Samo što se nisam vratio računalu s namjerom pisanja nastavka prošlotjednoga priloga o Pavelićevim umotvorinama u Nacionalu, kad me sustigla vijest da su se stvari vratile na ishodište s kojega su u proljeće 2021. godine i krenule. Ovaj je put »ekskluziva« išla nizvodno, iz Hrvatske u Srbiju, pa je umotvorine iz Nacionala prenio Srpski telegraf u broju od 18. svibnja, a taj je prilog dostupan i mrežno na portalu Republika (www.republika.rs), zapravo portalu toga lista. Glumeći neinformiranu gljivu, i u Srpskom telegrafu šaljivo tvrde kako su »procurila pisma Stepinca papi tokom 1941.«, odnosno dijelovi »pisama (…) konačno su objavljeni i bacaju potpuno novo svetlo na njegovu ulogu u NDH«. »Naime, hrvatski nedeljnik Nacional objavio je dopise iz kojih se nedvosmisleno može videti da je hrvatski kardinal ne samo bio upoznat s jezivim progonom već ga je i podržavao pravdajući ga ‘manjim zlom’ u odnosu na ono što bi činili nacisti.« Tekstopisac u Srpskom telegrafu, u maniri nekadašnjega srpskoga »oca nacije« Dobrice Ćosića kojemu se pripisuje da je rekao kako je laganje vrhunska moralna vrijednost srpskoga naroda i temelj srpstva, laže kad zine. Pritom poput priloga u Nacionalu pati i od amnezije jer upravo tomu »hrvatskomu nedeljniku« pripisuje objavu pisama zaboravivši na sve ono što se događalo u medijskom prostoru u proljeće 2021. nakon razgovora tada novopečenoga patrijarha srpskoga Porfirija za HTV. U sklopu toga priloga u Srpskom telegrafu taj je razgovor čak i spomenut, no spomenut je tako da bi netko zaboravljiv mogao pomisliti da je taj lik bujne brade to izjavio neki dan, a ne prije pet godina.
Netočnosti i gluposti
Za razliku od »odmjerenoga« naslova u Nacionalu, u njegovoj bratskoj srbijanskoj inačici naslov vrišti netočnošću i glupošću: »Dokaz da je bio ustaša! Procurila pisma Stepinca papi tokom 1941. – Dajte Paveliću vlast 20 godina i u Hrvatskoj više neće biti Srba.« Riječ je o pogrješno navedenoj Stepinčevoj tvrdnji koja doista sadrži podatak o 20 godina, no po sadržaju i smislu posve je drugačija. Pavelić, ali ne poglavnik, u Nacionalu je ipak nešto točnije prenio Stepinčeve riječi, pa je naveo da je ovaj u pismu od 14. lipnja 1941. napisao: »Kad bi poglavnik bio 20 godina na čelu vlade šizmatici bi bili zbrisani iz Hrvatske.«
Neprijateljska politika
Sitničavo bi zvučalo kad bih napisao da na početku te rečenice nedostaje pojam »vjerujem«. Riječ je o kondicionalu i konstataciji, i iz same rečenice tek se jezičnom akrobacijom i bizarnim insinuiranjem može izvući zaključak o tome da bi Stepinac želio ili podupirao takvo što. Pavelić alias Maletić tvrde kako u tom slučaju Stepinac »predviđa, bez riječi prosvjeda, da bi ‘šizmatici bili zbrisani iz Hrvatske’ kada bi ‘poglavnik bio 20 godina na čelu vlade’«. Nije jasno zbog čega bi pismo papi u kojem ga on izvješćuje o razvoju događaja sadržavalo tlapnju o prosvjedu. Stepinac izražava svoje mišljenje o tome kakva bi mogla biti budućnost, a ne prepričava neki razgovor s nekim iz vrha ustaškoga režima ili dopis takvoj osobi, u kojem slučaju bi imalo smisla spomenuti i pojam prosvjeda, no to nije bio slučaj. A politika koju je tada vodio ustaški režim prema srpskim pravoslavcima nedvojbeno je bila neprijateljska.
