U »vrućoj političkoj jeseni« glazbena događanja prije same jeseni pokazala su da je glazbeno vruće bilo – ljeto. Ono što je karakteriziralo glazbena događanja posljednjih mjeseci, osim redovitih festivalskih izvještaja, bile su – zabrane. Od (polu)zabrane pjevanja na dočeku nogometaša u Zagrebu, zabrane ojkanja, već tradicionalnih zabranjivanja nastupa u pulskoj Areni do otkazivanja nastupa nekih pjevača s istoka, sve je to stvorilo dojam da se ovoga ljeta više zabranjivalo nego pjevalo i sviralo. A da se paket upotpuni, pobrinuo se događaj daleko od Hrvatske: u Izraelu se Izraelski državni radio trebao ispričati slušateljima zbog puštanja nepoćudne glazbe. Ondje je, naime, na djelu neslužbena zabrana puštanja glazbe Richarda Wagnera, čovjeka koji u povijesti glazbe zauzima mjesto jedne od najvažnijih, najrevolucionarnijih i za razvoj glazbe dvadesetoga stoljeća uistinu ključnih osoba. Wagnerova se glazba u cijelom svijetu nesmetano reproducira, bilo uživo bilo na radiju ili televiziji, međutim u Izraelu, s obzirom na to da evocira teške uspomene na stradanja izraelskoga naroda tijekom Drugoga svjetskoga rata, na djelu je prešutni konsenzus o tome da je Wagner zabranjen, posebno za izvođenje uživo.

Hrvatska je javna scena očekivano reagirala na stalno tinjajući sukob između dobre i loše glazbe, pa su reakcije slijetale jedna na drugu po uhodanoj formuli, tako da se ne dođe ni do kakva zaključka, da se ni o jednoj stvari ne raspravi argumentirano i da se samo učvrste stare predrasude. Ono što je pratilo tu raspravu, kao i mnoge druge, jest plitkoća argumenata i jedne i druge strane. Doduše, barem onih koji su prokrčili svoj put u javnost; ne može se reći da ni jednoga glasa razuma nije bilo, međutim oni redovito završe u slijepoj ulici.

Što sa zabranjenom glazbom i zašto se uopće zabranjuje, i kako uopće glazba može biti opasna? Riječ je o apstraktnom jeziku, glazbeni instrumenti nisu baš neko oružje za borbu, a glazbenici su općenito govoreći i nešto krhkija bića od opće populacije. A opet, znaju biti opasni do te mjere da ih je potrebno dekretima zabranjivati, a totalitarni režimi dvadesetoga stoljeća zatvarali su ih i protjerivali (Vice Vukov samo je jedan od hrvatskih primjera). Riječ je, jasno, o idejama, a ne o glazbi; o politici, a ne o umjetnosti.

Cenzura

Wagnerov slučaj jedna je od najzanimljivijih kontroverzija u glazbi. Richard Wagner u očima mnogih Hitlerov je umjetnik i pobornik nacizma, mrzitelj Židova i jedan od duhovnih inspiratora nacističke ideologije, a neki idu tako daleko pa tvrde da je Hitler iskoristio neke od njegovih teza u svojoj knjizi i da je bio pod snažnim utjecajem »Wagnerove filozofije«.

Vezivanje određenog skupa vrijednosti i ekskluzivnost na neki pojam jedne osobe ili grupe opasan su i sklizak teritorij koji svakoga umjetnika treba držati u poniznosti prema tomu, jer se neki ni krivi ni dužni pretvore u simbol

