Kakvu nevolju proživljavaju hrvatske obitelji i kakva ih nada u tome nosi? Pitanje je to dostojno i znanstvenoga i duhovnoga odgovora koji bi lako obuhvatio nepregledne sveske statističkih izvještaja ili filozofskih razmatranja. Time je vrjednije što se sažet odgovor na to pitanje nedavno mogao ne pročitati, nego čuti: štoviše, doživjeti. Prigodom je za to bio peti Susret hrvatskih katoličkih obitelji u Osijeku i Aljmašu, u čijem su središtu tijekom subote 19. i nedjelje 20. rujna na više načina bile obitelji osoba s invaliditetom i poteškoćama u razvoju. Već su spontani susreti pastira s hrvatskim obiteljima na samom početku bogatoga subotnjega kulturno-duhovnoga programa ispred konkatedrale sv. Petra pokazali da nije riječ o »tokenizmu«, izvanjskom pokazivanju bliskosti koja u stvarnosti ne postoji. A na osobit je način to potvrdilo molitveno bdijenje tijekom kojega je konkatedralu do posljednjega mjesta ispunilo mnoštvo vjernika.
Prepreka nije invaliditet, nego strah
Obitelji osoba s invaliditetom posebne su po tome što drugačije gledaju na život, smatra Asja Maslak s riječke Vežice, majka 22-godišnjega sina koji boluje od cerebralne paralize. »Naš Ivan Rafael jako je promijenio našu užu i širu obitelj. Više nismo toliko opterećeni materijalnim jer shvaćamo koliko je život krhak, a svaki dan vrijedan življenja.« Sugovornica – inače članica Odsjeka za pastoral osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju Riječke nadbiskupije, iz koje je u Osijek pristiglo stotinjak hodočasnika – objasnila je što je obiteljima poput njezine najpotrebnije. »Blagoslovljeni smo podrškom koju imamo i od Crkve i od društva, ali obitelji koje to nemaju lako osjete isključenost. Dovoljno je da nas ljudi prihvate i vole onakve kakvi jesmo. Najveće prepreke našim obiteljima nisu invaliditet i poteškoće u razvoju naše djece, nego strah koji ljudi prema njima osjećaju«, zaključuje.Ne križ, nego zgoditak i blagoslov
Naime, umjesto tumačenja Božje riječi požeški je biskup i predsjednik Vijeća HBK-a za život i obitelj, mons. Ivo Martinović, pozvao da svoja svjedočanstva nade sred duhovne noći, radosti neomeđene ograničenjima i sveudiljnoga molitvenoga zajedništva iznesu obitelji Mije Martinković, djevojčice s Downovim sindromom koja se čudesno probudila iz kome nakon operacije srca, i Marka Ivića, mladića s višestrukim tjelesnim i intelektualnim poteškoćama. »Mia je topla i radosna djevojčica, puna ljubavi i šale. Njezin kromosom viška naš je zgoditak jer ono što mi s njom naučimo – što je važno, a što ne u životu – ni s čim se ne može uspoređivati«, kazali su Ivica i Lidija Martinković pozvavši okupljene da obiteljima osoba s posebnim potrebama u svojoj okolini pomognu prije svega razumijevanjem za njihove senzoričke poteškoće. »Ljudi ponekad kažu da su djeca s poteškoćama križ u obitelji. Nisu ona križ, ona su blagoslov. Mi Marku samo pomažemo da nosi svoj križ«, posvjedočili su pak Mirko i Snježana Ivić.
Koliko god bio opravdan zazor od pljeska tijekom liturgije, ne može se prešutjeti da je tijekom svjedočanstava spontani aplauz konkatedralom odjeknuo čak tri puta. Uz plamen svijeća tijekom službe svjetla čitava je okupljena zajednica izrekla ispovijest vjere Hrvata katolika, a prije euharistijskoga klanjanja molitve su vjernika za obitelji, mladiće i djevojke u potrazi za bračnim drugovima, osobe s invaliditetom i njihove roditelje te sve očeve, majke, djecu i starije u hrvatskom narodu izrekli vjernici Požeške biskupije i Đakovačko-osječke nadbiskupije, dok je vjernik Varaždinske biskupije Ivo Drinovac kao osoba oštećena sluha molitvu iskazao na znakovnom jeziku.
