Dan mentalnoga zdravlja ove je godine na brojnim konferencijama, forumima i u raznim medijima bio prilika za otvaranje mnogih pitanja o stanju ljudskoga duha u današnjem svijetu. Ne treba biti ni previše uključen u te rasprave da bi se vidjelo da je sve više ljudi zamišljeno, ustrašeno i općenito ne previše optimistično.
Kao i uvijek, glazba se i u tom kontekstu neizbježno predstavljala kao jedna od spasiteljica, međutim ni muzikoterapija kao usko specijalizirana terapijska procedura koju primjenjuju psihoterapeuti ni glazba sama kao umjetnost koja bi nam trebala otkrivati neku istinu ili smisao života sasvim sigurno nisu spasonosna pilula u liječenju problema vezanih uz mentalno zdravlje, ali dokazano je da može barem malo pomoći.
Nova »spasiteljica«
Iz glazbene aplikacije Spotify nedavno su objavili da je najtraženija riječ generacije Z prošle godine bila engleska riječ »sad« – tužan. Tuga je očito emocija koja je obuzela cijelu generaciju i to možda zvoni na uzbunu. No, s druge strane, istraživanja utjecaja glazbe na ljudske osjećaje pokazala su da »tužna glazba« zapravo »liječi« tugu bolje od one čiji je opći duh ili tema radosna, vesela i optimistična. Generacija Z, čini se, tugu liječi tužnom glazbom. Tako da s glazbom kao fenomenom u kontekstu problematike mentalnoga zdravlja treba biti oprezan jer ako se gleda površno ili na bilo koji način usko ideološki, rezultati mogu i zavarati.
Na tom se tragu može promatrati i tema ljubavi. Ljubav, kao najsnažnija ljudska emocija (uz njezin antipod mržnju), spominje se također kao još jedna od spasiteljica, jer po riječima mnogih, problem mentalnoga zdravlja snažno je povezan s nedostatkom ljubavi. Uistinu, usamljenost prerasta u epidemiju današnjega svijeta i utječe na temeljna uvjerenja ljudi i društva o sebi, okolini i budućnosti. Znači li to, kako smatraju neki, da bi glazba i ljubav zajedno mogle biti spasonosna kombinacija za liječenje ljudskoga duha?
Istina jest da je tema ljubavi vrlo usko vezana uz glazbu, čak od 57 do 67 posto sve napisane popularne glazbe ima za svoju temu ljubav u nekom njezinu obliku. Ali kad se pobliže analizira način na koji se ljubav kao tema tretirala kroz glazbu od davnine pa sve do danas, vidljiv je snažan otklon od onoga što ljubav jest i onoga što bi (kao) trebala biti. Nažalost, tretman ljubavi u glazbi govori zorno o društvu koje se dovelo do toga da više nije sposobno vidjeti stvari iz dubine, nego isključivo iz pličine, i koje je do te mjere razdvojilo stvari koje jedna bez druge zapravo ne znače ništa da se stalno batrlja skupljajući krhotine pokušavajući složiti odavno razbijenu vazu. Nije li ta slika glazbe i ljubavi kao dvaju uzvišenih »proizvoda« ljudskoga duha koji su toliko izmaknuli svojemu temeljnomu smislu ujedno slika slomljenoga duha čovječanstva koji nikako da nađe svoj smisao i mir? Da, ljubav jest odgovor, ali koja i kakva ljubav?
Univerzalni jezik?
Glazba i ljubav univerzalni su jezici koji mogu ujediniti ljude zbog svoje sposobnosti da izazovu emocije koje su zajedničke svim ljudima. Ta će se rečenica u nekom obliku uvijek negdje pojaviti kada se te dvije stvari spominju u zajedničkom kontekstu. Ali što kad to više nije svima zajednički jezik? Jezik umjetnosti kao i jezik glazbe u prvom je redu jezik metafora. Što kad se metafore više ne mogu čitati zajednički, kad je i njihov smisao jednima otkriven, drugima skriven, kad taj jezik odjednom postaje jezik nesporazuma, a ne sporazuma; što kad se riječ, sam pojam, odvoji od metafore?
