Majčinstvo je Božji dar ženama, kojim one na jedinstven način obogaćuju svijet. Ono uključuje kako biološko tako i duhovno majčinstvo. Odnos majke i djeteta najbliži je odnos, kojim Biblija opisuje odnos Boga prema čovjeku. U suvremenom je društvu i Crkvi majčinstvo nerijetko oslikano u crno-bijelim tonovima, tako da krajnosti zatamnjuju pogled na nj. Jedna je uljepšano oslikavanje majčinstva bez priznavanja da ono iziskuje žrtvu te da otac djece i društvo trebaju biti potpora majkama, koje su najčešće i majke i stručnjakinje i radnice. Druga krajnost obezvrjeđuje majčinstvo, proglašavajući ga nametnutim oblikom ropstva, teretom koji sprječava žene da ostvare sebe, pri čemu se samoostvarenje najčešće poistovjećuje s karijerom, zaradom i hedonizmom.
Danijela de Micheli Vitturi (Split, 1956.) i Lucija Murgić (Pula, 1981.), govoreći o svojem iskustvu majčinstva, otklanjaju oba pogleda. Oslanjajući se na Mariju, Majku Božju, dvije uspješne liječnice svjedoče kako je majčinstvo ključ radosnoga, ispunjenoga i smislenoga života žene. Danijela je majka osmero, a Lucija četvero djece. Djeca su im bila dodatan poticaj da se profesionalno ostvare te da se angažiraju u Crkvi i društvu.
Ljepota majčinstva
»Majčinstvo nas zasigurno čini boljim i cjelovitijim osobama, postajemo zrelije, otkrivamo i razvijamo talente za koje nismo ni znale da ih imamo i neprestano nas potiče da učimo, istražujemo, surađujemo i radimo na sebi ako želimo biti boljim primjerom svojoj djeci. Kod male djece možemo s užitkom promatrati kako se puno smiju, dražesna su, zaigrana i vesela, a s većom je lijepo istraživati, otkrivati svijet oko sebe i učiti razne stvari. Kasnije, kako rastu i dozrijevaju, počinjemo voditi ozbiljnije razgovore i često nas začude svojom mudrošću, kreativnošću i plemenitošću. Čak i tinejdžeri, iako ponekad buntovni i mrzovoljni, dobra su i plemenita srca koje iziđe na vidjelo i nadoknadi sve teške trenutke koje nam povremeno priušte. Djeca su doista Božji dar. Prekrasno je gledati koliko su posebna i različita te kako stasaju u odrasle, zrele i samostalne ljude. Pritom ne možemo drugo nego biti neizmjerno zahvalni što je Gospodin imao povjerenja u nas te nam povjerio zadaću biti njegovim suradnicima«, rekla je Lucija Murgić. »Što je lijepo u majčinstvu? Život. Bliskost. Život koji je prošao kroz mene, ali ne i od mene. Majka je produžena ruka stvaranja koja može osjetiti i dati novi život«, rekla je Danijela de Micheli Vitturi.
Kako me majčinstvo promijenilo
»S obzirom na to da sam punoljetna u majčinstvu, mogu potvrditi da sam zasigurno postala zrelija, manje sebična, svestranija i svjesnija svojih mana. Vrlo je otrježnjavajuće kad u nekom ispadu ili neprikladnu ponašanju djece prepoznam sebe i svoje mane, na kojima trebam raditi. S druge strane, kako sam nemirna duha i volim raditi nekoliko stvari odjednom, porodiljne sam iskoristila za razne aktivnosti poput čitanja mnoštva knjiga, pokretanja i sudjelovanja u nekoliko projekata, učenja novoga jezika i prevođenja. U međuvremenu sam doktorirala, specijalizirala, stekla pedagoške kompetencije te se dodano obrazovala preko internetskih poslijediplomskih studija, što sve možda ne bi bilo moguće da nisam imala toliko djece«, posvjedočila je Lucija Murgić.
Zahtjevnost majčinstva
»Stvarno može biti teško, kada smo mladi i ambiciozni, zaustaviti karijeru, provoditi vrijeme po parkićima i provoditi neprospavane noći radi dojenja i zbog nicanja zubića, a pritom gledati kako kolege napreduju, rade, zarađuju, putuju ili mogu posvetiti više vremena sebi i onomu što žele. Međutim kada gledam unazad, vidim da je imalo smisla, isplatilo se i vidim da sam još više toga postigla jer su me porodiljni dopusti i okolnosti prisilile da bolje iskoristim vrijeme, da produbim svoju vjeru, otkrijem talente koje nisam ni sanjala da ih imam, te razvijem vještine koje inače nikad ne bih razvila. Također kada danas čujem neke kolege koliko su frustrirani u krizi srednjih godina, stalno se žale i jadaju, tek tada postanem svjesna koliko sam sretna i ispunjena kao osoba, zadovoljna na svojem poslu i uz to puna planova za budućnost. (…) S druge strane bude mi žao kada čujem neke majke kad se tuže da su sve žrtvovale za svoju djecu, a oni im nisu zahvalni i ne uzvraćaju im za uloženi trud. Tu nešto ne štima. Majčinstvo nije računica. Nemamo djecu i ne trudimo se oko njih zato što očekujemo nešto zauzvrat ili zato što želimo da nam budu zahvalna, iako je lijepo kada to jesu. Ne volim taj mentalitet žrtve i pogotovo podizanje djece nazivati žrtvom jer, ako to činimo iz ljubavi, to nam je već nagrada. U velikim obiteljima radosti se množe, a tuge se dijele«, rekla je Lucija Murgić.
»Teške su porođajne muke. Sveta Monika toliko je puta rađala Augustina, svojega sina, koliko je bilo njegovih stranputica. Gdje je veća bliskost, veća je i bol«, rekla je Danijela de Micheli Vitturi.
Strah od rađanja
»Strah od poroda zasigurno u određenoj mjeri postoji kod svih žena, ali kod nekih može biti toliko intenzivan da ne žele više rađati. Tu bih još pridodala strah od trudnoće, ograničenja vezanih uz promjene tijela te ranija neugodna iskustva vezana uz trudnoću i porod. Općenito kao društvo nismo naučeni pretrpjeti potrebne neugodnosti i biti požrtvovni pa se trudnoća promatra više kao bolest nego kao radosna vijest. Istina je da je porod bio dugo promatran kao bolničko liječenje i trudnica kao pacijentica sa svojom poviješću bolesti i smanjenom autonomijom, ali u novije vrijeme ima vrlo pozitivnih promjena što se tiče vođenja poroda, uvjeta u rodilištima i osoblja koje ondje radi. Osim straha od trudnoće i poroda zasigurno postoji i zabrinutost pred budućnošću; kako djecu othraniti, odgojiti… da ne nabrajam još suvišne »potrebe« koje nam nameće okolina. Međutim izreka da svako dijete dolazi s kruhom pod rukom istinita je i nebrojeno sam se puta u to uvjerila«, rekla je Lucija Murgić. »Strah od rađanja, kao i od ređenja, razlog je neopredjeljivanja za život. To je tako kada nema dovoljno ljubavi, jer ljubav nadvladava strah. Kada nema ljubavi, ne vidi se smisao u rađanju. K tomu nove su tehnologije udaljile ljude od fizičke bliskosti. One potroše vrijeme i zadovolje emocije. Međutim virtualna bliskost ne rađa plodovima fizičke bliskosti«, istaknula je Danijela de Micheli Vitturi.
Majčinstvo i ekonomske mjere
»Mi bismo uvijek htjeli više. Ipak godina dana plaćenoga porodiljnoga dopusta, odnosno tri godine za više djece, očinski dopust i ostale naknade koje trenutačno postoje u Hrvatskoj nisu beznačajne. Iako te mjere uvelike pomažu, ne vjerujem da se netko zbog njih odlučuje na (još jedno) dijete. Teško je ekonomskim mjerilima vrjednovati rad majki jer one uz svoje majčinske uloge moraju biti i vrhunski menadžeri, nutricionisti, taksisti, psiholozi te štošta drugo, i još k tomu uvijek na raspolaganju. Ipak smatram važnim da majke koje žele ostati sa svojom djecom kod kuće mogu dostojanstveno živjeti, ne razbijajući glavu kako spojiti kraj s krajem, a s druge strane da one koje žele zarađivati izvan doma imaju mogućnost raditi na pola radnoga vremena ili 70-80 posto radnoga vremena, ako to žele«, rekla je Lucija.
Dubina kršćanskoga majčinstva
»Kada iskreno živimo svoju vjeru, lakše je otkriti svoj poziv i talente koje nam je Bog dao. Osim toga na raspolaganju nam je bogat nauk Crkve koja se ne boji govoriti istinu o dostojanstvu i pozivu žene, jasno govoreći o ženskom geniju i istinskoj radosti majčinstva, ne skrivajući pritom objektivne teškoće«, rekla je Lucija. »Kršćanska je dimenzija majčinstva sebedarje. Ona stane u sintagmu kao Marija. To je služenje i predanje, radosno darivanje«, rekla je Danijela.
»Mi se moramo promijeniti«
Na pitanje što se treba promijeniti u društvu kako bi se majčinstvo počelo ponovno cijeniti Danijela je odgovorila da treba pomoći ljudima razumjeti da bez rađanja nema društva te da vrijeme treba dobro iskoristiti. Iako su reproduktivne tehnologije omogućile majčinstvo i u kasnijoj dobi, organizam prirodno stari i teže je nositi se s podizanjem djece i odgojem«, istaknula je Danijela. »Mi se same moramo promijeniti. Ne možemo ispijati kave, gledati serije i stalno kriviti druge. Moramo pokazati svojim primjerom da se može imati djecu i živjeti radosno i ispunjeno… i truditi se dobro izgledati, oprati kosu, a i auto ako treba. Ima trenutaka kada je teško, ali nije nemoguće. Bit će dana kada ćemo samo vikati na sve oko sebe ili plakati, ali oni prođu i na kraju opet budemo sretne, ispunjene i ponosne. I kad pogledamo unazad, znamo da se isplatilo. Najviše mi bude žao žena koje su postigle neku ‘nazovikarijeru’, kada mi kažu: ‘Da smo se barem odlučili na još jedno dijete’«, rekla je Lucija.
Kako društvo može i treba pomoći majkama?
