BRIJEST – ŽUPA KOJA BI SUZAMA FABIJANA ŠOVAGOVIĆA MOGLA DATI NOVI SMISAO Duhovni plodovi uz Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo

Snimio: T. Vuković | Malena, ali revna ministrantska skupina za vrijeme mise
Trenutačno su u župi trojica redovnika spiritanaca: upravitelj župe o. Marek Szrejna, koji je ujedno kapelan u Kliničkoj bolnici Osijek, o. Arkadiusz Krasicki, samostanski poglavar, studentski kapelan i duhovnik u socijalnim ustanovama u Osijeku, te o. Stanislaw Wojtko, koji je tek stigao i na tečaju je hrvatskoga jezika.

Čudnovata je i čarobna Slavonija, smještena između rijeka Drave na sjeveru, Dunava na istoku i Save na jugu, ne samo zbog ljepota i bogatstva u svakom smislu, nego i zbog povijesnih činjenica da je od pamtivijeka u usponima i padovima rađala povijesne velikane. Dobro je, barem ukratko, s toga motrišta spomenuti tek neka povijesna razdoblja. Kada je npr. Slavonija bila dio Hrvatske kraljevine, nad njom je lebdio kralj Tomislav, a doba osmanske vladavine ne može se sagledati bez fra Luke Ibrišimovića. Nakon toga nezaobilazne su velikaške obitelji Eltz, Prandau, Pejačević, Janković, Adamović i druge, i tako sve do Stjepana Radića i brojnih nedavnih heroja Domovinskoga rata. No imaju li svi oni danas nekakve poveznice s osječkim naseljem Brijest i tamošnjom župom Mučeništva sv. Ivana Krstitelja, smještenima pet kilometara južno od Osijeka, u blizini Centralnoga groblja? Koliko god se činilo »prenategnuto«, oni su zasigurno na neki, pomalo metafizički, način »ugrađeni« u naselje i župu, bez obzira što ih razdvajaju desetljeća i stoljeća. Jasno, za takvu tvrdnju potrebno je i malo »otkačenoga« i imaginarnoga duha, a posebice ako bi netko među spomenute povijesne velikane upleo i donedavnoga kulturnoga gorostasa, kazališnoga i glumačkoga velikana Fabijana Šovagovića. No on je jednako tako kao svi spomenuti ugrađen u Slavoniju, Osijek, Brijest i župu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja. To nije teško zaključiti jer on tako puno govori šutnjom u legendarnom videospotu tamburaškoga sastava »Zlatni dukati« »Ne dirajte mi ravnicu«. Dok odzvanjaju riječi pjevača Stanka Šarića, Fabijanova šokačka duša duboko pati, što se vidi po grču njegova lica, pogledu prepunom boli i suznim očima, no treba istaknuti – iz kojih suze ne kapaju. Da. Pati Fabijan i danas u nebeskim visinama što s njegovih ravnica i iz osječkoga Brijesta odlaze mladi, a on je bio i ostao čvrsto uvjeren da se to blago zvano rodna gruda nikada ostaviti ne će i prepustiti nekomu drugomu, u potrazi za nekim novim, sjajnijim, možda i vrjednijim sjajem. 

Župna kuća i redovnički samostan

Od Osijeka je vrlo lagano doći do Brijesta jer samo treba slijediti smjer prema Vinkovcima, pa kada se napusti grad, nakon samo desetak minuta vožnje automobilom, stiže se u to pitomo prigradsko naselje, u njegovu glavnu ulicu, nije teško pogoditi njezin naziv – Vinkovačku. Uz široku cestu niz obiteljskih kuća, novih, uređenih, obnovljenih i dotjeranih, svaka od njih s okućnicom i vrtom. Ulična rasvjeta, asfaltirane površine, unatoč tankomu sloja snijega u veljači bez blata i smeća, prodavaonica, autopraonica, kafić, pekara i cvjećarnica daju sliku o mjestu poželjnom za življenje, posebice tko priželjkuje mir seoskoga ambijenta. Negdje na sredini glavne ulice kod novopodignute zgrade »Proplina« skrene se u uličicu koja vodi do Usorske ulice paralelne s glavnom. Pogled kod T-križanja na desnu stranu vodi do župne crkve, koja već izdaleka plijeni pozornost jer djeluje kao novo, gotovo umiljato, zdanje. Dotjerana je ne samo njezina vanjština, nego i unutrašnjost, bez suvišnoga sjaja i raskoši. Iza oltara, očekivano, dominira središnji lik župnoga zaštitnika sv. Ivana Krstitelja, čije ključne događaje iz njegova života prikazuje pet ukomponiranih slika. S lijeve strane su slike sv. Ignacija Loyolskoga i sv. Leopolda Bogdana Mandića, a s desne Isusa i njegove majke Marije. U crkvi se nalaze i kipovi Majke Božje Lurdske, sv. Ivana Krstitelja i sv. Antuna Padovanskoga. Nasuprot crkvi nalazi se također novopodignuta župna kuća sa svim nužnim prostorima za normalno funkcioniranje vjerskoga života. Za nju se već više godina može reći da je i samostan jer u njoj obitavaju redovnici – spiritanci, kojima je povjerena župa. Sada su u župi njih trojica: upravitelj župe o. Marek Szrejna, koji je ujedno kapelan u Kliničkoj bolnici Osijek, o. Arkadiusz Krasicki, samostanski poglavar, studentski kapelan i duhovnik u socijalnim ustanovama u Osijeku, te o. Stanislaw Wojtko, koji je tek stigao i na tečaju je hrvatskoga jezika u Zagrebu.

