Jedna od mnogih tisuća žrtava Drugoga svjetskoga bio je i pjesnik, prozaik i prevoditelj Branko Storov.
Među oskudnim podatcima o njemu zna se da je rođen u Zadru 31. svibnja 1899. Iz pjesme »Tri soneta o sebi« (1928.) može se nazrijeti da mu je djetinjstvo vezano za Makarsku i Šibenik, a mladost za Zagreb, gdje je studirao pravo. Neko vrijeme proveo je na studiju u Parizu s bl. Ivanom Merzom. Iz nekih napomena vidi se da je proputovao velik dio Europe. Doktorirao je pravo te radio kao sudac i odvjetnik. Godine 1933. bio je odvjetnik u Đakovu. Godine 1941. pokrenuo je u Splitu časopis »Poezija« na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Nestao je tijekom Drugoga svjetskoga rata. Sudbina mu je ostala nerasvijetljena.
Književno je djelovao prije svega kao pjesnik. Uz zbirke »Struje« 1923. i »Novi akcenti« 1927. objavio je više od sto pjesama u periodici. Kao vjeran suradnik središnje književne osobe Hrvatskoga katoličkoga pokreta dr. Ljubomira Marakovića redovito je od 1920. do 1939. objavljivao poeziju i prozu u »Hrvatskoj prosvjeti«, zatim u »Luči«, »Hrvatskoj reviji«, »Jedrima«, rjeđe i u drugim listovima. Zanimljivo je da je i on poput još nekih hrvatskih pisaca prvih poratnih godina pisao ekavicom. Objavio je još knjigu »Orient express: šaljivi prikaz ozbiljnih stvari« (1933.). Prevodio je s francuskoga, primjerice na Merčev nagovor poznatu pjesmu »Nous voulons Dieu« – »Hoćemo Boga«, s talijanskoga, engleskoga (R. L. Stevenson: »Zlatni otok«) i latinskoga jezika.
Iako nije bio dio »čvrste jezgre« katoličke književnosti, nedvojbeno je pjesnik izrazita kršćanskoga nadahnuća. Bog je »struja« bez koje čovjek ne može živjeti. Tematski je fokusiran na Krista kao na spasitelja i os svemira te posebice na svetu misu (ciklus »Sveta misa«) i euharistiju. »Nama, u ovom tužnom rodu, jedina je baština što smo jaki u pričesti«, napisat će. Storov je pjesnik franjevskoga duha, ugođajno uživljen u svijet kao ljepotu Božjega stvaranja.
Suvremena kritika stavlja ga u krug katoličkih »sutonskih« ekspresionista (Sudeta, Šop, Poljak, Škarpa), a može se reći da je predstavnik »katoličkoga nadrealizma«. Nedvojbeno Storovu je u mnogim pjesmama uspjelo povezati modernost izraza s tradicijom katoličke pjesničke mistike. (L)