Dvoje španjolskih istraživača (Climent – Florit) napravilo je zanimljivo istraživanje o metafori ljubavi od 1946. do 2016. u ljubavnim pjesmama na prvim mjestima Billboardove top-ljestvice. Čak 73 posto pjesama na prvom mjestu top-ljestvice u tih 70 godina bile su ljubavne pjesme. Istraživači su otkrili da je metafora ljubavi od četrdesetih do danas prešla put od konvencionalne do nekonvencionalne, što se može tumačiti time da kulturološki gledano ljubav kao pojam mijenja svoje značenje u društvu. To se poklapa s analizom tema koje se ne samo u zadnjih 70-ak godina vrte u glazbi kad je o ljubavi riječ, nego i u cijeloj povijesti glazbe. Srednjovjekovni trubaduri pjevali su o čežnji, udvaranju i slomljenim srcima, često u melankoličnim i tužnim bojama, renesansa je donijela ljubav u više slavljeničkom tonu, a već su se do baroka teme protezale od biblijskih do antičkih tema ljubavi s herojstvom i žrtvom kao središnjim konceptima. Mozart donosi teme koje uključuju i društvenu kritiku malograđanskoga morala i licemjerja, a kroz cijeli se romantizam o ljubavi piše u svim oblicima, od tragedije do komedije. Ali ključno je bilo to što je bez obzira na teme metafora ljubavi kroz cijelo to razdoblje bila čitana u više-manje istom ključu, što bi se reklo univerzalnom. I tragična i komična i romantična, ljubav kao tema u literaturi i književnosti uvijek je nudila neki izlaz, katarzu. Ali kroz dvadeseto stoljeće, zajedno s dekonstrukcijom cijeloga misaono-estetskoga ustroja društava, pala je i metafora ljubavi. Poklapa se to s dekonstrukcijom estetike, etike i morala koja je sve ugurala u područje subjektivnoga, čime je područje univerzalnoga polako ali sigurno odumrlo. To, iako je naoko donijelo slobodu i eksploziju stvaralačkoga genija, s druge je strane dovelo do poplave tjeskobe, osjećaja usamljenosti i osjećaja nadolazeće propasti koji se malo-pomalo prelijeva društvom kao neka crna tinta. I ljubav kao tema u popularnoj je glazbi prošla isto. Ako su teme u prošlosti bile većinom vezane uz pripadanje, tjelesnu ljubav, bliskost, danas u ljubavnim pjesmama prevladavaju teme koje pjevaju o napuštanju i samoći.
Depresivna ljubav
»Weltschmerz«, pojam koji najčešće vežemo uz romantizam, danas kao da je postao općenit osjećaj svijeta u većine. Umjetnost koja liječi, tješi, umjetnost koja transcendira teškoće, koja naznačuje viši smisao, koliko je danas uopće ima? Na primjeru tretmana teme ljubavi u popularnoj glazbi, koja nažalost zamjenjuje ono što se nekad nazivalo narodnom, vidi se da je usput došlo do neke vrste sloma.
O ljubavi se ili pjeva vulgarno i eksplicitno ili površno, ili depresivno. Glazba i ljubav tako u kontekstu teme duševnoga i mentalnoga zdravlja slikaju također otužnu sliku kako odvajanje onoga što je u temelju trebalo ostati spojeno dovodi do krajnjega sloma. Ako su nekad neki umjetnici zbog »boli svijeta« propadali ili čak činili samoubojstva, a drugi u njihovim romanima, pjesmama i skladbama ipak nalazili prostor za nadilaženje, danas kao da svi skupa kreću prema (samo)destrukciji. Metafora kao preduvjet umjetnosti, pa time i glazbe, i ljubav kao preduvjet života razdvojile su se negdje putom, ostavljajući za sobom samo tragove.
Teško je problemu mentalnoga zdravlja pristupati a da se ne govori o duhu, a svatko tko se bori s problemima te prirode zna da ni anksiolitici ni antidepresivi nisu jamstvo ozdravljenja. A glazba ipak može biti »samo« anksiolitik ili antidepresiv isto kao što »ljubav« može osobi koja je istinski napuštena i usamljena biti »samo« riječ. A riječima i konceptima danas se olako razbacuju svi jer je lako baciti nekomu u lice riječ, a da se ne promisli stoji li iza te riječi danas nešto i što to uopće. U tom smislu jedini pravi savjet može biti da se traži i »prava« glazba i »prava« ljubav – možda je to najbolji put ozdravljenja? Kršćani konceptualiziraju ljubav iz metafore u čijem temelju stoji žrtva, a umjetnost vide samo kao tehniku – jezik te metafore. Bolan je to koncept, ali ima li neki drugi koji ima moć da ozdravlja iznutra?
