Marija Matokanović na svojem je životnom putu od Tuzle do Zagreba prošla puno toga. Završila je studij, zasnovala obitelj, rodila trojicu sinova, profesionalno se osobito posvetila umjetnoj inteligenciji i uvijek je, svjesna svojega hrvatskoga katoličkoga identiteta, svjedočila svoju vjeru. Danas je na osobit način svjedoči zauzetošću za sakralnu umjetnost u platformi »Artifex Dei« oko koje okuplja hrvatske sakralne umjetnike sa željom da se umjetnički dodiri Boga i čovjeka ne inficiraju umjetnom inteligencijom. Na prvi pogled umjetna inteligencija i katolička vjera ne pripadaju istomu svijetu. Jedna je simbol tehnološkoga napretka, druga duboko ukorijenjena u tradiciji. No u Marijinu životu ta se dva svijeta ne suprotstavljaju, nego susreću.
Rođena je u Tuzli 16. studenoga 1988. Majka joj je Evica, djevojački Pejić, iz Tuzle, arhitektica, a otac Juro Pranjić, također iz Tuzle rodom, također arhitekt i istaknuti promicatelj hrvatskoga katoličkoga identiteta u BiH. Najviše se dokazao svojim radom, posebno u projektima sakralne arhitekture. Evica i Juro upoznali su se na rodnoj grudi. Vjenčali su se u Tuzli, gdje i žive. Blagoslovljeni su s četvero djece: Anom, našom Marijom, Lucijom i sinom Ivanom. Ana je arhitektica, Lucija je također u arhitekturi, Ivan se bavi satovima. Svi su u Tuzli, žive blizu. Ana je udana, već je i majka.
»Odrasla sam u obitelji arhitekata pa sam oduvijek okružena razgovorima o umjetnosti, sakralnoj arhitekturi, autentičnosti i vrijednosti autorskoga rada«, pripovijeda Marija.
»Roditelji nam nisu bili strogi, podupirali su nas, mi smo djeca puno toga smjeli. U obitelj smo se redovito dobro slagali. Znali smo debatirati, puno smo razgovarali. Tako sam još kao dijete usvajala jasnu razliku između originala i kopije, između stvaranja i oponašanja. Paralelno s tim odrastanje u katoličkoj obitelji u sredini u kojoj katolici nisu većina oblikovalo je moj odnos prema vjeri kao nečemu što se ne podrazumijeva, nego se svjesno živi i brani. Vjeru u Tuzli nikada nisam skrivala. Malo je onih koji me poznaju a ne znaju da sam katolkinja, što me često dovodilo u različite razgovore, od toga da sam kao tinejdžerica u taksiju vozaču morala objašnjavati odakle mi pravo nositi križ oko vrata do razgovora s ateistima koji su zbog moje vjere dovodili u pitanje moju inteligenciju. No mene su roditelji naučili tko sam, što sam i odakle sam pa se nisam dala pokolebati«, napominje naša sugovornica.
Taj spoj jasnoće u razmišljanju i sigurnosti u vjeri pratio ju je i dalje tijekom života, najprije u Katoličkom školskom centru svetoga Franje u Tuzli, gdje je pohađala 7. i 8. razred, te potom u gimnaziji. »Moj se otac puno zauzeo za osnivanje toga centra u kojem sam se uz redovitu nastavu angažirala u Hrvatskom kulturnom društvu ‘Napredak’, u kojem sam svirala tamburicu. Išla sam i u debatni klub, sudjelovala u školskim priredbama. Bavila sam se i športom, tijekom gimnazije trenirala sam kungfu«, pripovijeda Marija Matokanović, koja je nakon mature 2006. godine upisala Ekonomski fakultet u Osijeku, gradu u kojem se osjećala – kako svjedoči – kao da je u katoličkoj Tuzli, kao da je napokon svoj na svome.
»Dobro sam se snašla. Stanovala sam i u studentskom domu i privatno. Na studiju nije bilo prezahtjevno. Uključila sam se u sve što je fakultet nudio, išla na puno natjecanja i bila vrlo uspješna. Aktivno sam djelovala u različitim zajednicama usmjerenim na dobrobit društva, u javnozdravstvenim akcijama, u studentskim asocijacijama. Bila sam ambasadorica za različite brendove, puno sam zato putovala po Hrvatskoj«, kaže Marija, koju je nakon diplomiranja 2012. godine profesionalni put odveo u IT sektor – prvo kao voditeljice projekata u informatičkom poduzeću u Varaždinu. U Varaždinu je osim prvoga posla pronašla i današnjega supruga – Zlatka Matokanovića, 1986. godište, iz Dragalića pokraj Nove Gradiške.
