■ Koordinirani napadi Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran, pokrenuti 28. veljače, kao i uzvratni napadi Irana na Izrael i druge zaljevske zemlje, izazvali su nove bojazni za svjetsku sigurnost i novu krizu povjerenja u zapadnim društvima. Napadi na Iran nastavak su agresivne politike američkoga predsjednika Donalda Trumpa, koji je nakon u međuvremenu ublaženih prijetnja preuzimanja Grenlanda svrgnuo režim venezuelskoga predsjednika Nicolása Madura i odveo ga u SAD, a u međuvremenu zaprijetio i napadom na Kubu. Sve je to dovelo do jačanja nepovjerenja europskih saveznika u SAD, kao i nepovjerenja građana zapadnih zemalja u vlastite političke strukture. Tim više što je američko-izraelski napad na Iran pokrenut bez mandata Ujedinjenih naroda, drugim riječima protivno međunarodnomu pravu.
Odnosi među svjetskim silama daleko su od potpune pravne uređenosti. Ondje često vrijedi pravo jačega, a velike sile smatraju se jamcima poretka i stoga si uzimaju za pravo intervenirati ondje gdje smatraju da je on ugrožen. Manji su uglavnom prisiljeni poštovati međunarodno pravo, što jamči kakvu-takvu sigurnost sve dok se ne sudare interesi velikih. Sjedinjene Države i Rusija u više su navrata kršili međunarodno pravo intervenirajući na Bliskom istoku i na Kavkazu, a najveće kršenje međunarodnoga prava zabilježeno je 2014. ruskom aneksijom ukrajinskoga poluotoka Krima.
Sjedinjene Države i Izrael za napad na Iran imaju snažan, iako neprovjerljiv argument. Tvrde da je Iran bio na korak do proizvodnje atomskoga oružja, što bi moglo dovesti do velike prijetnje svjetskomu miru i ugroziti opstojnost Države Izrael.
Nitko ne može sa sigurnošću reći je li Iran doista bio nadomak nuklearnoj prijetnji, ali već više od četiri i pol desetljeća realna je prijetnja mnogim susjedima i glavni je izvor nestabilnosti na Bliskom istoku. Stoga valja podsjetiti da je predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković nakon početka napada izjavio da je cilj Sjedinjenih Država očito svrgavanje režima u Teheranu.
Hrvatska, kao i drugi zapadni saveznici, suzdržano su reagirali na napade. Neki su otvoreno kritizirali SAD zbog kršenja odredaba međunarodnoga prava, neki su stavili na raspolaganje dio svojih vojnih potencijala, ali sve u svemu članice NATO-a s oprezom prate što njihovi saveznici SAD i Izrael čine i spremne su reagirati na moguće reakcije Teherana prema zapadu. Otvoreno protivljenje napadima izrazili su samo španjolska socijalistička vlada i hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Ukratko, zapadni saveznici zabrinuti su zbog moguće daljnje eskalacije na Bliskom istoku, ali ništa manje nisu zabrinuti zbog mogućih napetosti među sobom.
Sjedinjene Države i Izrael nisu se potrudili predložiti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda da odobri njihove napade jer odobrenje nikad ne bi dobili. U Vijeću sigurnosti sjede i Rusija i Kina, kojima je Iran saveznik. Zanimljivo je međutim da se ni Rusija ni Kina nisu otvoreno suprotstavile napadu. Za razliku od njih Zapad se nada da bi mogao odahnuti ako se ukloni režim u Teheranu. Za to postoji snažan razlog, Iran nije samo prijetnja opstanku Izraela, nego sustavno širi nered po Bliskom istoku.
Sustavna nestabilnost
Uništenje Izraela dio je iranske državne doktrine od islamske revolucije 1979. godine. Istodobno ta doktrina u temelju ima snažno neprijateljstvo prema Zapadu, posebice prema Sjedinjenim Državama, koje režim u Teheranu naziva »velikim Sotonom«.
Otkad su vlast u Iranu preuzeli islamisti, Teheran sustavno izaziva nestabilnost u svojem širem susjedstvu. Pritom se koristi metodom rata preko posrednika, podupirući islamističke pokrete koji terorističkim metodama destabiliziraju to područje. Različite skupine na Bliskom istoku, pod izravnim vodstvom Teherana, izazivaju sukobe na granici otvorenih ratova. Najsnažniji od njih je Hezbolah, nastao osamdesetih u Libanonu. Iran od početka financira tu organizaciju, naoružava ju i pruža joj političku pomoć. U međuvremenu Hezbolah je postao nezaobilazan politički činitelj u Libanonu, a njegove brigade Al-Quds stalna su prijetnja Izraelu. Proiranske oružane skupine izvan Irana pod nadležnošću su Revolucionarne garde, elitnoga krila iranskih oružanih snaga.
