Tko se hvali »anđeoskom vezom«, vjerojatno se ne može pohvaliti časnom povezanošću – ako već se i nije navezao na nečastivoga. Iznimkom su možda oni što ulažu u »anđeoske« obveznice nižih kamatnih stopa zbog visokoga kreditnoga rejtinga izdavatelja. No onkraj svijeta korupcije, ezoterije i investicije postoje tri svijeta anđeoskih poveznica. Anđeli su dionici časti, slave i moći Oca, službenici vojnički poslušni naredbama Riječi i posrednici novozavjetnih silazaka Duha Svetoga – bića čijim je trostrukim pojavkom Bog izabranomu narodu nagovijestio svoju trojstvenost. Možda zato pisac Poslanice Hebrejima i tvrdi da su svi anđeli »služnički duhovi« baštinika spasenja, što opisom svojega djelokruga potkrjepljuje arkanđeo: »Poslan sam da ti donesem ovu radosnu poruku.« No najveća su tajna anđeoski međuodnosi. One osobne ipak rasvjetljuju Gabrijelove riječi o Mihaelu, a hijerarhijske Ivanovo drugo viđenje sedam anđela sa sedam zala.
»Odjeveni bijahu u blistav bijeli lan, oko prsiju opasani zlatnim pojasom. Jedno od četiri bića dade sedmorici anđela sedam zlatnih čaša, punih gnjeva Boga koji živi u vijeke vjekova«, bilježi Ivan viđenje ispunjeno dimom »od Slave Božje i njegove snage«. Ako nikoga ne će začuditi što su umjetnički prethodnici impresionizma malo marili za prikazivanje dima, mnoge bi moralo začuditi što ni hijerarhijska suradnja keruba i arkanđela nije potakla više likovnih razmatranja. No čudesnošću koju je oponašao čak i Picasso prikazao ju je jedan od malobrojnih srednjovjekovnih minijaturista potpisanih imenom i prezimenom. Premda su iluminatorski program »Beatusa« iz Saint-Severa dovršila dvojica nepotpisanih benediktinaca, crtežna osnova i većina minijatura djelo su Stjepana Garsije Placida. Da je Španjolac atribuciju zaslužio, pokazuju asterizmom urešena sedmorica: dok jednomu od njih pruža kalež gnjeva, kerub u nju već umače prst.
U povijest etnologije benediktinac Pietro Damiani upisao se danas začudnim prigovorom bizantskoj princezi Mariji Argiropulini koja se služila zlatnom vilicom da ne bi morala u hranu umočiti prste. Talijanski svetac – preminuo 1072., kada se izgubio i trag njegovu španjolskomu subratu – povijest je pak teologije ispisao i danas čudesnim putujućim propovijedima pravedna gnjeva i blistava stila: »Ruci žene bje ponuđena čaša gorke smrti; ruka je žene ponudila kalež slatkoga života.« No crkvenoga naučitelja svetoga Petra Damiana i danas bi bilo netočno opisati čovjekom povijesti. Nije tomu razlog što je obnovitelj pustinjačke pokore svesrdno prihvatio iscrpljujuću službu kardinala u doba protupapa, simonista i sodomita, nego i trostruka anđeoska poveznica koju je razabrao u vječnoj sadašnjosti: »Gdje bismo očekivali da se blaženi anđeli pojave češće negoli u crkvi, gdje znaju da se sabire narod Božji za čiju su dobrobit poslani?«
