TRI ZAZIVA BOŽJEGA IMENA: Kako »pohraniti« Boga?

Sveta Marija Bogorodica

Br 6, 22-27; Gal 4, 4-7; Lk 2, 16-21

U prvom čitanju svetkovine Svete Marije Bogorodice nalazimo starozavjetni svećenički blagoslov kojim su židovski svećenici na velike blagdane blagoslivljali narod. Blagoslov se sastoji od tri usporedna retka. Prvi se stih sastoji od zaziva Gospodina i zapravo moli za njegovu blizinu i prisutnost. Pritom je nad narod triput zazvano sveto Božje ime. To je ono ime koje se obično izgovara kao Jahve, a bilo je objavljeno Mojsiju pred gorućim grmom.

Židovska i kršćanska predaja oduvijek izbjegava izgovaranje toga imena u molitvama, pa ga i u ovom današnjem čitanju zamjenjuje naslov Gospodin. To je predaja koju je 2008. godine za Katoličku Crkvu, po želji pape Benedikta XVI., ponovno potvrdila Kongregacija za bogoštovlje. Važno je međutim znati da je tu prisutno upravo to osobno Božje ime koje je etimološki sastavljeno od hebrejskoga glagola haja koji znači »biti«. Ime Boga izriče prije svega da on jest, ali i da je bio i da će uvijek biti. On je bio, jest i bit će uz nas.

Tri blagoslova, tri dara

To je molitva toga blagoslova koji triput zaziva sveto ime Božje tražeći najprije njegov blagoslov. U Starom zavjetu blagoslov donosi snagu, plodnost, puninu. Svećenik moli da uvijek prisutni Gospodin ispuni čovjeka prije svega svojom prisutnošću. Zato je s time i povezana molitva da Gospodin čuva narod i svakoga pojedinca u njemu. Gospodin čuva, stražari nad narodom, poput stražara koji dan i noć bdije da neprijatelj ne bi mogao ući u grad.

Drugi zaziv Božjega svetoga imena povezan je s molitvom da on svojim licem obasja narod. To je još snažnija molitva za njegovu prisutnost. Samo je Mojsije imao povlasticu da stupi u Božju prisutnost i da ga gleda licem u lice. Nakon toga njegovo je lice isijavalo božansko svjetlo. Taj blagoslov za cijeli narod moli tu povlasticu. Biti obasjan Božjim licem znači uživati u njegovoj prisutnosti koja čovjeku omogućava da upozna Boga. Budući da prema starozavjetnom uvjerenju čovjek ne može Boga vidjeti i na životu ostati, odmah se moli za milost. Samo nošen njegovom milošću čovjek može uživati u njegovoj punoj prisutnosti.

Konačno, treći zaziv Božjega svetoga imena povezan je s molitvom da on svrati svoj pogled na narod. Narod je već bio iskusio snagu Božjega pogleda. On je pogledao i vidio njihove nevolje u Egiptu, pa ih je izbavio. Sada on ponovno gleda i vidi ljudske nevolje i potrebe. I izbavlja. Zato, polazeći od svih čovjekovih teškoća i nevolja, blagoslov završava molitvom za mir. Hebrejska riječ šalom znači i mir, ali i puninu dobara. To je ispunjenje blagoslova.

Nema većega očitovanja takva blagoslova nego što je rođenje Sina Božjega. Marija je doista Bogorodica, rodila je Boga – Sina Božjega – što govori o Bogu koji je odlučio doći kao Bog, ne kao neki izvanredan čovjek, ne po posredniku, nego osobno. Sam Bog dolazi i uzima pravo ljudsko tijelo, pa se u njemu prepoznaje i Boga i čovjeka. U Djetešcu u jaslicama Bog ljude blagoslivlja svojom prisutnošću. Zato taj blagoslov iz Staroga zavjeta u čovjekovu životu svakoga dana nalazi ostvarenje. Marija sve te događaje prebire u svom srcu i zasigurno blagoslivlja svoga Sina. Doista, u židovstvu je prisutan obred kojim roditelji blagoslivljaju svoju djecu. Tim se blagoslovom podsjeća na starozavjetna obećanja, a blagoslov završava svećeničkim blagoslovom iz prvoga čitanja. Roditeljski blagoslov jedina je prilika u židovstvu kad taj svečani blagoslov nije pridržan svećenicima.

Novo čovjekovo dostojanstvo

Djetetu je, prema odredbama Mojsijeva Zakona, osam dana nakon rođenja nadjenuto ime Isus. Hebrejesko ime Jehošua moglo bi se prevesti Gospodin spašava. I tim imenom naznačeno je ostvarenje Božjih obećanja njegovu narodu. Blagoslov se ostvaruje. Bog nije napustio svoj narod, nego je u njemu djelatno prisutan.

Sve se to događa, kako je rečeno u drugom čitanju, »kad dođe punina vremena«. Židovi su tada očekivali da će doći kraj vremena nevolje i trpljenja te da će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo u kojem će biti ispunjena sva njegova obećanja, a u tom će kraljevstvu biti postavljen i novi kralj, Pomazanik – Mesija. Prema Poslanici Galaćanima, u punini vremena čovjek prestaje robovati kao podložnik zakona, a postaje doista dijete Božje i »baštinik po Bogu.« Biti baštinik znači biti zakoniti nasljednik. U kraljevstvu u kojem Bog kraljuje svi su njegovi sinovi, svi su njegovi baštinici kraljevska obitelj. Riječ je o novom čovjekovu dostojanstvu. Zapravo, svi kršćani postaju na neki način mesije – Božji pomazanici.

Prebiranje za učvršćenje vjere

Čovjek koji je po Isusu Kristu spašen, čovjek koji živi puninu vremena u Božjem kraljevstvu, čovjek koji na sebi neprestano kuša Božji blagoslov koji se ostvaruje njegovom blizinom, počinje živjeti onaj šalom – mir i puninu dobara.

Stoga divljenje o kojem je riječ u evanđeoskom odlomku postaje ne samo divljenje zbog čudesnih znakova vezanih uz Isusovo rođenje, nego se pretvara u divljenje zbog onoga što je Bog učinio ljudskomu rodu i svakomu čovjeku. Svaki čovjek zato može, poput Marije, sve to pohranjivati i prebirati u svom srcu. Kad god čovjek postane svjestan Božjeg djelovanja u svom životu i u životima drugih ljudi, treba to »pohraniti«. Valja donijeti odluku da se takvo djelo, koliko god ono maleno bilo, ne će zaboraviti. Osim toga, dobro je povremeno zastati i podsjetiti se na sve što je Bog učinio. To je »prebiranje u srcu«. To pohranjivanje i prebiranje u srcu pomažu vjerniku da učvrsti svoju vjeru, ali i da u trenutcima kušnje ne posustane, nego da nađe ohrabrenje i poticaj da nastavi svoj put s Gospodinom.

IZVORGlas Koncila br. 52-53/2016.
Prethodni članakMAJKA TEREZIJA PISALA GLASU KONCILA: Kako je došlo do svetičine čestitke?
Sljedeći članakGODINA IZAZOVA I PRILIKE: Hrvatsko gospodarstvo ovisi uvelike i o oslobađanju društva iz ropstva komunističkoj ideologiji