Oko Isusa se okupljaju ljudi koji ga žele upoznati. Pitaju se o tom čovjeku jer su čuli da se uz njega veže mnogo lijepih događaja. Spasitelj je spreman približiti se svima koji ga traže, zato će u evanđelju odgovoriti: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod. Stoga, Oče, proslavi ime svoje!« Mnoštvo nije ostalo ravnodušno na Isusove riječi. Osjećaju da će se nešto dogoditi, štoviše, da se Isusov život počinje nekako brzo ostvarivati kroz nepoznate božanske naume.
Isus je spomenuo pšenično zrno koje je bačeno na zemlju. Mnoštvo sluša o zrnu bačenu na zemlju. Zašto je Isus spomenuo zrno? Zašto ga baca na zemlju? Zašto ga ne pohranjuje? Sve su to pitanja koja razni ljudi koji su se došli pomoliti i susresti Isusa odjednom počinju vrtjeti po glavi. Isus nastavlja govor o zrnu koje će na kraju pasti na zemlju. To zrno se ne čuva, ne pohranjuje, ne sprema u velike jutene vreće, nego se baca na zemlju da umre. Spasitelj je spomenuo smrt, a mogao ju je zaobići. Mogao je reći: »Na zemlji će zrno donijeti obilat rod, isklijat će, narasti i procvasti u klas. Na kraju će uroditi nizom zrnja.« Bilo mu je važno spomenuti smrt. Iako će zrno isklijati, ono će nestati, ono će donijeti samo hranjive sastojke za novu biljku, slabu zelenkastu mladicu kojoj će upravo to pogonsko gorivo pomoći da uzraste i donese plod. Ali zato će se zrno, to pogonsko gorivo, neizbježno potrošiti, umrijeti.
Zrno je Isus, on je bačen na zemlju. Otac ga je poslao na svijet da se potpuno u tom svijetu potroši. Uskoro će Isus umrijeti. Ljudi će ga razapeti, među njima su i ljudi koji se danas nalaze s njim dok pripovijeda prispodobu o zrnu. Ne će izbjeći govor o smrti jer će upravo nakon smrti stvarnost početi drugačije klijati. Stvarnost će po uskrsnuću postati veličanstvena. Njegov će se Otac proslaviti, a sam Isus zablistati slavom preobraženoga uskrsnuloga tijela. On tada ne će ostati sam, njegov život koji je poput zrna predan za druge okupit će mnoge: učenici će se sastati u kući na molitvu, kršćanima će se kasnije nazvati. Od jednoga malenoga zrna, zrna Sina Božjega, nastat će zajednica njegova uskrsnuloga Tijela, kršćanska Crkva.
Nije samo Isus bačen na zemlju. Njegovo je zrno umrlo pa urodilo plodom kršćana. A ni ta zrnja kršćana ne će se pohraniti u jutene vreće. Svako novo zrno također pada na zemlju. Hoće li donijeti rod? Hoće li biti spremno umrijeti, hoće li kršćanin postati pogonsko gorivo za druge? Povratka nema. Svaki je kršćanin poput Isusa bačen na zemlju i neka ne poželi ostati sam. Neka ne poželi biti pohranjen, nego neka se poput zrna potroši da isklija novim dobrim djelima, novim zrnima.
O proslavi umrloga zrna, Isusa Krista, govori Ivan Zlatousti: »Kaže Isus: ‘Duša mi je potresena. Izbavi me od ovog časa? Ne! Proslavi ime svoje.’ To znači vodi me od sada do križa. Uvelike pokazuje svoju čovječnost i narav koja nije voljna umrijeti, ali je prilijepljena za sadašnji život, a istovremeno nije bio izuzet od ljudskih osjećaja. Tim je riječima i nas naučio nešto. Ako ikada budemo u agoniji i strahu, čak i tada ne uzmičimo od onoga što je postavljeno ispred nas, nego recimo: ‘Proslavi ime svoje!’ Isus pokazuje da umire zbog istine koja nas poziva na djelovanje.«
Milosno vrijeme korizme može kršćanina ohrabriti u naumu da od danas postane zrno koje nalikuje na Isusa. Može se potrošiti za druge, može se u životu napraviti sreća za druge, ne za sebe, ne se pohranjivati, nego se darivati. Kad god čovjek napravi nešto dobro, ne pohranjuje se, nego postaje zrno pogonskoga goriva za druge: kada se usteže od jutarnjega sna da bi pripremio hranu za djecu, kada predvečer ugasi televizor kako bi čuo što je njegova supruga doživjela na radnom mjestu, kada prestaje kupovati luksuzne stvari kako bi nabavio lijekove za svoje stare roditelje… Ti su trenutci u kojima se na kraju proslavlja Bog. A korizma može postati novi poticaj za potrošnju, ne misleći pri tome na materijalnu kupnju, nego na potrošnju vlastitoga života. Tako kršćanin umire za nova zrnja i ne će ostati sam, nego će donijeti obilan rod, donijet će mnoštvo novih vjernika zauzetih brigom za druge kao što je to Isus činio.
Otče, proslavi ime svoje i po našem životu! Ti si nam u svom Sinu prikazao darivanje do kraja, a sada ostani s nama da i mi nastavljamo činiti tako. Želimo se davati, a ne čuvati. Želimo donositi obilan rod koji će nastaviti proslavljati Tvoje ime koje ostaje prisutno u našim životima kroz sve vijeke vjekova. Amen.