Najmanja osječka župa
Brijest je novo radničko naselje, koje je prema prvom popisu iz g. 1971. imalo samo 382 stanovnika, ali se s vremenom širilo pa je 30-ak godina kasnije u njemu živjelo oko 1200 stanovnika, prema popisu s točno 372 domaćinstva. Zadnji popis iz g. 2011. bilježi blagi pad – 1187 stanovnika, a danas je točan broj, kao što je spomenuto, zbog stalnoga i gotovo masovnoga iseljavanja mladih i cijelih obitelji teško točno utvrditi. Župa je jedna od najmlađih u Osijeku, osnovana je g. 1987. i najmanja je osječka župa. Župna je crkva građena od 1994. do 1997. godine u doba župnikovanja Zefiga Froqa, Albanca, trenutačno u katoličkoj misiji u Bruxellesu, uz svesrdnu pomoć pokojnoga župnika Nikole Kerčova iz susjedne župe sv. Josipa radnika, kojoj je Brijest prije osamostaljenja bio filijala. Najprije je bila podignuta kapelica na mjestu nekadašnjega skladišta, zapravo mješaonice hrane i radionice, a potom je podignuta sadašnja crkva. Župnika Froga naslijedio je Tomislav Cvenić, koji je preminuo 2011., kada župu preuzimaju spiritanci. Iznimno teške godine, kao i u većem dijelu Slavonije, počele su g. 1991. zbog izravne vojne agresije tzv. JNA i domaćega srpskoga pučanstva. Budući da je bojišnica u obrani Osijeka bila samo 200-tinjak metara od župne crkve, a u blizini se nalazio i zloglasni vojni »Poligon C«, odakle je granatiran grad i okolica, civilno je pučanstvo moralo otići u izbjeglištvo. Tako su učenici iz Brijesta skupa s ostalom školskom djecom osječke Osnovne škole »Augustin Šenoa« i nastavnicima proveli najkritičniju šk. god. 1991./1992. u Austriji. Većina kuća bila je oštećena ili uništena, ali srpski agresori, zahvaljujući nadljudskim herojskim naporima branitelja, nisu nikada probili obrambene crte u Brijestu. Svakako treba spomenuti da je na tom području ubijen i televizijski snimatelj HRT-a Žarko Kaić, čije ime sada nosi raskrižje cesta nedaleko od mjesta njegove pogibije.

 

Marek i Arek – dobitna kombinacija

Kao što je spomenuto, župne pastoralne aktivnosti vodi i koordinira s brojnim suradnicima 46-godišnji o. Marek Szrejna. S bradom i »šlang-linije« djeluje pomalo isposnički, ali uvijek, prema riječima župljana, susretljiv, opušten i nasmijan. Crkva je u Hrvatskoj, zasigurno, dolaskom nove redovničke zajednice obogaćena, no koji su bili njezini motivi da »pusti korijenje« baš u Hrvatskoj, smireno i razložno objašnjava o. Marek: »Želja nam je bila da još više probudimo misijsku svijest među ovdašnjim vjerničkim pukom, što je i naša prvotna zadaća jer mi smo, ističem, prvotno misijska družba. Samim time, namjeravali smo probuditi i misijska zvanja jer još uvijek, Bogu hvala, Hrvati imaju popriličan broj svećeničkih i redovničkih zvanja, kako muških tako i ženskih.»