»U Varaždinu je studirao i ostao raditi. Zatim sam si našla posao u HT-u u Zagrebu. Brzo smo se vjenčali i preselili se u Zagreb. Sada sam u jednoj svjetskoj korporaciji koja je aktivna u više područja, a ja sam baš u IT sektoru. Vodim projekte. Prije četiri godine zainteresirala sam se za umjetnu inteligenciju pa sam i u poduzeće utkala neka znanja koja sam stekla. Pokrenula sam i svoj obrt kroz koji obrazujem poduzeća za umjetnu inteligenciju, dajem konzultacije i pomoć pri implementaciji, ali se bavim i edukacijom djece za umjetnu inteligenciju. Suprug Zlatko direktor je u jednoj IT agenciji i ondje se bavi istraživanjem umjetne inteligencije i razvoja. Uvukla sam ga u to.«
Obitelj Matokanović živi u Remetama u kući koju su izgradili, a kao obitelj redoviti su na misama u župi koju vode oci karmelićani. Imaju trojicu sinova: Petra (rođena 2018.), Bonu 2020. i Tomu 2025., pa je Marija na porodiljnom.
»Kao majka troje djece i stručnjakinja za umjetnu inteligenciju istodobno vidim i prednosti i ograničenja. Upravo me majčinstvo dodatno potaknulo na razmišljanje o tome kako nove tehnologije utječu na društvo, osobito na djecu. Tako je nastala i moja slikovnica o umjetnoj inteligenciji ‘Mala škola umjetne inteligencije’, s ciljem da djeci približim ono što ona jest i nije, kako je prepoznati u okruženju i kako kritički razmišljati o njoj prije nego što se počnu njome koristiti. S vremenom me počelo golicati što se događa kada umjetna inteligencija uđe u prostor umjetnosti. Još konkretnije, što se događa kada uđe u sakralnu umjetnost koja, za razliku od drugih oblika izražavanja, nikada nije bila samo estetika ni samo ‘generiranje sadržaja’, nego plod umjetnikove molitve i tišine. Ona ima svrhu usmjeriti čovjeka prema Bogu. Upravo zato pitanje njezine autentičnosti nije tehničko, nego duboko osobno i duhovno pitanje. Ako je sakralna umjetnost nastala iz osobnoga odnosa s Bogom, trebamo se zapitati što se događa kada taj odnos zamijenimo generiranim sadržajem«, kaže Marija i pojašnjava da je upravo iz toga promišljanja nastao projekt »Artifex Dei / Božji umjetnik« i mrežna stranica www.artifexdei.art – ne kao poslovna ideja, nego kao potreba da se stvori prostor u kojem zaista autentični sakralni umjetnici mogu biti vidljivi, povezani i prepoznati.
»U razgovorima s umjetnicima različitih generacija i pristupa postalo mi je jasno da postoje razlike između umjetnika, ali postoji i nešto dublje što ih povezuje, a to je upravo sakralnost. Upravo na tom zajedničkom temelju projekt i nastaje. ‘Artifex Dei’ djeluje kao platforma koja okuplja različite umjetnike, educira o sakralnoj umjetnosti i pokušava povezati one koji stvaraju s onima koji traže umjetnost s dubljim značenjem. Cilj mi je okupiti što više autentičnih sakralnih umjetnika kako bi prvi put pokazali snagu svoje zajednice koja je do sada bila raspršena. Želim uspostaviti i suradnju s udrugama i pojedincima koji već rade na promicanju sakralne umjetnosti vlastitim inicijativama. Voljela bih zatim osnaženu zajednicu predstaviti široj javnosti, ali i mladima koji možda osjećaju želju pridružiti se ovomu umjetničkomu putu.«
»Osjećam da se ovom inicijativom ostvarujem kao vjernica. Još od djetinjstva sasvim sam sigurna u svoju katoličku vjeru i da je Isus Krist moj Gospodin. Nemam sumnje u njegovo postojanje ni da je on Sin Božji, ni da me dragi Bog voli i čuva, a Duh Sveti vodi kroz život. Smatram da imam blagoslovljen život, prepun Božje providnosti. Ono s čime se kroz život borim jest moja strana i koliko sam dostojna tolike ljubavi, te svjedočim li autentično svoju vjeru. Prostora za napredak i popravak uvijek ima, to je sigurno. Vjera u Boga daje mi sigurnost da će sve na kraju završiti na dobro i da trebam poštovati Božji plan iako ga ponekad ne razumijem.«
Smatram da je vjernička zajednica u Hrvatskoj raznolika. Posljednjih se godina radi više, odnosno barem javnosti vidljivije, na privlačenju mladih, što je zaista pohvalno. Pristupi se prilagođavaju. Primjećujem kao izazov nedostatak angažmana i prostora za, nazovimo, srednju generaciju, odnosno one od otprilike 30 godina naviše. To su ljudi koji više nisu djeca, većinom su formirali svoje obitelji, imaju konkretna profesionalna znanja i iskustva koja mogu staviti u službu zajednice. Dovoljno su formirani i odrasli da im sadržaj namijenjen mladima više nije relevantan, a starije ih generacije često ne uključuju u ozbiljnije inicijative. Razumijem da je jedan od razloga tomu i želja da se stvari rade na već poznat način jer uključivanje novih ljudi donosi promjene, određenu nelagodu i potrebu za prilagodbom. Zbog toga se često bira lakši put. Smatram da bi se sve generacije trebale više potruditi oko međusobnoga razumijevanja. Bez toga stvarnoga susreta i međusobnoga uključivanja postoji rizik svojevrsnoga osiromašenja, kako društva tako i Crkve.
