ŠTO OTKRIVA PREOBRAŽENJE GOSPODNJE? Božja objava – ohrabrenje

Blagdan Preobraženja Gospodinova

Snimio: M. Čobanović
Dn 7, 9-10. 13-14; 2 Pt 1, 16-19; Mt 17, 1-9

U prvom čitanju u poetskom izričaju Daniel opisuje viđenje pripravljenih prijestolja. Riječ je o prijestoljima sudaca, kojima se pripravlja prizorište na koje ima stupiti sudac i suditi nemanima. Na prijestolje sjeda »Pradavni«, sâm Bog. Budući da je postavljeno više prijestolja, vjerojatno je već tada bilo uobičajeno uvjerenje da će uz Boga sudci biti i njegovi pravednici, oni koji su živjeli prema njegovim zapovijedima. Daniel nastavlja s opisom čitavoga prizora.

Mesijansko nad svim kraljevstvima

Pradavni je odjeven u haljine bijele poput snijega, a vlasi su mu na glavi kao čista vuna. Njegovo je prijestolje cijelo u plamenu, a ognjeni točkovi podsjećaju na prizor što ga opisuje prorok Ezekiel u svom viđenju »kola Gospodnjih«. Pred sobom tako imamo pravu teofaniju, bogojavljenje. Pred Bogom teče rijeka ognja, baš kao što to opisuje i Psalam 50: »Bog naš dolazi i ne šuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna bjesni oluja.« On je veliki kralj kojemu su podložna neizmjerna mnoštva što se okupljaju na sudu. Sud na koncu sjeda i »knjige se otvoriše«. To su knjige u koje se upisuju sva ljudska djela, i dobra i zla, ali i sve ono što ljudi govore. Stoga prorok Malahija kaže: »Gospodin pazi, sluša ih, i to se pred njim piše u knjigu spomenicu u korist onih koji se boje Gospodina i štuju ime njegovo.« Slično uvjerenje može se naći i kod proroka Jeremije i u Psalmima. U nastavku Pradavnomu se približava »Sin čovječji« (na aramejskom bar naša). Taj izričaj u osnovi znači jednostavno »čovjek«, no u ovom je tekstu već poprimio otajstveno značenje, što će ga kasnija židovska predaja još više naglasiti. Sin čovječji dolazi na oblacima nebeskim, koji ovdje predstavljaju Božju slavu, te stupa pred Boga. Odatle on prima »vlast, čast i kraljevstvo«, koje se širi na čitav svijet i traje dovijeka. To je mesijansko kraljevstvo pred kojim će ustuknuti sva ostala kraljevstva svijeta. Ono ipak ostaje vezano uz židovski narod.

Bog traži poslušnost Isusu
Trebali su sada vidjeti božansku silu koja počiva na Isusu, upoznati njegovu božansku narav i tako naći utjehu u teškim vremenima kad ga ne će biti lako slušati, kad ne će biti lako živjeti poslušnost Isusovu evanđelju.

Evanđeoski odlomak također se bavi božanskom objavom te donosi izvještaj o Isusovu preobraženju na visokoj gori, u osami. Uz njega su trojica učenika koji predstavljaju uži krug svjedoka o Isusu. To su Petar, Jakov i Ivan, koji će ponovno biti uz njega kao svjedoci u Getsemanskom vrtu za njegove molitve i odluke o predanju u Otčevu volju. Pred tim izabranim učenicima Isus se preobrazio. Blještavilo njegova lica i bjelina haljina, što podsjeća na objavu Boga u Danielovoj knjizi, upućuju na njegovo božansko podrijetlo, a čitav prizor podsjeća na Božju objavu Mojsiju na brdu Sinaju. Zato se kao dodatni svjedoci pojavljuju Mojsije i Ilija koji su i sami boravili na Sinaju. I dok je Mojsije ondje primio Zakon s nizom propisa i zabrana za izraelski narod, a Ilija utjehu u laganu povjetarcu, ovdje Isusovi najbliži učenici primaju samo jednu zapovijed: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Božji glas traži samo poslušnost Isusu. Utjeha koju primaju učenici Isusova je prisutnost, jer je upravo on taj koji ih, smetene, dotiče i govori im: »Ustanite, ne bojte se!« Objava se završava sviješću učenika da je uz njih samo Isus. U trenutku nakon što je Petar ispovjedio svoju vjeru da je Isus »Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga«, nakon što je Isus učenicima prvi put navijestio svoju muku i uskrsnuće i nakon što ih je uputio da svatko mora uzeti svoj križ i ići za njim, Bog je htio tom objavom učenike pripraviti za opasnosti koje su pred njima, a osobito za Isusovu muku i smrt. Trebali su sada vidjeti božansku silu koja počiva na Isusu, upoznati njegovu božansku narav i tako naći utjehu u teškim vremenima kad ga ne će biti lako slušati, kad ne će biti lako živjeti poslušnost Isusovu evanđelju.

Uz svjetiljku dok ne dođe pravo svjetlo

Pisac Prve Petrove poslanice predstavlja se kao Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista, te daje svoje osobno svjedočanstvo. On doista kaže da njegov navještaj ne počiva na »izmudrenim pričama«, nego se temelji na njegovu osobnom doživljaju. Moguće je da se ovdje može iščitati polemika s gnostičkim skupinama koje su na temelju svojih zabluda gradile različite teorije o drugom Gospodinovu dolasku. Kad pisac poslanice ovdje spominje da je bio »očevidac njegova veličanstva«, onda bez sumnje misli na Isusovo preobraženje. To je potvrđeno i sljedećim retkom u kojem su prenesene Otčeve riječi što su doprle »od uzvišene Slave«: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina.« Time se očito navodi evanđeoski opis, a pisac poslanice još jednom naglašava da je bio prisutan kod te objave Božje. Čak dodaje da se to dogodilo na »Svetoj gori«, čime možda želi podsjetiti na »Svetu goru Sion«. U Psalmu 2 se primjerice navode Božje riječi: »Ta ja kralja svog postavih nad Sionom, svojom svetom gorom«, a odmah dalje se nastavlja: »Gospodin mi reče: ‘Ti si sin moj, danas te rodih. Zatraži samo i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske.’« Moguće je pak da se pod tom »Svetom gorom« podrazumijeva i brdo Sinaj, brdo Božje objave. Tom Božjom objavom potvrđena je »proročka riječ«, to jest ono što je u Pismima naviještalo Mesijinu slavu. Iz te sigurnosti i »potvrđenosti« riječi propovijedanja valja uz tu riječ i prionuti »kao uza svjetiljku«, dok ne dođe ono pravo svjetlo.

IZVORGlas Koncila br. 31/2017.
Prethodni članakKAKVE SU MOGUĆNOSTI SURADNJE VJERE I ZNANOSTI? Vjera i znanost pred izazovom su obrane slobode
Sljedeći članakTERMOMINERALNE VODE Golemi potencijal koji vapi da ga se iskoristi