Stepinac dakle, a to je posve razvidno iz njegova pisma, tek vjeruje (ili procjenjuje) da bi Pavelićeva politika koja se odvijala pred njegovim očima dovela do takva ishoda ako bi ovaj tako dugo ostao na čelu Hrvatske. Pritom je nadbiskup znao za pojedine zločine počinjene nad njima, primjerice za ubojstvo više stotina Srba u Glini polovicom svibnja 1941. Kad je doznao za taj zločin, 14. svibnja uputio je prosvjed Paveliću. Stepinac već i u pismu od 16. svibnja ističe (u prijevodu srpskopravoslavne strane Komisije) »poneki eksces pojedinih i donekle malo previše surovih« i dodaje: »I ja sam morao da intervenišem lično u korist Jevreja ili Srba, iako te intervencije nisu nimalo simpatične, pošto za njih mogu da čuju Nemci.«
Podmetanje onoga što Stepinac nije rekao
Pavelić alias Maletić na jednom mjestu točno prenose navedene Stepinčeve riječi, no metodologijom naknadne pameti i saznanja tvrde kako se u pismu od 16. svibnja govori o »’ekscesima’, kada dolazi do brojnih hapšenja i pojedinačnih, a poslije i masovnih likvidacija i ubojstava Židova, Roma i Srba«. »Kasnije će se pokazati da njegove intervencije u zaštiti progonjenih ni približno nisu adekvatne veličini nasilja i zločina.« Stepincu su dakle u usta stavili puno toga što on nije napisao, a mudrovanje o tome kako će se kasnije pokazati da Stepinčeve intervencije nisu adekvatne zbog kronologije događaja je promašeno, a i relativizira ono što je on stvarno činio.
Očigledan pritisak Nijemaca
Stepinac je inače na više mjesta zabrinut zbog njemačkoga, odnosno nacionalsocijalističkoga utjecaja, među ostalim i zbog onoga što su tada trpjeli Slovenci izloženi barbarskoj nacističkoj politici. Ta zabrinutost došla je do izražaja i u tvrdnjama (ponovno u istom prijevodu) koje se odnose na donošenje mjera protiv Židova, »odnosno zakona protiv Jevreja«, pa je očito kako se nadbiskup u pisanju toga pisma nije zaustavio isključivo na onome što se dogodilo do 23. travnja 1941. On je napisao kako je pritisak Nijemaca »očigledan«, »koji se veoma oseća u zakonima protiv Jevreja, iako oni tvrde da ne žele da se mešaju u unutrašnje stvari države Hrvatske«. »U stvari, rasistički zakon donet ovih dana se mora pripisati velikim pritiscima Nemačke, pošto mi je poznato iz ličnog susreta sa ličnostima koje vode državu da ne žele strogo [pored ovog retka napisan olovkom znak !] da poštuju zakon u potpunoj oštrini. Mnogo je manje zlo to što su Hrvati doneli ovaj zakon nego da su Nemci preuzeli svu vlast u svoje ruke. U tom slučaju mi bismo trpeli sudbinu Slovenaca. Od onoga što sam mogao da čujem iz Slovenije, prognani su ili stavljeni u kućni pritvor, velika većina sveštenika, tako da je praktično čitava zemlja ostala bez klira.«
Važno, a nije preneseno
Pavelić, ne Ante, u Nacionalu nije prenio i ne baš nevažnu Stepinčevu rečenicu o sudbini Slovenaca bojeći se da bi se u slučaju uspostave njemačke vlasti to isto moglo dogoditi i Hrvatima. Već sam u jednom medijskom istupu u proljeće 2021. istaknuo kako je Stepinac imao na umu tadašnje barbarske nacističke poteze u onom dijelu Slovenije koji su zauzeli i u njima apsolutnu vlast imali nacisti, i istaknuo što bi se moglo dogoditi Hrvatima da su Nijemci u istom položaju u Hrvatskoj. Navod o »zakonima protiv Jevreja« upućuje dakle na rasne zakone, odnosno zakonske odredbe donesene 30. travnja 1941., no to ne mijenja puno na stvari jer bi i u tom slučaju pisao o nečem što se tek počelo događati, a ne o nečem čije su posljedice bile već odavno poznate. Pritom valja upozoriti na njegovu tvrdnju o tome da mu je iz osobnih susreta s vodećim osobama države poznato da one ne žele da se taj zakon strogo poštuje u potpunoj oštrini. Poznato je iz drugih izvora da je Stepinac u to doba u pismima koja je upućivao ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću izražavao svoje nezadovoljstvo i protivljenje takvim aktima, a ovaj je odgovarao da se oni moraju donijeti, ali će se blago primjenjivati. Stepinac je takva objašnjenja mogao samo primiti na znanje i nadati se dobru, a s obzirom na kronologiju, odnosno slijed događaja, nije tada, pa ni u pismu od 16. svibnja koje se očito odnosilo na događaje iz ranijega razdoblja, mogao znati kako ustaške vlasti stvarno postupaju ili namjeravaju postupiti.
O svemu što je Pavelić, ne prezimenjak poglavnik, iznio u svojem uratku u Nacionalu dalo bi se naravno još pisati nadugo i naširoko, no ograničen prostor koji sam već premašio za ovaj drugi dio svojega osvrta sili me da ga dovršim.
Pisma cjelovito objaviti
Prije toga treba ipak još reći da navedena dva pisma treba cjelovito objaviti, kako u izvorniku na talijanskom jeziku tako i u prijevodu na hrvatski jezik. Tek njihovo cjelovito čitanje bez bizarnih tumačenja čini ta pisma dokumentima koji ni po čemu nisu kontroverzni, ili, parafrazirajući vjerojatnoga vođu i učitelja našeg autorskoga dvojca (uratka u Nacionalu i knjige koja tek treba biti objavljena), ne sadrže duboko problematična mjesta. Nadati se je da će Maletić, unatoč tomu što se ne snalazi baš najbolje u arhivskom gradivu pa mu se brojevi protokola čine kao nešto drugo, ipak korektno objaviti prijepise obaju pisama. Također bi bilo jako dobro kada bi nas izvijestio što je s onim mjestima i stranicama pisama koje nedostaju. Kada su nam naime predstavnici srpskopravoslavne strane Komisije u srpnju 2017. predali prijepise talijanskoga izvornika i prijevod na srpski jezik, imali smo prilike u njima vidjeti više dvojbenih mjesta. To postavlja dvojbu o sadržaju izvornika, a treba istaknuti kako je u prijepisu naznačeno i da nedostaju neke stranice tih dokumenata. Pritom treba reći da nadbiskup svoje pismo od 14. lipnja 1941. naziva trećim izvješćem pa se valja upitati gdje je drugo izvješće. Prema tome prijepis treba uzeti sa zrncem sumnje, koju izaziva i činjenica da nisu prezentirane preslike izvornika. Bilo bi ih svakako zanimljivo vidjeti i usporediti s prijepisom, a i doznati što je sa stranicama koje nedostaju. Je li riječ o tome da te stranice uopće ne postoje ili je riječ o nečem drugom? Pritom ne želim insinuirati o tome što bi na njima moglo biti, nego izraziti nadu da će u skoroj budućnosti ta pisma biti ponovno pregledana u arhivu u kojem se čuvaju kako bismo doznali što je na stvari.
Ocjena apostolskoga vizitatora
Također na kraju dodajem kako su uz »ekskluzivna« i navodno nikad objavljena pisma, pri čemu nedostaje ono drugo Stepinčevo izvješće, srpski istraživači pronašli i izvješće apostolskoga vizitatora pri hrvatskom episkopatu opata Marconea od 23. kolovoza 1941., u kojem on na više mjesta nakon nekih dvadesetak dana boravka u Hrvatskoj tvrdi kako vlada nije zadovoljna hrvatskim episkopatom, pa ni nadbiskupom Stepincem.