Rođen je 1971. u poljskom mjestu Wloclaweku, gdje je završio i osnovnu školu, a nakon srednje upisao je teologiju na spiritanskoj bogosloviji u Bydgoszczu. Za svećenika je zaređen g. 2002. i odmah je kao član poljske provincije, koja danas okuplja 70-ak svećenika, bio poslan u misije u otočku državu Mauricijus u Indijskom oceanu, u dogovoru s vrhovnim redovničkim poglavarom u Rimu. Zanimljivo je da, za razliku od većine ostalih redovničkih zajednica, o tome odlučuje izravno, pučki rečeno, »glavni gazda« – o. general, a ne provincijal. Nešto slično kao što je i kod druge misijske redovničke zajednice – Družbe riječi Božje, verbita. U Hrvatsku je stigao g. 2000. Najprije je u Zagrebu učio jezik, što mu, kaže, kao Poljaku i nije bila neka poteškoća, pa je najprije u Osijeku bio bolnički kapelan, te u Podvinju pet godina kapelan u župi i bolnički kapelan u Slavonskom Brodu, a od 2011. je u Brijestu.

U župi je, također spomenuti, o. dr. Arkadiusz Krasicki, poznat u cijelom Osijeku, posebice među mladima, i po kratici svoga imena – Arek. Budući da se njih dvojica skladno nadopunjavaju u pastoralu, nije pretjerano reći da su za Osijek Marek i Arek dobitna kombinacija. Rođen je g. 1976. u poljskom Swiebodzinu, a zaređen je također u Bydgoszczu. Od brojnih i raznovrsnih pastoralnih aktivnosti među studentima posebno su poznate i posjećene njegove kateheze utorkom u župi sv. Ćirila i Metoda. Osim toga, na raspolaganju je za razgovor od ponedjeljka do petka od 10 do 16 sati u studentskoj kapelici u tamošnjem kampusu u zgradi Studentskoga zbora, a srijedom od 10 do 12 sati na Ekonomskom fakultetu. Predvodi svake nedjelje misu za studente i mlade u osječkoj katedrali i vodi portal DUHOS (Duhovnost osječkih studenata).

Župna vijeća, čitači, dječji zbor

Kao i u svim drugim župama diljem Osijeka, Hrvatske i svijeta, vjerski je život u vjerničkim zajednicama nezamisliv bez angažiranih laika, koji su uvijek spremni »potegnuti« na različitim područjima, od fizičkih aktivnosti i pospremanja do planiranja, odlučivanja i vođenja raznovrsnih skupina.

Najprije treba spomenuti župno pastoralno vijeće od šest članova, koje je podijeljeno u tri odbora: za naviještanje s Marijom Bilić i Branimirom Marinovićem, za liturgijski i molitveni život, za koji se brinu Nedeljka Žaja i Ana Marinović, te za karitativnu djelatnost s Matom Novokmetom i Franjom Jurišom. Odmah zatim, sa župnikom se o materijalnim izdatcima i planovima dogovaraju članovi župnoga ekonomskoga vijeća: Tomislav Novokmet, Željko Mandurić, Branka Alegić, Dajana Kopjar i Gabrijela Vukelić. Podjednako je važna i vrijedna i sakristanka Ana Marinović.

Branka Alegić, 47-godišnja ekonomistica, zaposlena u predstavništvu zagrebačke tvrtke »Petrokov« kao voditeljica za slavonsku regiju u prodaji sanitarija, keramike i sl., voditeljica je skupine čitača. »Od samoga početka, otkako znam za sebe, aktivna sam u župi, konkretno – dogovaram se sa 15-ak članova naše župne skupine i pravim raspored za nedjeljna čitanja. Jednako sam tako zadužena za uređenje i ukrašavanje crkve kod nekih svečanosti kao što su krizma, pričest, Božić, Uskrs i sl.«

Iseljavanje i u toj najmanjoj osječkoj župi sa 900-tinjak katolika toliko je veliko da je stalan broj vjernika teško utvrditi, on se stalno smanjuje, a još prije samo desetak godina broj vjernika je rastao, bilo je doseljenja i više krštenja nego sprovoda. Prošle je godine bilo 11 prvopričesnika, osam krštenja, četiri vjenčanja i devet sprovoda. Zbog malenoga broja krizmanika, kojih je pretprošle godine bilo 11, krizma je svake druge godine.

