UZ 120. OBLJETNICU ROĐENJA ZAGONETNOGA STJEPANA TOMISLAVA POGLAJENA (4) Slovačku mladež okupljao je s neviđenim zanosom

Ivo Filipović (alias Ivo Sečkar) u članku »Veliki i zagonetni S. T. Poglajen« pretpostavlja da je možda već pred kraj splitskoga razdoblja Poglajen promišljao o izlasku iz Družbe Isusove i inkardinaciji u Splitsku biskupiju. Filipović je Poglajenov izlazak iz Družbe Isusove uspio rekonstruirati. On navodi da je iz isusovačkih redova istupio 6. lipnja 1943., u dobi od 37 godina, od kojih je proveo 21 u Družbi. Filipović se koristio provjerenim isusovačkim izvorima, kako pisanim tako i usmenim, te navodi da je Poglajen kao razlog svojega istupanja naveo da želi biti »slobodan u radu, a taj se način života kosi s redovničkom disciplinom«.

Crnu halju zamijenio civilnim odijelom – u vlaku

Valja napomenuti da je Poglajen u siječnju 1943. iz Splita bježao preko Makarske da bi došao do Zagreba, iz kojega je dvije godine ranije morao pobjeći jer je bio pod prismotrom Gestapa. U rekonstruiranju toga lukavoga gambita kao koristan izvor ponovno se nude i Poglajenova sjećanja ukoričena u knjizi »Božje podzemlje«. »U vlaku za Zagreb, u muškom sam toaletu skinuo svoju upadljivu crnu haljinu i zamijenio je sivim odijelom. Jedva sam otvorio prašnjavi prozor u trenutku kada je vlak prolazio uz rijeku i u nju bacio svoj crni smotuljak. Tek sam tri godine nakon toga prvi put odjenuo svoju svećeničku crninu«, zapisao je Poglajen.

»Glas o svakom novom susretu širio se preko usta najpovjerljivijih članova koji bi se kratko našli na dogovorenom mjestu: u toaletu kavane, u određenom redu sjedala u kinu, ispred kioska za novine«, opisao je Poglajen svoje tajno djelovanje u Slovačkoj u vrijeme rata

Znao je da ga u Zagrebu Gestapo može bilo kada uhititi, no u tajnosti je opipavao situaciju. U grad je došao relativno jednostavno, prešavši »zamišljenu crtu između njemačke i talijanske zone« na kojoj Nijemci nisu detaljno pregledavali putovnice. Nije se zaputio u Palmotićevu ili u koji drugi »isusovački centar« u Zagrebu, znajući da bi ga upravo ondje vrlo lako razotkrili u skrivanju. »S kolodvora u Zagrebu požurio sam prema domu svog mladog prijatelja kršćanina gdje sam ostao jedan dan. Prijatelj mi je ponudio smještaj u svojoj kući na dulje vrijeme, ali sam ga morao odbiti u strahu da svojom nazočnošću ne ugrozim njegovu sigurnost. Drugu sam noć proveo kod drugog člana podzemlja. Na taj sam se način kretao s mjesta na mjesto, obnavljajući stare kontakte i upoznajući nove ljude. Čuo sam o uhićenjima koja su se dogodila dok sam bio odsutan te sam razmišljao čega da se sada prihvatim«, opisuje Poglajen u knjizi »Božje podzemlje« napete dane u Zagrebu početkom 1943. godine.

Prvi pacijent »doktora Kolakovića« – njemački vojnik

Preko jedne preporuke stupio je u kontakt sa slovačkim konzulom u Zagrebu. Budući da je po majci vukao slovačke korijene (djevojački se prezivala Kolaković), veleposlanik mu je predložio da s lažnim dokumentima i novim identitetom prijeđe u Slovačku, koja je tada, kao i NDH, bila zemlja u orbiti njemačkoga utjecaja. Tako je rođen pseudonim po kojem će Poglajena upamtiti Slovačka, a posredno i mnogi napaćeni narodi iza željezne zavjese – Tomislav Kolaković. U novom identitetu morao je kriti da je svećenik. Kako je u Belgiji, tijekom studija i isusovačkih probacija »polovio« i nešto studija medicine, kao idealni identitet nudio se onaj doktora medicine. Konzul je bio dr. Jozef Cieker. Iz Poglajenovih zapisa u »Božjem podzemlju« razvidno je da je slovački konzul u tom trenutku jako dobro čitao znakove vremena. Procijenio je da će nacistički režim u nekom doglednom vremenu biti poražen te da treba početi duhovno formirati slovačku mladež.