Obitelj s djecom – znak mladima
Osječki student Dorian Zorić iz Rakovice na poziv svojih roditelja pridružio se aljmaškomu susretu sa svojom djevojkom, Vanessom Tišljarec iz Koprivnice. »I prije smo proživjeli lijepa iskustva u Aljmašu, ali osobito je ohrabrujuće za naš zajednički put prema obitelji na jednom mjestu vidjeti toliko mladih parova s djecom«, primjećuje Zorić.Organizacija je i duhovni izazov
Liturgijsko zajedništvo – obogaćeno večernjim druženjem hodočasnika s obiteljima domaćinima Đakovačko-osječke nadbiskupije – ohrabrilo je i sudionike SHKO-a koje se suočavaju tek s »redovitim« nevoljama obiteljskoga života. Među njima bila je i Marija Maloča, majka četiri djevojčice koje su s roditeljima sudjelovale i u spotu za himnu Susreta hrvatskih katoličkih obitelji. »Vrlo je važno da se svi nađemo na istom mjestu – ne samo da bismo se međusobno učvrstili, nego i da bismo pružili svjedočanstvo nade i radosti svojoj okolini. Obitelji s mnogo djece u Hrvatskoj su često predmet čuđenja, čak i u Osijeku, koji je inače grad po mjeri obitelji: dovoljno velik da imamo sve što nam treba, a dovoljno malen da svakamo možemo stići biciklom ili javnim prijevozom i da djecu možemo pustiti da se sama igraju.« Njezin suprug Luka ističe da za suvremenu obitelj organizacija svakodnevice nije samo praktični, nego i duhovni izazov. »Zato nam neopisivo olakšava što u župi imamo zajednicu Svete obitelji, u kojoj jedni drugima pružamo i logističku i duhovnu podršku u braku i roditeljstvu.«
Samoća je gora od siromaštva
Koliko je takva podrška danas nasušna, svjedoči Igor Jakobfi, predsjednik belomanastirske civilne udruge »Prijatelji sv. Martina«, koju je sa suprugom Irenom predstavljao na »sajmu« obiteljskih udruga i zajednica – jednom od sastavnica duhovno-kulturnoga programa u sklopu SHKO-a, koji je obuhvatio i euharistijsko klanjanje u kapucinskoj crkvi sv. Jakova, radionice bračnih i obiteljskih savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije te nastupe učenika brodske Katoličke osnovne škole Andrije Živkovića, KUD-a »Tena« i slavljeničkoga tima »Yeshua«. »S desetak zaposlenih i šezdesetak volontera skrbimo za oko 250 korisničkih obitelji, odnosno gotovo četiristo osoba, organizirajući kreativne radionice čije proizvode prodajemo za dobrovoljne financijske priloge. Ali najveća potreba naših korisnika nije financijska, nego socijalna. Današnje obitelji, pogotovo starije, najteže pogađa samoća, koju materijalno siromaštvo tek otežava«, objašnjava Jakobfi.
U molitvi obnoviti sjećanja
Premda će oslonjen o štap ubrzo zakoračiti u osmo desetljeću života, Drago Rončević iz Danila Birnja kod Šibenika nije dvojio hoće li se pridružiti četverodnevnomu hodočašću dvjestotinjak vjernika Šibenske biskupije na Susret hrvatskih katoličkih obitelji. »Požega, Đakovo, Ilok, Vukovar, Osijek, Aljmaš… Pa tko bi to propustio? Kad čovjek pođe na hodočašće, srce mu se ispuni, a tijelo okrijepi«, svjedoči sugovornik, koji je u molitvi na SHKO nosio svoje dvije unuke, baš kao i njegova supruga Biserka Rončević. »Susreti obitelji važni su i nama starijima da s Bogom obnovimo sjećanja na sve ono što smo zaboravili i vratimo se životu«, objašnjava supruga.Nevolje i strpljivosti, nade i radosti
Nije trebalo previše zapitkivati ni hodočasnike na nedjeljnom susretu u Aljmašu da bi se doznalo s kakvim se drugim mukama danas suočavaju hrvatske obitelji; dovoljno je bilo uz njih prošetati i nakratko im prignuti uho. Naspram glasnoga negodovanja roditelja zbog izvanbračnih zajednica njihovih potomaka mogla se čuti i tiha zabrinutost za odraslu djecu što i pod istim krovom žive odvojene živote; naspram bračnih parova koji ne uspijevaju začeti jedno dijete više bilo je i baka i djedova što uzalud iščekuju djeci nepoželjne unuke; s mladim parovima u stambenoj neizvjesnosti iskustva su dijelile obitelji s djecom koje i u velegradima proživljavaju socijalnu izolaciju… Mnoge su druge nevolje i nade – kako onih »posebnih« obitelji suočenih s izazovima invaliditeta i poteškoća u razvoju, tako i onih naoko »običnih« – nesumnjivo ostale neizrečene u srcima.
No ne čini se da je za otvaranje i okrjepljenje tih srdaca potrebno drugo doli prošetati s obiteljima i prignuti im uho: obratiti im se kanalima koje sami prate i dopustiti im da se povratno izraze; prilagoditi liturgijska slavlja tjelesnim ograničenjima djece, a programske sadržaje duhovnim potrebama roditelja; potaknuti više posvećenih osoba da povedu svoje vjernike ne samo na obiteljsko hodočašće, nego i u trajni katehetski hod… Ukratko, vjernomu stadu koje je spremno mnogo žrtvovati da se iz čitave domovine sabere oko euharistijske okrjepe pružiti i nešto trajnije od prigodnoga priznanja i ohrabrenja u moralnim izazovima. Iskusivši takav pastoralni pristup nade, tko se ne bi radovao šestomu Susretu hrvatske katoličke obitelji?
Peti Susret hrvatskih katoličkih obitelji u Osijeku i Aljmašu