Zdravko Blažević 67-godišnji je umirovljenik, stočar po zvanju. Mirovinu je zaslužio u PIK-u »Belje«. Pjeva u župnom zboru. Pjeva u zboru i u župi sv. Josipa jer sada ima slobodnoga vremena. Rođeni je Osječanin, ima troje djece i šestero unučadi. »Svi su mi, Bogu hvala, u blizini, nitko nije otišao, što je danas, nažalost, već u brojnijim obiteljima i rijetkost. Sin je isto glazbenik, radi u školi i vodi plesni klub, jedna mi je kći zaposlena u bolnici, a druga u mojoj bivšoj tvrtki ‘Belju’. Najstarija mi unuka ima 21 godinu, a najmlađi tri. Supruga je također u mirovini, radila je kao tajnica generalnoga direktora u ‘Šećerani’. Sretan sam i zahvaljujem Bogu na svim tim darovima. Samouk sam glazbenik pa mi je, razumije se, povjerena zadaća glazbenoga rada s djecom, što podrazumijeva susrete, druženja i vođenje dječjega zbora, koji ima 15-ak članova od prvoga do četvrtoga razreda osnovne škole. Cilj nam je kroz igru približiti djeci crkvenu, sakralnu glazbu i da je zavole, što i nije baš lagano jer oni su, dakako, razigrani, uglavnom nespremni za ozbiljne i njima pomalo strane teme. Održavamo probe redovito petkom, a po potrebi i češće. Npr. kada su djeca pjevala čak i cijelu misu, morali smo imati ‘pojačanje’, tj. češće probe. Želja nam je sudjelovati u ‘Zlatnoj harfi’, no potrebno nam je još puno truda i vremena jer tamo treba nastupiti na ozbiljnoj i dotjeranoj razini. Svakako bih spomenuo i Marija Fleisa, koji mi puno pomaže jer on izvanredno svira gitaru. Osim toga, mlađi je od mene 18 godina pa je posebno aktivan kada se treba poigrati s djecom. Našli smo zajednički jezik i zasad dobro funkcioniramo, a treba također reći da nas naši svećenici podržavaju.«

Odlaze čak i tri naraštaja jedne obitelji

Željko Mandurić ima 54 g., oženjen je, ima dvoje djece, sa završenom srednjom prometnom školom radio je na željeznici, odakle je otišao u mirovinu. U Domovinskom ratu bio je ranjen, izgubio je ruku te je vojni invalid. Član je, što je također spomenuto, ekonomskoga župnoga vijeća: »Sastajemo se po potrebi i zajedno se dogovaramo o građevinskim pothvatima kao što je to bilo, recimo, uvođenje plinskoga grijanja u crkvu, što smo uspjeli ostvariti prošle godine. Cijela mi je obitelj zajedno, kći mi jedino preko ljeta sezonski radi u Dubrovniku jer ovdje nema posla, ali zato mi je sin nedavno počeo raditi. Sigurno ste od mnogih već čuli da, nažalost, ni našu župu nije mimoišao odlazak mladih u Irsku, Njemačku, Austriju. Prošloga sam tjedna npr. bio svjedok bolnoga rastanka od obitelji s troje velike djece, čak su i staru majku poveli sa sobom, što znači da su odjednom otišla tri naraštaja. To je jako žalosno, ali, nažalost, itekako istinito. Postao sam predsjednik mjesnoga odbora, tako da imam poprilično dobar uvid u našu situaciju, te moram potvrditi da su nam poljski redovnici Božji dar jer župa je središte svekolikoga okupljanja, ona nas drži, osnažuje i daje nadu u bolje sutra. Ne tako davno rađeni su planovi o proširenju mjesta, samim time i župe, na području nekadašnjega vojnoga poligona, no sve je, nažalost, zbog poznatih okolnosti stalo i doslovce zamrlo. Kako možemo planirati proširenje mjesta, a sve je više kuća napušteno i prodaju se?« 

Mješoviti zbor, ministranti, molitvene zajednice

Stalna je suradnica i 45-godišnja Gabrijela Vukelić. Udana je, ima četvero djece, koja su spremna, također kad god je potrebno, odazvati se župnim aktivnostima. Sin Bruno je voditelj župnoga zbora, Matija je ministrant kao i stariji brat srednjoškolac Marin, a kći Ema je krizmanica. Najstariji sin Bruno ima 22 godine i student je druge godine Građevinskoga fakulteta u Osijeku: »Išao sam u glazbenu radionicu u osnovnoj školi te zavolio sviranje i sve se više tomu posvetio. Kada sam dostigao određenu potrebnu razinu, počeo sam svirati i u crkvi, što, eto, činim i danas. Utorkom u 19 sati imamo redovite probe. Rođen sam u Osijeku, volim Osijek i htio bih ostati u Osijeku, pa se iskreno nadam da će mi se jednoga dana kada završim fakultet to i ostvariti jer teško će mi biti ako budem prinuđen otići zbog posla. Uz glazbu volim i slikati, a najdraži motiv mi je, nije teško pogoditi, moj voljeni Osijek!«

