Poštovani! Bio sam na vazmenom bdjenju i ostao neugodno iznenađen kada su jedno čitanje čitale dvije osobe. Objašnjeno je to da tako rade zbog dužine čitanja (konkretno, riječ je o Post 1, 1 – 2, 2). Nikad to nisam vidio, doživio i čuo da se tako radi. Bilo mi je to jako neozbiljno, nedostojno i djetinjasto. Nekako mi je to sličilo na neki igrokaz. Molim za Vaš komentar. Može li se ovako samovoljno improvizirati oko čitanja u liturgiji, posebno na vazmenom bdjenju koje je »majka svih bdjenja«?
Čitatelj Marijan
»Čitač kao nositelj znaka mora biti osposobljen prenijeti znak, premda ljudski nedostatci ne mogu spriječiti liturgijski znak u njegovoj djelotvornosti«, piše mons. dr. Ivan Šaško u svojoj knjizi »Liturgijski simbolički govor« i na taj nas način uvodi u odgovor na Vaše pitanje. »Već sama ta premisa zahtijeva pripravu za liturgijsko čitanje, koje od čitača traži duhovnu, intelektualnu, retoričku pripravu i sve što je povezano sa slavljem kao cjelovitošću slavljeničkoga izričaja, uključujući sve dramaturške čimbenike, ali se ne zadržavajući samo na njima, već imajući u vidokrugu osobito teološka načela. Svakako da će se praksa u liturgijskim slavljima naših zajednica naći pred mnogim pitanjima na koja neće teško biti pronaći pogrešne pristupe priprave i slavljenja Riječi.« Čini nam se da u taj kontekst možemo staviti i Vaše pitanje.
Naime mons. Šaško kaže da su među tim pogrješkama mnogi čitači koji su »nađeni u zadnji čas«, oni koji se odrede »jer nitko drugi ne želi čitati«, jer je to »posao za mlađe«, jer je to »preblizu oltaru« i tako dalje, a u to bismo mogli ubrojiti i odabir onih koji se ne mogu prikladno pripremiti kako bi pročitali svako, pa i dulje čitanje. »Čitanja se ne otkrivaju kada se dođe do ambona, već se Riječ živi do mjere upijanja i razmatranja koju su stari nazivali ‘ruminatio Verbi’ (‘preživanje Riječi’, op. a.). Zato i postoje čitači u Crkvi, da bi se sposobnima i od Crkve prepoznatima kao takvima povjerila briga naviještanja događaja spasenja, te da bi ga liturgija ostvarivala. Riječ je o načinu kojim se odabiru i sve druge službe u Crkvi.« Naime kako u svojem drugom članku »Liturgijski čitač – u službi ‘transupstancijacije’ Riječi« ističe isti autor, »liturgija je u Crkvi oduvijek bila i jest povlašteno mjesto-vrijeme-događaj na kojemu se Riječ čita, naviješta, tumači«, a »liturgijska služba čitača ili lektora tvori veoma jasan sakramentalni znak«.
»Čitanja u Crkvi izgledala bi sasvim drukčije kad bi si čitači posvijestili da su oni nositelji Božje riječi, da preko njih zajednica čuje što Bog poručuje čovjeku. Zato nije dostatno doći tek nekoliko minuta prije liturgijskoga slavlja, gdje će netko (najčešće župnik) odrediti tko će čitati ili biti presretan da ima nekoga tko želi čitati. Čitanje koje treba navijestiti zahtijeva razmatranje i pripremu. I zbog toga je potrebna skupina (liturgijska) ljudi koja će pomoći u pripremanju čitanja«, piše mons. Šaško, čije bi razmišljanje kod pripreme za čitanje trebalo imati na pameti pa ne bi dolazilo do situacije o kojoj i Vi pišete, a čitači bi bili osposobljeni »za prenošenje znaka, premda ga ljudski nedostatci mogu spriječiti u djelotvornosti«. Dakle nužno je pripremiti se za liturgijsko čitanje – duhovno, intelektualno i retorički – pa čitači ne će imati problema samostalno pročitati (i duže) čitanje, kako i dolikuje liturgiji.
