Ne znam je li mi ovo grijeh, možda sam trebao ravno u ispovjedaonicu ili makar da sam ovo pisao za rubriku »Naši razgovori«, ali… priznajem, nekako pomalo zavidim onima, posebno starijim znancima, koji su dospjeli umrijeti prije korone i ovoga pandemijsko-pandruštvenoga ludila. Koliko smo se u nepune dvije godine, prvo, nauživali straha gledajući talijanske ljesove, a potom, i tako sve do danas, naslušali naglavačke proturječnih stručnih i znanstvenih izjava – i o virusu koji »pada« pa »skače«, i o maskama koje »guše« pa štite, o izolacijama i cjepivima… – ali uvijek izricanih baš kao da su konačna, neupitna i vječna istina!
A tek zdravstvenih i policijskih mjera, od »metra i pol« do onih odrezanih bez ikakva metra, smislenih i besmislenih, sve do dekretom skraćenoga ili produljenoga djelovanja antitijela i cjepiva. Tri mjeseca amo, tri tamo, glavno da »sve znamo«! Naslušali smo se znanja i neznanja, nagađanja i pogađanja, vračanja i izvrtanja, ponajviše »sebi u usta skakanja«… Pa, moj pajdaš Joža umro bi samo od toga, dobio bi »rak zdrave pameti«! Da nije prije stigao umrijeti od nekoga običnoga raka, koji se ne broji. A što bi tek moj don Ante? Da je on živ, mislim da bi sam hodao po crkvi i redom skidao ljudima maske s lica, za razliku od »popa Jerka«, koji je isto umro godinu prije novonormalnoga. Taj bi, znam ga, bio »veći papa od pape« pa bi sigurno misio i s maskom, i s rukavicama, s biretom na glavi, ako ne i cijeli pod skafanderom. Eee, moj Ante, moj Jere, imali su sreću da umru prije nego bi se podijelili i posvadili oko virusa i cjepiva… A moj Edo, pjesnik i glazbenik, spasio se doslovce »u sudačkoj nadoknadi«, tren prije no što je poletio wuhanski šišmiš i zamračio pamet svijeta. Kakve bi on danas pisao duhovne pjesme? Možda: »Iza krinke dok te molim, jednako te, Bože, volim…« Ili bi mu pjevao: »Dok Ti na misi pjevam skriven iza maske, pitam se jesu li mi na broju sve daske?« Ah, Bože mi oprosti, spasili su se od sve ove ludosti.
A vi, dragi čitatelji (valjda vas je više od jednoga), pitate se zašto sam se raspisao o mrtvima? Pa zato što su nas već na svetoga Franju u trgovačkom centru dočekali Sisvete i Dušni dan! Dok maskiran stojim u »blagajninu repu« (nepropisno razmaknutom na 0,55 m), gledaju me plastični i ini cvjetni grobljanski aranžmani, svježiji od naših života. Mame na pogled i na dodir, pa dok meni misli koronski (b)lude, praktična mi ženica Jelica uzima u ruke baš aranžman koji bi i u legendarnoj dedinjskoj Kući cvijeća bio najveći, pa mi umilno govori: »Ma, uzet ćemo jedan ovaj buketić, kao od svile je, baš je lijep! Makar za nas, ako zbog ove kovid-knjižice, no te putovnice, ne budemo mogli obilaziti grobove…«
Je, istina, dobro veli, toliko je dana još do »Dana mrtvih« da i sami stignemo »otprhnuti«… Danas i tak’ ljudi umiru kao muhe. A ljudskost još brže i bešćutnije.
