Korčulansku župu ne rese tek drevne crkve, nego i svježe stope stazom sv. Martina
»U Žrnovu smo i proljeće je. A kada u ovu kotlinu nasrnu proljetne jugovine, postaje sve prilično tijesno i tjeskobno.« Iz prve rečenice toga slavnoga odlomka kojim je Petar Šegedin 1946. otvorio svoj prvi roman, »Djecu Božju«, još izbija svježina proljeća kakva je i nas zatekla u korizmeno jutro na otoku Korčuli. Ipak, jugovina koja se toga jutra podigla nije nosila ništa od tjesnoće i tjeskobe kakva zaposjeda gotovo svaku stranicu žrnovskoga književnoga velikana. Ako bi u Šegedinovo doba jugovina u Žrnovu i razbudila uobičajenu otočku nepovjerljivost i neobično osviještenu malovjernost – hranjene praznovjernim strahom od »štringa, macića i pomoritadi« – neki su drugi vjetrovi sve to, čini se, raznijeli kao prašinu.
Stane li tko danas, naime, ispred župne crkve sv. Martina u Kampušu, Žrnovci koji se okupljaju na nedjeljnu misu sami će mu pristupiti da ga upoznaju, i ne pitajući pritom što ga je k njima dovelo. Jer oni su na svoje mjesto neizlječivo – ponosni.
Istina, kao i drugi otoci, Korčula svojim napuštenim kominima podsjeća na bezbrojne odlaske u bolji život – bilo u Novi svijet, bilo u obećanu Njemačku; istina, kao rijetko koji otok, Korčula svoje jame pune neznanih žrtava komunizma nosi poput živih rana. A ipak u Žrnovu nije oćutjeti ni jala ni žala. Potvrđuje nam to i žrnovski župnik Robert Karačić, Cavtaćanin koji je na Korčulu došao prije dvije godine. »Žrnovci su ljudi ‘na svom terenu’, vrlo otvoreni kad štogod treba učiniti za selo. Premda se na nedjeljnim misama okupi tek vjerna manjina od sedamdesetak ljudi, odaziv na radne akcije i humanitarne inicijative redovito je velik.« Sugovornik nam odmah i objašnjava tu pojavu. »Uz Žrnovo s pomoću župnoga vikara iz Blata Miša Pecotića upravljam i župama u Pupnatu i Račišću, a svatko voli imati župnika u svom selu. To znači da uz često nedostatno vrijeme za pastoralne aktivnosti moram pronaći i prikladnu ravnotežu. Katkad mi se čini da bi bilo lakše imati i dvostruko veću župu u jednom mjestu jer svaka od mojih župa ima svoje običaje i svoje ljude, svoju stvarnost kojoj se treba prilagoditi.«
A kako izgleda žrnovska stvarnost? »Korčula je dovoljno malena da bude svoja, a dovoljno velika da bude dobro povezana s kopnom. U Žrnovu se nalazi pošta i osnovna škola, na Korčuli su i tri srednje škola i dom zdravlja, no za mnogo toga ipak treba putovati do Dubrovnika ili do Splita, dva sata automobilom nakon vožnje trajektom ili katamaranom. Mještani su uglavnom zaposleni u ugostiteljstvu, obrazovanju i komunalnim poduzećima, a poljoprivreda je većini samo dodatan izvor prihoda makar je zemlja plodna i pošumljena.« Zbivanja na duhovnoj njivi sva su pak u znaku broja tri. »U župi uz dominikanske trećoredce djeluju i tri bratovštine. Svaka je treća nedjelja u mjesecu nedjelja od sakramenta, kada se održi kratko klanjanje i procesija oko crkve, a tri dana uoči Uskrsa – od Cvjetnice do utorka – također provedemo u klanjanju.« Svečanim procesijama Žrnovci časte i ostalih osam zaštitnika svojih kapela, a osim moštre – tradicionalnoga viteškoga plesa koji o blagdanu sv. Roka pleše KUD »Bratska sloga« – odnedavno njeguju i novu martinsku tradiciju. »Župna je crkva podignuta u najmanjem zaseoku te pobožnost sv. Martinu nije raširena. Zato smo prošle godine uz nastupe klapa, kumpanija i djece nakon mise prvi put blagoslivljali mlado vino«, pripovijeda Karačić.
Polet koji je u Žrnovo usprkos svojoj pastoralnoj razdijeljenosti donio mladi župnik nije ostao nezamijećen. »Iako je na trima župama, uvijek će pronaći vremena da nas posluša i ispovjedi. Jednostavan je čovjek pa se zna približi i starijima i djeci, dati jednostavan, a dobar savjet. Ima mudrost koja nije samo njegova. A kad na misi podigne Presveto, osmijeh mu je uvijek od uha do uha. To se ne može glumiti. A onda ni nama ne može promaći da je Bog tu«, svjedoči nam Ivana Skokandić iz Žrnovske Banje, orguljašica u župnom zboru, u kojem zajedno pjevaju – djeca i stariji. »Djeca bez odraslih sama ne bi mogla pjevati misu, a odrasli rado prihvate pjesme koje su prikladne djeci. Rijetko se gdje pjeva u takvoj kombinaciji jer to zahtijeva mnogo strpljenja i mnogo razumijevanja, ali mi uspijevamo i bez zajedničkih proba.« Dominikanka Anita Sučić iz korčulanskoga samostana Anđela čuvara odvojeno, naime, uvježbava odrasle, a probe s djecom vodi zajedno s orguljašicom, koju je još kao dijete počela podučavati sviranju.
Iako nas je na nedjeljnoj misi iznenadio upravo velik broj mladih obitelji, orguljašičin nas suprug Ante Skokandić – i sam otac petero djece – upozorava da je mladih zapravo premalo. »Nekoć dok je župnik bio samo u Žrnovu, sve bi tri mise bile popunjene. A došle su i neke druge generacije s drukčijim viđenjima. Dok vam od Boga nešto ne zatreba, ne ćete ga ni upoznati – tako, nažalost, funkcioniraju mnoge naše mlade obitelji«, objašnjava Skokandić. Zanimljivom ga primjedbom nadopunjuje zborašica Marija Galić iz Kampuša. »U zboru nam nedostaje baš onaj ‘trbuh’ između malenih i umirovljenih. Na misi još eto ih, ali na pjevanju nema ih. Kažu: ‘Radi se, ne može se.’
A ranije bismo na svakom sprovodu pjevali ‘Smiluj se meni, Bože’. No još se trudimo koliko možemo, osobito za Uskrs. Tada je svaki dan novi običaj, nova pjesma.«
U izazovu »novih običaja« prožetih ponosnom vjerom i žrnovski župnik nazire nadu za mjesto što – baš kao i sva mala mjesta uz obalu Jadrana – pati od izmjena zimskoga mrtvila i pretjerane ljetne živosti. »Nedavno su nam obnovili veliku dvoranu u mjesnom Centru za kulturu pa je sada lakše očekivati da otok od događanja oživi i zimi.« Nešto slično kao da je u posljednjim rečenicama svoje posljednje pripovijetke 1997. naslutio i vazda mrki Šegedin: »Tamne sjene oblaka počele su nestajati, razilaziti se: prostor se opet ispunjao svjetlošću. (…) U meni se javila potreba da vidim nekoga tko ne prihvaća apsolutnu tišinu šutnje, već riječ, ali samo onu riječ koja spašava…«
