Što čini neko mjesto svetištem? Fenomenolog bi rekao: mnoštvo koje u njemu prepoznaje štogod sveto. Formalist bi rekao: biskupski dekret o proglašenju svetištem. Poduzetnik bi rekao: infrastrukturom poduprte pastoralne inovacije. Umjetnik bi rekao: sakralna umjetnost dostojna bogoslužja. Novinar bi rekao: evangelizacijska vještina komunikacije s javnošću. Duhovnik bi rekao: umijeće očuvanja otajstvena ozračja. Sociolog bi rekao: otvorenost hodočasnicima s raznih strana.
Prvi rektor svetišta fra Josip Ćibarić »I prije proglašenja svetištem župa je okupljala brojne vjernike i hodočasnike. Svake se nedjelje pričesti oko 6000 ljudi, a radnim danom misu pohodi njih 500-tinjak«Etnolog bi rekao: vjernost mještana pobožnoj predaji. Slične bi, naoko proturječne izjave valjalo nizati unedogled da cjelovit odgovor nije čitavoj Crkvi u Hrvata – a osobito Zagrebačkoj nadbiskupiji – obznanjen u utorak 12. svibnja, kada je kapucinsku župu sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi nadbiskup Dražen Kutleša uzdigao na čast svetišta. Naime, u brojnim osobitostima prvoga Leopoldova svetišta u kontinentalnoj Hrvatskoj – četvrtoga u Crkvi u Hrvata – ogleda se što to doista ište jedno svetište.
Novi začini u biskupovu receptu
»Kada sam 2023. postao župnikom u Dubravi, imao sam iza sebe samo tri godine svećeništva«, prisjeća se fra Josip Ćibarić, dosadašnji Leopoldov župnik i odnedavni rektor njegova zagrebačkoga svetišta. »Stoga sam se odmah za savjet obratio svojemu odgojitelju iz postulature, krčkomu biskupu Ivici Petanjku. On mi je rekao: ‘Ako svakoga dana na misi orgulje budu glasne, ispovjedaonica otvorena, a propovijedi pripremljene, i ako usto budete dobri prema vjernicima, ljudi će uvijek biti.’ Do danas smo ostali vjerni tomu pastoralnomu receptu«, svjedoči o. Ćibarić ne skrivajući ponos što je taj kapucinski »recept« obogaćen i novim evangelizacijskim začinima. »Svaku večer u župi se uz misu odvija i duhovni program: ponedjeljkom su to biblijske kateheze i lectio divina pred Presvetim, a utorkom je to blagoslov vjernika relikvijom sv. Leopolda. Srijedom se prije mise moli krunica sv. Josipu, a nakon mise kod lurdske špilje i Gospina krunica, četvrtkom je nakon pričesti pod objema prilikama euharistijsko klanjanje, a petkom se za klanjanje križu pripremamo zlatnom krunicom«, navodi župnik ističući nevjerojatan podatak o deset aktivnih župnih krugova.
Kako su vjernici »prorokovali« svetište
Uz bogatu duhovnu svakodnevicu župa se sv. Leopolda i na druge načine pripravljala za svoju novu, svetišnu ulogu. »Nakon dolaska tijela sv. Leopolda 2016. počelo nam je pritjecati sve više štovatelja sv. Leopolda kako iz Hrvatske tako i iz inozemstva. Stoga smo – osim svakodnevnih ispovijedi tijekom svih misa – ususret Božiću i Uskrsu uveli cjelodnevnu ispovijed na sedam svjetskih jezika. Tomu su se pothvatu rado pridružili brojni svećenici iz susjednih župa koji vladaju njemačkim, španjolskim, francuskim, engleskim i talijanskim jezikom, ali i ukrajinski svećenici na boravku u Hrvatskoj te jedan filipinski kapucin na studiju u Rimu.« Sve su te inovacije potaknule vjernike da sami župu počnu nazivati svetištem. A to je i kapucine u Dubravi navelo na promišljanje, objašnjava sugovornik. »Budući da u našoj provinciji, čiji je zaštitnik sv. Leopold, nema ni jednoga njegova svetišta, uz potporu provincijske uprave zamolio sam nadbiskupa Kutlešu da nam udijeli tu čast – i odmah se očitovala snaga pastira koji osjeća bilo svojega naroda.«
Duhovni plodovi velikana Dubrave
Ipak župnik ne dvoji da korijeni drugoga svetišta u Zagrebu sežu dublje u povijest. Koliko ona živi u sjećanju vjernoga naroda, svjedoči nam Andrija Šantić, župljanin i član Franjevačkoga svjetovnoga reda. »U godini kada su Leopoldovi posmrtni ostatci prebačeni s padovanskoga groblja u kapucinsku crkvu otvorena je i naša župna kapela, posvećena Leopoldu 1976. – iste godine kada je on proglašen blaženim. A naša je župa svetištem proglašena točno 80 godina nakon što su kapucini na papiru koji im je darovao jedan mesar iz Dubrave ciklostilom otisnuli prvi hrvatski životopis sv. Leopolda. Učinili su to na poticaj bl. Alojzija Stepinca, koji je 1942. utemeljio te sluzi Božjemu Anti Tomičiću na upravu povjerio župu sv. Mihaela u Dubravi, od koje se naša župa odvojila 2001.« Ni time se ne iscrpljuje popis »utemeljitelja« svetišta u Dubravi. »Fra Tomislav Šagi Bunić kupio je kuću u kojoj se nalazio nekadašnji samostan, a fra Stjepan Bergovec započeo je gradnju crkve. S takvim se korijenima ne treba čuditi duhovnim plodovima župe: u njoj su se rodila zvanja fra Miljenka Vrabeca i fra Mislava Šebečića, a u njoj se za misije u Boliviji pripremao i fra Ivica Vrbić.«
