Govor o Bogu na sustavnoj razini dugo se godina »brusio«. Na više crkvenih sabora, počevši s Nicejskim 325. godine, a potom i onim u Carigradu, tj. današnjem Istanbulu 381. godine, promišljalo se o načinima govora o Bogu. Za Boga se nakon dugih teoloških rasprava te na temelju Svetoga pisma i tradicije Crkve ustvrdilo da je Trojstveni Bog, odnosno da je jedan Bog u zajedništvu triju osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga.
Važno je vidjeti što Bog o samom sebi govori dok objavljuje sebe čovjeku. Drugim riječima, o Bogu je mnogo važnije ono što on sam o sebi otkriva čovjeku svojim, tj. Božjim govorom, negoli ono što čovjek o njemu misli na temelju sebi svojstvenoga često isuviše ljudskoga govora. A Božji govor nije ništa drugo nego biblijski govor, tj. tekstovi kojima Bog sebe pobliže tumači ne bi li u njega ljudi povjerovali te mu sebe i svoj život izručili u vjeri.
Kakav je Bog?
U Starom zavjetu Bog je prikazivan na različite načine. O njemu se govori često i kao o Bogu ratniku, tj. biva prikazan kao vojskovođa koji se bori za svoj narod. To ne čudi ako se poznaje povijesna pozadina nastanka biblijskih tekstova Staroga zavjeta. Ti tekstovi, kako su odraz brojnih vrlo burnih povijesnih peripetija izraelskoaga naroda, puni su borbe i ratovanja. Sam Bog prikazan je kao hrabri ratnik koji svojemu narodu daruje slobodu i identitet. Iz istoga razloga Bog biva često prikazan i kao ljubomorni Bog koji se bori za čast svojega naroda, ali i Bog koji traži da se samo njemu daruje slava i čast. Sve to katkada vjernike odvodi od biblijskih tekstova, gdje se isti Bog prikazuje i kao Bog koji je strpljiv, odnosno Bog koji ljubi svoj narod te mu je milosrdan i milostiv. On je vjerni Bog koji ne ostavlja svojega naroda, nego mu se uvijek približava i želi biti uz njega. Upravo takvim Boga prikazuje prvo čitanje iz Knjige Izlaska o svetkovini Presvetoga Trojstva.
Dok razgovara s Bogom, Mojsije o njemu samom ne zna mnogo. On je za njega tek Gospodin. Mojsije mu pristupa s velikim poštovanjem, no tekst ne pokazuje da Mojsije zna nešto više o njemu. Stoga Bog tumači sebe. Tu se krije velika duhovna poruka: o Bogu se ne treba mnogo govoriti, nego je važno da se osluškuje ono što on o samom sebi govori u svojim riječima, odnosno posredovanjem Božje riječi. Dakle tek će vjernik koji trajno naginje uho ne bi li osluhnuo što Bog govori u svojoj riječi doći istinski do ispravne slike o Bogu i Božjem životu. A kakav je Bog? Kakvim sebe prikazuje Mojsiju? On je bogat milosrđem i ljubavlju. Takvim sebe prikazuje i želi da Mojsije, a onda i svaki dobronamjerni čitatelj toga biblijskoga teksta, istinski i povjeruje. No događa li se to doista? Vjeruje li današnji vjernik u takvu sliku Boga?
Brojni su primjeri iz pastoralne prakse svećenika i vjeročitelja, duhovnika i kateheta, u kojima su ljudi iskazivali nemale teškoće u prihvaćanju slike o Bogu koji je ljubav i milosrđe. Kao da se sve u čovjeku buni kada treba prihvatiti takvoga Boga. Jer ljudima je teško uz brojne tmurne biblijske tekstove Staroga zavjeta prihvatiti takvu sliku o Bogu. No uistinu pažljivi čitatelj Staroga zavjeta uviđa da Bog doista jest ljubav i milosrđe. Svjedoče to brojni tekstovi Staroga zavjeta u kojima se prikazuje Bog u odnosu prema svojemu narodu. Taj je odnos uvijek bio dramatičan i doista kompleksan, kakav je ujedno sam ljudski život, bio netko vjernik ili ne.
Ljubav koja ne razočarava
Život nije ravna crta i zadanost, nego je često prepun raznih iznenađenja i preokreta u kojima se čovjek katkada jednostavno ne snalazi. A opet negdje u dubini svaki čovjek osjeća da je tek malo biće koje vapije za malo ljubavi i prihvaćanja. I to prije svega od svojih bližnjih, a onda i od same crkvene zajednice. I tu kao da se često i kriju razlozi nemogućnosti prihvaćanja ideje o Bogu ljubavi i milosrđa. Jer teško je onomu tko je na životnom putu skupljao udarac za udarcem od svojih bližnjih povjerovati u Boga koji je istinska ljubav i dobrota. Teško je takvomu čovjeku vinuti se prema takvim idejama o Bogu.
Koliko god netko imao težak život i prolazio kroz razne teškoće, ipak je pozvan nanovo vjerovati u Boga koji ga ljubi, koji nije daleki i hladni Bog, nego Bog koji je sam u sebi zajedništvo osoba i ljubav. Bog poziva čovjeka da se nanovo pridigne nakon doživljenih loših iskustava te da ne gubi povjerenje ni u ljude ni u samoga Boga. Naposljetku Bog je na svijet poslao vlastitoga Sina, koji je, ljudskim očima gledano, doživio traumu i fijasko nikada viđen na svjetskoj pozornici. Međutim ta trauma bila je pokazatelj da Bog uistinu ljubi čovjeka izvan svake mjere.
U smrti Sina Bog je pokazao da ljubavlju želi dotaknuti srce svakoga čovjeka. Jer kako će reći talijanski bibličar Fabio Rosini u naslovu jedne svoje knjige »Solo l’amore crea«, to će reći »Samo ljubav stvara«, jedino je ljubav ona koja može ponovno stvoriti ono što je bilo nagrđeno i porušeno. Jedino istinsko iskazivanje ljubavi prema čovjeku i prihvaćanje ljubavi od drugoga čovjeka čini osobu uistinu ispunjenom i time zadovoljnom. U takvu ljubav kakvu je Bog pokazao u svojem Sinu vjernici su pozvani i danas vjerovati jer ta ljubav ne razočarava, a Krist ju je istinski potvrdio na križu. Nije s njega pobjegao, nego ga je s ljubavlju iznio do kraja.
