životima pojedinaca koji su mu istinski otvoreni. Kroz njih Krist sebe trajno očituje svijetu te se Crkva i dalje nesmetano širi i raste. Crkvu djelatnom i aktualnom čine oni koji – jer su sjedinjeni s Kristom u snazi Duha – neprestano ljube čovjeka i društvo unatoč tomu što vide da ni ljudi ni svijet nisu idealni, a teško će ikada i postati. No unatoč svemu uvijek će biti onih koji iskreno ljube te se zato ne treba bojati, nego nastaviti živjeti.