Pitanje Hamasa
U palestinskim područjima Iran djeluje preko Hamasa i Islamskoga džihada. Kao i u drugim slučajevima, ta je povezanost očita, ali Iran niječe izravni nadzor tih skupina. Nakon napada Hamasa na Izrael u listopadu 2023. Iran je zanijekao izravnu umiješanost, ali je pozdravio napad i dao Hamasu na raspolaganje svoje rakete. U Iraku, s kojim je Iran ranije ratovao, nakon svrgavanja Sadama Husseina Iran je preuzeo kontrolu preko nekolicine oružanih skupina, kao i izravnim utjecajem u tijelima vlasti. Neke od tih proiranskih skupina na Bliskom istoku povremeno se i međusobno sukobljuju, što samo učvršćuje dojam o nepredvidljivosti aktera.
Iran je snažno podupirao sirijskoga vođu Bashara al-Assada, sve do njegova svrgavanja, čak je upućivao borbene skupine iz susjednih zemalja njemu u pomoć. Teheran već godinama podupire i hutiste u Jemenu, koji nastoje svrgnuti legalno izabranu vlast i pritom napadaju brodove i povremeno raketama gađaju Izrael.
Šijiti i suniti
U mreži sukoba i suradnje na Bliskom istoku važnu ulogu ima podjela na šijite i sunite. No kad je riječ o Iranu, ni taj kriterij nije uvijek odlučujući. Šijitski režim u Teheranu oslanja se u prvom redu na šijitske skupine u drugim zemljama, no primjer Jemena pokazuje da konfesionalne razlike nisu uvijek zaprjeka savezništvu. I hutisti su šijiti, ali ne priznaju vrhovno šijitsko vodstvo u Teheranu. Međutim imaju zajedničke neprijatelje, SAD i Izrael, i to je očito dovoljan razlog za suradnju.
Preglednost složenih odnosa na Bliskom istoku, u kojima Iran uvijek ima svoje prste, nije bolja ni zbog činjenice da postoji neprijateljstvo između Teherana i dviju skupina koje su se u posljednje vrijeme isticale posebnom brutalnošću, Al-Qaide i Islamske države. Istodobno Iran se povezuje s pojedinim aktivnostima tih skupina, posebice u Africi.
Ukratko Iran je sklon sklopiti savez sa svakim tko se bori protiv Zapada i protiv Izraela. Uzgred sigurnosne službe u Europi imaju već dosta iskustva s terorističkim prijetnjama koje potječu iz Teherana. Prema unutra, režim provodi strog nadzor građana. Prema nekim procjenama samo tijekom prosvjeda početkom godine u zatvoru je završilo oko pedeset tisuća Iranaca. Žrtve u Iranu koje stradavaju od vlastitoga režima daleko su veće od broja žrtava u dosadašnjim američko-izraelskim bombardiranjima.
Stoga je upitna i razina potpore koju iranski režim ima u vlastitoj zemlji. Snažnom propagandom o potpori u narodu Teheran nastoji stvoriti dojam unutarnje snage, no istodobno je upitno koliko su pouzdane i informacije iz suprotnih tabora.
Oslonac u ljevici
Iran se međutim u sadašnjim okolnostima može osloniti na političku potporu nove ljevice na Zapadu. Riječ je o postdemokratskim snagama čiji su ciljevi usmjereni na dezintegraciju zapadnih društava, promicanje vrijednosne relativizacije i slabljenje društvenih struktura, pa sve do širenja nepovjerenja u državne institucije. Ta nova ljevica u prvom je redu subverzivno orijentirana prema društvima u kojima postoji, pritom u globalnim okvirima izražava simpatije prema režimima koji joj u idejnom smislu nisu bliski. Vidljivo je da ona u Hrvatskoj i drugim zapadnim zemljama promiče interese ruskoga režima, Hamasa i Irana, i to uglavnom u trenutcima kad eskalira njihov sukob sa Zapadom. Te snage ciljano utječu na slabljenje povjerenja u zapadne političke sustave, potiču otpor prema njima, dovode u pitanje legitimnost političkih odluka svojih zemalja i zajedničkih zapadnih struktura.
Nova ljevica ojačala je posljednjih desetljeća slabljenjem kohezijske moći zapadnih društava, ona je rezultat procesa unutar same zapadne civilizacije i pokazatelj njezinih slabosti.
Olako zavođenje
Koju ulogu pritom imaju vanjski činitelji, strateški oblikovani mehanizmi hibridnoga rata, o tome zasigurno znaju mnogo obavještajne službe. U svakom slučaju nova ljevica ne prihvaća normativne sustave i institucionalne strukture Zapada i mijenja ih iznutra, dovodeći u pitanje sam njihov smisao. Istodobno podjele među zapadnim saveznicima izazivaju bojazni daleko jače od zabrinutosti za cijenu goriva, širi se opća nesigurnost.
Kako se u svemu tome snaći kao odgovoran građanin? Kako razlučiti dobro od lošega, ispravno od neispravnoga?
To nije jednostavno. Ali zapadne demokracije pronašle su rješenje koje olakšava snalaženje. A ono se prije svega sastoji u stalnom preispitivanju političkih odluka. I to u institucionalnom smislu time što odluke prolaze provjeru u parlamentarnoj proceduri i drugim državnim tijelima. Osim toga osobna odgovornost nalaže svakomu građaninu da se temeljito informira, da raspoložive informacije usporedi sa svojim vrijednosnim sustavom, da se ne da olako zavesti površnim tvrdnjama i jednostavnim objašnjenjima.
LIKVIDACIJE • Krv i prije i poslije
Smisao odluka
Zapadni politički sustavi posljednjih desetljeća sve više pružaju prostora za kritiku. Vrijednosna relativizacija, nedostatak transparentnosti, zanemarivanje dijaloga između političkih činitelja i građana, nerazumljive odluke, pa sve do otvorenoga kršenja uzajamne lojalnosti među zapadnim saveznicima, poput posezanja američkoga predsjednika Donalda Trumpa za Grenlandom. U tim okolnostima građanima, kao onima na kojima počiva odgovornost za političke odluke, važno je prepoznati smisao odluka i reagirati na prikladan način, preko izbora ili javnih očitovanja političke volje, a da se pritom ne produbi kaos i ne ugrozi stabilnost institucionalnoga sustava. Oblikovanje i izražavanje kritike jedan je od temeljnih sadržaja zapadne demokracije. Kritika pritom mora biti utemeljena na spoznaji, na činjenicama, kao i na obziru prema općemu dobru.
Izraziti kritiku ne znači nužno odabrati stranu. Kao što ni odabir strane ne oslobađa od kritike niti daje zeleno svjetlo za neargumentirane napade. Naposljetku, ako pojedinačne odluke vlastite vlade ili međunarodnih saveznika nisu moralno opravdane, je li to razlog za stati na drugu stranu?
Preispitivanje povjerenja
Hrvatska je parlamentarna demokracija, u kojoj građani ne samo preko izbora, nego u okviru različitih oblika parlamentarne procedure, mogu utjecati na političke odluke. Taj sustav odlučivanja nije savršen, on to ne može ni biti jer je podložan mnogim subjektivnim kriterijima i dinamici njihova uzajamnoga utjecaja. Međutim bolji sustav nije poznat. Stoga njegova logika počiva i na temeljnom povjerenju u institucije, koje moraju biti izvrgnute razumnoj i argumentiranoj kritici, ali uz spoznaju da nepovjerenje u njih znači slabljenje države kao jedinoga jamca općega dobra.
Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, najmoćnijih svjetskih gospodarskih i sigurnosnih struktura. Ni one nisu idealne, ali su najjače i jamče dvije stvari. Na jednoj strani daju jamstvo institucionalne i gospodarske stabilnosti, a na drugoj jamče sigurnost. Hrvatska ima mogućnost kao članica utjecati na njihove odluke, a bez njih bi bila na vjetrometini grubih utjecaja na svjetskom interesnom poprištu. Izložena je i bez toga, kao i svi drugi, zbog promjena u geopolitičkoj arhitekturi koje slabe mnoge dosadašnje oslonce. Što ako one snažno oslabe, ili čak nestanu?
Kad oružje utihne
Papa Lav XIV. proteklih je dana ponovio snažan poziv na prekid sukoba na Bliskom istoku. »Prekinite vatru! Neka se ponovno otvore putovi dijaloga. Nasilje ne će nikada dovesti do pravednosti, stabilnosti i mira koje narodi očekuju«, rekao je Papa. Kritičari američko-izraelske koalicije s pravom zamjeraju Izraelu brutalan postupak prema civilima u pojasu Gaze. Doduše stručnjaci za sigurnost upozoravaju da se Hamas do te mjere integrirao u palestinsko društvo na tom području da se ne može više razlučiti između terorističkih struktura i običnih građana. Uzevši sve to u obzir, postoje ipak ozbiljne informacije koje na Izrael bacaju sumnju u ratne zločine. Neki se ipak nadaju da će oružje dovesti do mira, mnogi, a posebice zemlje zapadnoga svijeta, nadaju se da će sukob uskoro prestati i da će se time otvoriti prostor sigurnosti na Bliskom istoku. Međutim, što kad oružje utihne? Hoće li doista zavladati mir? Postoje dvije mogućnosti. Možda će se sukob »zamrznuti«, a režim u Teheranu opstati, iako oslabljen. U tom slučaju Iran ne bi više bio velika prijetnja susjedima, ali ne bi odustao od izazivanja nemira. U drugom slučaju svrgavanje režima u Teheranu uklonilo bi glavni izvor nemira na Bliskom istoku, ali bi li to samomu Iranu donijelo mir? Primjeri drugih svrgnutih režima, primjerice u Iraku i Libiji, pokazuju da kraj režima ne znači nužno i prestanak stradanja i patnja. A i kad je riječ o svim mogućim scenarijima geostrateških promjena, svi zvuče kao upozorenje uoči nevremena.
