U predpredsezoni još krajem svibnja uplatila nam i darovala djeca, meni i Jelici, neki »Čarobni vikend«, dva morska noćenja sa sanitarijama i bez obroka… Iako sam se časno opirao, pozivao i na slavnoga Kanta koji nikad u životu nije napustio rodno mjesto pa njegovoj filozofiji svejedno ništa nije falilo kao što ni meni ne će ostanem li kod kuće, naposljetku sam se nevoljko djeci (a osobito ženi) pokorio pa u primorskom gradiću osvanuo bijel kao Nordijac, a bez ikakva turističkoga pokrivala za ćelicu. Taman da opaljen suncem spoznam tajne turizma…
Prva je da ljudi ne putuju zato da bi nešto novo vidjeli, nego zato da bi od nečega staroga pobjegli. Puno je lakše kad se probudiš u turizmu i jedina ti je zadaća obilaziti znamenitosti nego kad u svakodnevici otvoriš oči i dočeka te hrpa neobavljenih poslova, popravaka i preslagivanja, sinoćnji nered ili čuvanje unuka… Bezbroj »moraš«, a u turizmu samo je jedan: obilaziti, razgledavati i sebi ugoditi. U nepuna tri dana »natarapanao« sam se kao da ću ja na SP u nogometu. I sve to »lakih nogu«, jer kad si turist – »mora se gaziti«! Pritom, učas sam shvatio da me ništa od viđenoga ne zanima osobito, unatoč brojnim »fototrofejima« sakupljenima u mobitelu. »Frišku figu« ću išta upamtiti kad već na svakovečernjem »ponavljanju gradiva« (pred Jelicom) nisam znao povezati ni dva viđena lokaliteta, utvrde, crkve ili kipa pred kojima sam zastajao praveći se da me ludo zanima koji me svetci i povijesni velikani iz njih gledaju. Baš kao i drugi slični turisti uz mene, kojima je vrhunac užitka bio na mobitelu pronaći ono pred čime su uživo stajali. Tko zna od čega su oni bježali? Možda od nemogućih susjeda, prekobrojnih migranata ili sivih kišnih ambijenata, a ne kao Jelica i ja, sretnici, samo od (pre)živahnih unuka…
Najljepše mi je bilo odahnuti u kafićima. Redovito okružen samim vršnjakinjama i vršnjacima, kao na nekom maturalcu starčeka iz cijeloga svijeta. Jednom smo, Jelica i ja, bili i najmlađi u cijelom kafiću! Tako sam otkrio i drugu tajnu turizma, tj. zašto je tako živ, tako isplativ, tako »in«… Zato što »starčad« putuje! Osobito ova napredna europska. Više stari ljudi ne sjede doma i ne mole krunicu, ne okopavaju vrt kao što je nekoć moj djed. Nije im više neugodno da ih tko vidi kako besposličare u kavani, zalogajnici il’ birtiji… Naprotiv! Nisu im više dosta lokalni lokali pa kruže svijetom, poput novodobnih Peera Gyntova, istražujući gdje se u svijetu najbolja kava ili pivo može popiti. Eto, zato je turizam živ! Zato što mi stari »luftbremzeri« naokolo landramo jer, kao, »svijeta vidjeti moramo«. Da nema nas, starih dedeka i bakica, koji po kafićima »fumamo« kao parne lokomotive dok se ispred nas puše crne kavice, ne bi ni turistički »lovomlati« mogli već u travnju svoje terase otvarati. Eh, da moja baka Kate i stare tete Marija i Lucija znaju što su propustile, zapravo što nisu dočekale pod stare dane… Da slobodno skinu rupce s glave, pod bradu ih stave i postanu turistice prave!
