ZAOKRET OD PREVRTLJIVOSTI Tri karakteristike stabilnih ljudi

26. nedjelja kroz godinu

Ez 18, 25-28; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32

Tri sina i tri poslušnosti tema su svetopisamskih čitanja. Evanđelje govori o dvama različitim sinovima. Prvi sin reče otcu: »Hoću«, ali ne učini. Drugi sin reče: »Ne ću«, ali se predomisli i učini. Drugo je čitanje o savršenoj poslušnosti Isusa Krista prema nebeskomu Otcu, o kojem piše sv. Pavao: »postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, do smrti na križu«. Prorok Ezekiel naviješta Božje milosrđe i praštanje za sve: »A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti.« Tko ima pravo? Sin koji reče: »Ne ću« pa učini ili onaj koji reče: »Hoću«, a ne učini? Ipak, najgori je onaj sin koji kaže: »Ne ću« i ne učini. Najbolji je onaj tko reče: »Hoću« i učini. U svakom čovjeku ima ponešto i od jednoga i od drugoga. Čovjek je nestalan i prevrtljiv, posebice u velikim iskušenjima. Sv. Augustin odgađao je svoje obraćenje: »Sutra, sutra.« Nije najgore što čovjek pogriješi, ali je najgore što se čovjek može svakoga trenutka obratiti, a to ne čini. To je tip farizeja i pismoznanaca koji poznaju poruku Božju, ali je ne žive, tip glavara i starješina, koji ne traže volju Božju, nego svoju slavu, a njih spominje sv. Matej: »Pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne«, ne da bi poslušali Isusa, nego da bi ga iskušali i osudili. To se događalo tri dana prije Isusove osude i smrti. Zato evanđelist Matej ističe da Isus govori, ne bilo komu, nego narodnim glavarima i starješinama. Želi im otvoriti oči vjere da se ne zavaravaju ljudskom pameću i ulogom. Oni drže slovo zakona, ali im je srce daleko od Boga. Njihove molitve daleko su od Božjega duha. To su ljudi s maskama. Kršćanin bi trebao postati dostojan sin slavnoga uskrsnuća.

Sinovi uskrsnuća bit će dionici onoga svijeta. Oni koji se nađu dostojni uskrsnuća od mrtvih ne će moći više ni umrijeti jer će biti slični anđelima, piše sv. Luka: »Sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« A kako je s današnjim ljudima? Jamči li spasenje samo to ako je tko kršten i ako je upisan u maticu krštenih? Spašava li samo ime? Ne! Premalo su samo lijepe riječi. Uz to trebaju i dobra djela. Sv. Augustin donosi misao da nas je Bog stvorio bez nas, ali nas ne će spasiti bez nas. Sloboda je jedan od najvećih Božjih darova. Dobri Bog ne čini nasilje nad čovjekovom slobodom. Drži ispruženu ruku i čeka ljude u svom vinogradu. Carinici i bludnice prepoznaše Božju poruku u riječi Ivanovoj i Kristovoj. Napraviše zaokret u svom životu i pođoše u vinograd Božji. Obratiše se i postigoše spasenje. Vinograd je cjelina i dio cjeline: sav stvoreni svijet i djelić svijeta. To je konkretna dužnost: »Sinko, hajde danas na posao u vinogradu«, zapisa sv. Matej. Poziv je to svima. U svom pozivu i poslu treba vršiti volju Božju. Američki političar i milijunaš pod starost je volio obrađivati vrt i uzgajati cvijeće. Nije mogao više kopati. Tražio je mladića. Prvomu reče da iskopa žuto cvijeće s korijenom i zakopa ga potpuno u zemlju. Mladić je mislio da je stari lud te je otišao. Dođe drugi i posluša. Pita ga zašto je to učinio. Mladić odgovara: »Vi sigurno znate zašto.« Dobio je posao jer je izvršio volju gospodarevu. Za vjernike je važno izvršiti volju Božju. Čine li svi to u životu?

Sinovi volje Božje slave Boga u stvaranju i spasenju. U Novom zavjetu očituje se volja Božja, posebice u ljubavi božanskoga života i tijeka čovjekova spasenje, po Isusu Kristu. Čovjek može svjesno ili nesvjesno biti suradnik volje Božje. Može ući u božanski plan svojim djelima, molitvama, pa i patnjama. O volji Božjoj piše Katekizam Katoličke Crkve: »Volja je našega Oca da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine. Radi toga je Isus došao: da savršeno ispuni spasonosnu Očevu volju. On je strpljiv (…) jer neće da tko propadne. Njegova zapovijed, koja obuhvaća sve druge, i koja nam očituje njegovu volju jest: da ljubimo jedni druge, kao što je on nas ljubio. Mi Boga Oca molimo da našu volju sjedini s voljom svoga Sina, po primjeru presvete Marije i svetaca. Ištemo da se njegov dobrohotni naum potpuno ostvari na zemlji kao što je već ostvaren na nebu.« To pobuđuje u vjernicima ljubav i zahvalnost za svakoga čovjeka. Donosi zajedničku radost. A ljubav, zahvalnost i radost najvažnije su oznake stabilne ljudske osobe. Radost, zahvalnost i ljubav nadolaze u susretu s Bogom. A susresti Boga moguće je čovjeku kad vrši volju Božju. Molitvom se može »uočavati što je volja Božja« i dobiti »ustrajnost da je vršimo«, piše sv. Pavao. Treba napraviti zaokret u životu i prihvatiti Božju poruku i bez prevrtljivosti, živjeti volju Otca nebeskoga. Važna su djela, a ne samo riječi, kako piše sv. Matej: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.« Dva različita sina potiču opreznost, uviđavnost i pozornost. Ako čovjek vjernik vrši volju Božju, bit će postojan i ne će ga preteći carinici i bludnice u kraljevstvo Božje.

IZVORGlas Koncila br. 39/2020.
Prethodni članakPISMO KONGREGACIJE ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA Što prije vratiti se »onomu što je Gospodnje« a bez čega »ne možemo«
Sljedeći članakPITANJA MANJINA IPAK SU UNUTARNJA STVAR DRŽAVE Pomirba kao instrument sukoba?