Ljubica Jozić članica je mješovitoga pjevačkoga zbora u župi, ima dvoje djece i jedno unuče, u mirovinu je otišla iz Zagrebačke banke. Probe joj čine veliko zadovoljstvo: »Ne ću ništa novoga reći kažem li da je pjesma dvostruka molitva. Nastojimo uljepšati sva liturgijska slavlja, koja su zahvaljujući našim svećenicima na zavidnoj razini isprepleteni misterijem sakramenta, susreta sa živim Bogom, njegovom riječju, porukama za svagdašnji život i pjesmama.«

Među mlađim, ali redovitim i zauzetim suradnicima je i Lovro Zekić, »šef« ministranatske skupine, koja okuplja 10-ak članova, trenutačno samo muških, iako je znalo biti i ženskih. U osmom je razredu Osnovne škole »August Šenoa« u Osijeku, kamo sa svim drugim đacima iz Brijesta odlazi i vraća se autobusom zahvaljujući organiziranu učeničkomu prijevozu. Dakako, pohađa školski vjeronauk koji mu predaje redovnica s. Vianeja.

U župi je jednostavno opipljiv entuzijazam, a budući da se na njezinu području nalazi i Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo, treba se nadati da će sjemenje donijeti nove duhovne i materijalne prinose i da će izrasti nove mladice s raznovrsnim, raskošnim i sočnim plodovima.

Uz ostalo svake se srijede organiziraju pobožnosti sv. Ivanu Krstitelju, a četvrtkom klanjanje. U župi djeluju Molitvena zajednica Kristova i Molitvena zajednica Duha Svetoga, a aktivne su i članice Svjetovnoga instituta Obitelj malih Marija pod vodstvom Ane Penić, profesorice engleskoga jezika u mirovini i novinarke. Takvo molitveno-duhovno ozračje iznjedrilo je i isusovačkoga kandidata Zvonimira Marjanovića i studenticu teologije Danijelu Zelić.

Župa nominalno okuplja 900-tinjak katolika, ali iseljavanje je toliko veliko da je stalan broj vjernika teško utvrditi, on se stalno smanjuje, a još prije samo desetak godina njihov je broj rastao, bilo je više doseljavanja, krštenja nego sprovoda. Prošle je godine bilo 11 prvopričesnika, osam krštenja, četiri vjenčanja i devet sprovoda. Zbog malenoga broja krizmanika, kojih je pretprošle godine bilo 11, krizma je svake druge godine.

Na svu sreću, u župi je jednostavno opipljiv entuzijazam, a budući da se na njezinu području nalazi i Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo, treba se nadati da će sjemenje donijeti nove duhovne i materijalne prinose i da će izrasti nove mladice s raznovrsnim, raskošnim i sočnim plodovima. Tada bi, vjerojatno, i iz suznih očiju Fabijana Šovagovića ipak mogle poteći suze radosnice.

Tko su spiritanci?
Redovnička zajednica Družbe Duha Svetoga, čiji se članovi nazivaju spiritanci, skraćene oznake CSSp, danas u Hrvatskoj djeluje u dvije župe Đakovačko-osječke nadbiskupije – sv. Antuna Padovanskoga u Podvinju i sv. Ivana Krstitelja u Osijeku, a jedan redovnik pomaže župniku šibenske župe sv. Ivana Krstitelja Zablaće. Zajednicu je osnovao u Francuskoj g. 1703. Claude Poullart des Places (1679. – 1709.), a potom joj dao novi zamah Francois Marie Paul Libermann (1802. – 1852.). Družba je g. 1981. započela svoj hod u Hrvatskoj dolaskom prvoga spiritanca iz Njemačke, a danas ih je ukupno osam, petorica iz Poljske, dvojica iz Tanzanije i jedan iz Sijere Leonea. Njima treba pribrojiti i o. Tomislava Mesića, misionara u Tanzaniji, a imaju i bogoslova Josipa Brnjića. U Hrvatskoj je zajednica misionara Družbe Duha Svetoga pripadala Njemačkoj provinciji sve do g. 2002. kada je dobila povlašteni status međunarodne grupe izravno podređene generalnoj kući u Rimu. Danas družba u svijetu, prema njihovoj mrežnoj stranici, okuplja oko 3000 redovnika u 61 zemlji diljem svijeta, od kojih je 29 biskupa, 2192 svećenika, 209 časne braće i 563 bogoslova s prvim zavjetima.

IZVORGlas Koncila br. 7/2018.
Prethodni članakPOČELA JE KORIZMA Ali »fašnik« i dalje traje?!
Sljedeći članakKURIKUL NEPROBOJAN KAO PANCIRNA KOŠULJA? I bolesna i zdrava djeca nacionalni su prioritet