Glazbeni lijek za nestanak zajedništva
Osim što više od dva desetljeća pjeva u župnom mješovitom zboru – danas pod ravnanjem Ivane Hrkać – gotovo 35 godina u osnovnoj školi odmah uz crkvu predaje hrvatski svjetovna franjevka Dubravka Rovičanac. »Dubrava je nekoć bila skromno predgrađe gdje je u obiteljima često radio samo otac. No gospodarski je razvoj i očeve i majke opteretio cjelodnevnom zaposlenošću, a djeci je nedostatak zelenih površina nadomjestio digitalnima. U tom smislu svetište doista ljekovito djeluje na život zajednice – osobito njezinih najmlađih članova«, napominje sugovornica. Dio je te ljekovitosti i dječji zbor, čijih se 30-ak stalnih članova svake godine umnoži i glasovima stotinjak prvopričesnika.Crkva se puni kad mladi osjete da je kreativnost dobrodošla
U te smo se duhovne plodove i sami uvjerili na jednom od četiriju nedjeljnih euharistijskih slavlja: u crkvi ispunjenoj članovima župne obiteljske zajednice uz pjesmu jednoga od čak triju župnih zborova dvadesetak je članova Franjevačke mladeži dalo svoja godišnja obećanja vjernosti evanđelju. »Proteklih je godina osobito ojačala prisutnost mladih u župi«, primjećuje predsjednik mjesnoga bratstva Frame Šimun Matić. »Nekoć je samo za misu poldanicu crkva bila prepuna, no sada i na večernjoj misi mladih bude krcata. Mnogo nas je i na misama i ispovijedima kroz tjedan, a na mjesečnoj se katehezi okupi i više od dvije tisuće mladih.« Framaš sa šestogodišnjim iskustvom iznosi više razloga bujanju župne mladosti. »Naša lokacija na periferiji grada pozitivno utječe na otvorenost komunikacije, zbog čega mladi lako osjete da je njihova kreativnost u Crkvi dobrodošla i vrijedna.«
Hrvate s raznih strana ujedinjuje leopoldovsko srce
Otvorenosti svakako pridonosi i gotovo obiteljska povezanost framaša s njihovom »starijom braćom« po franjevaštvu. »Franjevačka mladež inače se okuplja gdje već djeluje Franjevački svjetovni red, no osobitost je našega mjesnoga bratstva što mu je Frama prethodila. S framašima se i dalje sastajemo jednom mjesečno, a i sama sam se sa suprugom pridružila Redu na poticaj sina framaša«, primjećuje Marica Čabraja, jedna od brojnih Hrvata koji su se u Dubravu doseljavali iz Bosanske Posavine usporedno s Hrvatima iz Janjeva. »Dubrava se u proteklih 50-ak godina znatno promijenila, no zao glas koji ju je u prošlosti pratio opovrgava posvećenost vjeri, obitelji i tradiciji koja se posvuda primjećuje. Makar smo došli s raznih strana, u tome smo srcem ujedinjeni.« Na njezin se pogled na župno zajedništvo nadovezuje i njezina sestra po svjetovnom franjevaštvu Vera Palić. »Poznato je da smo mi Janjevci vjerni sv. Nikoli, čijemu smo čašćenju ostali vjerni i u Dubravi. No nitko nas ne može bolje od sv. Leopolda naučiti skrovitosti i susretljivosti u međusobnom darivanju.«
Sv. Leopold Bogdan kao uzor karizmatskoj duhovnosti
Usporedno s franjevačkom u župi već desetak godina buja i karizmatska duhovnost, o čemu svjedoči voditelj zbora mladih i jedan od četrdesetak članova Euharistijske molitvene zajednice »Kristova vojska« Andrija Antić. »Kao i svaka katolička duhovnost, karizmatska bi duhovnost morala biti utemeljena na sakramentalnom životu. Stoga se naši članovi temeljnom formacijom pripremaju za ‘euharistijski boj’, koji obuhvaća prikazivanje nakana zajednice na misi i molitvu krunice, kao i čestu ispovijed. Jedino tako karizma može dati pravoga ploda, što nam potvrđuje i primjer sv. Leopolda.«Zagrebačko svetište ljekovitosti napaja se na talijanskom svetištu ispovijedi
Premda je Leopoldu osim utorka posvećen i svaki 12. u mjesecu, kada se bolesnima podjeljuje sakrament bolesničkoga pomazanja, župljani se Leopoldova zagrebačkoga svetišta jednom mjesečno napajaju i u bratskom svetištu u Padovi. »Tijekom prošle godine na jednodnevno je hodočašće u Padovu pošlo oko 1800 vjernika, a samo u drugom mjesecu onamo je iz župe pošlo 18 autobusa«, spominje o. Ćibarić napominjući da su u Dubravi svečani i spomendani sv. Rite i sv. Pija iz Pietrelcine, čijim se relikvijama župa diči. »Njemu su osobito odane članice molitvene zajednice ‘Padre Pio’, posvećene molitvi za franjevce koji djeluju u župi. Kao i za Sv. Nikolu i za Sv. Leopolda, i o spomendanu sv. Pija misu predslave biskupi, a svaki 23. dan u mjesecu slavi se kao njegov zavjetni dan.« Budući da su i Leopoldovi svetački drugovi s Dubrave znameniti čudotvorci i ozdravitelji, razumljivo je što rektor budućnost svetišta velikoga ispovjednika i zaštitnika oboljelih od tumora vidi upravo – u ljekovitosti. Ta po čemu bi bilo lakše prepoznati svetište?
Novo svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi
