Uzdržavanje između članova obitelji moralna je, ali i zakonska obveza. U tim slučajevima treba se pojam »obitelji« tumačiti u proširenom smislu. Zakonska obveza uzdržavanja proizlazi iz odredaba Ustava koje u članku 63. propisuju da su roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece, ali i da su djeca dužna brinuti se za stare i nemoćne roditelje. Dakle obveza, odnosno pravo roditelja da zahtijevaju biti uzdržavani od djece zajamčeno je već Ustavom.
Ta ustavna obveza razrađuje se potanje odredbama u Obiteljskom zakonu, koji u članku 292. propisuje:
»(1) Punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine.
(2) Dijete iz stavka 1. ovoga članka može se osloboditi dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obveza.«
Obveza, odnosno pravo »biti uzdržavan« proširena je i na očuha i maćehu pa je člankom 293. propisano: »Punoljetni pastorak je dužan uzdržavati maćehu, odnosno očuha ako maćeha ili očuh nisu sposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine i ako su ga oni uzdržavali ili se brinuli o njemu dulje vrijeme.«
Isto vrijedi i za baku i djeda pa je u članku 294. Obiteljskoga zakona propisano: »Punoljetno unuče je dužno uzdržavati baku, odnosno djeda, ako baka, odnosno djed nisu sposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine i ako su ga oni uzdržavali ili su se brinuli o njemu dulje vrijeme.«
Glede tih obveza problemi mogu nastati kod izvanbračnih zajednica, ali i istospolnih partnerstava, slično kao i kod priznavanja prava na obiteljske mirovine.
Visina uzdržavanja utvrđuje se sudski, pri čemu se procjenjuju potrebe uzdržavane osobe. Prilikom utvrđivanja ukupnoga iznosa sredstava potrebnih za uzdržavanje sud uzima u obzir prihode uzdržavane osobe, imovinsko stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje te druge okolnosti o kojima ovisi odluka o uzdržavanju (dob, životni uvjeti i sl.). Isto tako sud će u obzir uzeti i potrebe uzdržavane osobe, koje ovise o posebnosti situacije svakoga pojedinca.
Često se događa da roditelji ne žele tražiti uzdržavanje od osoba koje su ih dužne uzdržavati na temelju propisa o obiteljskim odnosima, odnosno od djece. U tom slučaju roditelji nemaju pravo na pomoć za uzdržavanje od države, osim ako centar za socijalnu skrb utvrdi da obveznik uzdržavanja nije u mogućnosti davati uzdržavanje zbog preniskih prihoda i sl.
Ako obveznik uzdržavanja bez opravdanih razloga ne izvršava svoje obveze, pokreće se postupak prisilnoga namirenja tražbine odnosno ovrha na prihodima ili imovini (nekretninama i pokretninama) obveznika uzdržavanja, u skladu s Ovršnim zakonom.
Za ostvarivanje prisilne naplate za obvezu uzdržavanja u slučajevima kada se obveznik uzdržavanja nalazi u inozemstvu primjenjuje se Newyorška konvencija o ostvarivanju alimentacijskih zahtjeva, zaključena još 1956. g.
Međutim, iako je Newyorška konvencija na snazi, u većini slučajeva njezinu primjenu istiskuju danas noviji i učinkovitiji međunarodni propisi unutar Europske unije, kao i Haaška konvencija iz 2007. g., koja se primjenjuje s državama izvan Europske unije.