Pri prelasku slovačke granice dogodila mu se i svojevrsna anegdota. Prišao mu je njemački vojnik tražeći da mu previje ranu. Poglajen je bio iznenađen brzinom kojom se morao uživjeti u ulogu »doktora Kolakovića«. Ranu je previo i o tome u svojim memoarima zapisao: »Tako je moj prvi pacijent nakon mnogo godina bio njemački vojnik pogođen metkom slovačkoga domoljuba.«

Dvije vrste otpora totalitarnoj okupaciji

Znalo se što žele komunisti kada preuzmu vlast

Početna točka Poglajenova djelovanja u Slovačkoj bila je u Bratislavi. Tada mu je omču oko vrata osim Gestapa mogla svezati i slovačka tajna policija. Nadalje, problem je bila i jezična barijera – slabo je poznavao slovački jezik. Tako je, kada se oformila skupina njegovih vjernih učenika u »podzemlju«, nastupao jezikom koji je bio spoj slovačkoga, ruskoga i hrvatskoga, s izrazima iz latinskoga. Počeo je sa skupinom od dvadesetak mladića i djevojaka u zabačenim predgrađima Bratislave. »Na svaki sastanak pozivali smo jednu ili dvije osobe izvana koje smo na taj način željeli pridobiti. Da nas netko od njih ne bi slučajno izdao, svaki smo svoj sastanak završavali kao da se više ne ćemo ponovno susresti. Glas o svakom novom susretu širio se preko usta najpovjerljivijih članova koji bi se kratko našli na dogovorenom mjestu: u toaletu kavane, u određenom redu sjedala u kinu, ispred kioska za novine«, opisuje Poglajen u »Božjem podzemlju«.

U Slovačkoj su u tom trenutku, prema Poglajenovim procjenama, manje zlo bili Rusi jer su oni bili u savezu s Amerikancima i Britancima i vjerovao je da će im zapadni saveznici nakon pada nacizma nametnuti i okvire unutar kojih će moći vladati. Jedan od tih okvira odnosio se i na davanje vjerskih sloboda. No zbivanja nakon 1945. pokazala su da su zapadni saveznici preolako prepustili sovjetskomu utjecaju da se proširi i ovlada istokom i jugoistokom Europe. No u iskrene namjere Rusa koji su tada govorili o »religijskoj toleranciji« Poglajen nije vjerovao. Čak su u Slovačkoj do njega dopirale vijesti iz domovine, o nekom Titu i njegovim partizanima. Krajem rata Titovi su partizani držali veće teritorijalne cjeline pod svojim nadzorom, a gdje su se osjetili dovoljno učvršćenima započinjali su s onim s čime će nastaviti nakon uspostave svoje diktatore 1945. – svekolikim progonom Crkve.

Mladim Slovacima donio je polet i nadu

Ivo Filipović u članku »Veliki i zagonetni S. T. Poglajen« iz 1996. navodi da je u Slovačkoj Poglajen mlade okupljao neviđenim zanosom – sudionici njegovih predavanja i susreta opisivali su to kao »duhovski doživljaj«. »U složene nedoumice slovačkih katolika unio je polet i nadu. Počeo je sa žosističkim modelom (žosizam – pokret katehizacije radničke mladeži i inteligencije s kojim se Poglajen upoznao u Belgiji): od zatečene elitne jezgre stvarao je nove, koje kvalitetno ne smiju zaostajati za prvima. Od elitnog bratislavskog nukleusa, nastala je organizacija Rodina, koja se ubrzo razgranala diljem Slovačke, a i Češke«, pojašnjava Filipović. Poglajen kao duhovni otac Rodine pomno je pazio da svaki novi krug bude prožet autentičnim kršćanskim svjedočenjem.

Znao je da će nakon što nacizam u Europi bude skršen zemlje istočne Europe, pa tako i Češku i Slovačku, preplaviti boljševički val. Filipović također biranim riječima sažima Poglajenovu pastoralnu filozofiju u podizanju Rodine: »Crkva ne smije biti vezana ni uz jednu društvenu i političku formaciju, te je ništa ne smije spriječiti u naviještanju evanđelja. Stoga uz operabilnost, naglašavao je kontemplativnost, duboku intelektualnu i etičku izgradnju.« Neka je svoja promišljanja Poglajen zapisivao. Kao samizdati oni su se umnažali i širili Slovačkom pod nacističkom okupacijom. »Dok su se drugi uljuljkivali u optimizam tipa ‘to se događa drugima’ prof. Kolakovič (pravog mu imena nisu znali) realistički je zasukao rukave i organizirao tečajeve prve pomoći za članove Rodine i druge.« Zbog njegova dobroga znanja ruskoga i sklonosti ruskoj duhovnoj i književnoj misli slovački su mu učenici dali nadimak – »Vlado«. Međutim, rat se u Slovačkoj počeo zaoštravati. Poglajen je u tim okolnostima pronašao novi oblik djelovanja – zato se morao infiltrirati i u redove partizana.