Problem je u tome što je Wagner umro 1883., dakle prije nego što se Hitler uopće rodio, a Wagnerova je filozofija i danas predmet mnogih studija, od kojih velika većina nema uopće nikakvu referenciju na nacizam. Pojednostavljeno, ono što se kroz njegov rad i filozofiju proteže pitanja su o odnosu čovjeka i prirode, umjetnosti i transcendencije, religije i čovjeka; on kroz djela provlači ideju da je neprirodno ići za moći na štetu ljubavi i da je nastupilo doba u kojem je zabava važnija od umjetnosti. Smatrao je da je kapitalizam previše podložan korupciji, da država prečesto rabi moć protiv čovjeka, da je industrijski razvoj velika prijetnja prirodi i tako dalje. Sve ideje o kojima očito nema nikakva spora. Međutim, Wagner je bio i autor posve antižidovskoga teksta koji je objavio u uglednom časopisu »Neue Zeitschrift für Musik« pod naslovom »Židovstvo u glazbi«. U tekstu se obračunava sa židovskim skladateljima čija mu se djela nisu sviđala, što ne bi bilo problem samo po sebi da nije izvodio teze koje se protežu na židovstvo uopće; pojednostavljeno, oduzimajući Židovima mogućnost da budu dobri umjetnici, glazbenici, ljudi – samo zato što su Židovi. Wagner je u to vrijeme bio samo jedan od mnogih koji su pisali i otvoreno govorili protiv Židova, zabilježeno je da su protužidovska stajališta iznosili i Chopin, Musorgski i Liszt, kao i mnogi drugi u to vrijeme kad su se počele buditi protukapitalističke ideje, pa je čak i Marx plesao na tankoj crti antisemitizma sa svojim radom »O židovskom pitanju«. Međutim, nitko od njih nije toliko »nastradao« zbog tih stajališta kao Wagner. Zašto? Zato što su nacisti upravo Wagnera označili kao svojega skladatelja. Hitler je u više navrata naglašavao svoje divljenje Wagnerovim operama, a kako je cijeli Wagnerov opus prožet germanskom mitologijom, a njegova su djela grandiozna po svemu – i obujmu i estetskom dojmu – nije teško shvatiti zašto je tomu bilo tako. No mnogi upozoravaju da se može doći do pogrješnih zaključaka ako se Wagnerova djela čitaju isključivo u ključu nacističke ideologije. Za mnoge zapravo nema dovoljno dokaza za to, poput analize određenih likova iz njegovih opera za koje neki smatraju da skriveno izruguju Židove. Nema dokaza ni da su Hitlerovi tekstovi inspirirani Wagnerom jer nema dokaza da je on uopće čitao njegove eseje i radove, no to nije spriječilo neke da analiziraju uporabu određenih riječi u tekstovima jednoga i drugoga i izvedu zaključak da učestalost uporabe određenih pojmova povezuje jednoga s drugim bez obzira na prvi nedostatak dokaza. Dijelom to povezivanje ide i iz činjenice da su neki od Wagnerovih potomaka i njegove obitelji bili otvoreni simpatizeri nacističkoga režima, što samo dodatno komplicira stvar. Alex Ross, autor knjige »Wagnerizam – umjetnost u sjeni glazbe«, upozorava da pojednostavljivanje priče o Wagneru i stavljanje u kontekst odnosa nacizma i skladatelja šteti istraživanju njegova djela. Naglašava da nije uopće upitna neprihvatljivost njegovih antisemitskih stavova, no ne može se jednostavno i automatski povući ravna crta između toga i plinskih komora. I tako je taj odnos do danas ostao nerazriješen, i među glazbenicima, i među znanstvenicima, i među židovskim narodom. Naime, pokušaja da se Wagner izvede u Izraelu uživo bilo je i prije, no većina je završavala otvorenim prosvjedima. Dirigenti Zubin Mehta i Daniel Barenboim ravnali su nekim njegovim djelima, no morali su prije izvedbe upozoriti one kojima to smeta da mogu izići iz dvorane, a ponekad se raspravljalo s publikom i do sat vremena prije nego što je krenula izvedba. Zabilježeno je i da je jedan preživjeli iz nacističkih logora i ratni heroj izraelsko-arapskoga sukoba 1981. godine na koncertu prije izvedbe Wagnerova djela došao na binu, pokazao svoje unakaženo tijelo i rekao: »Svirajte Wagnera preko moga tijela!« Stoga i danas Wagner ostaje predmetom rasprava, simbolom genijalnosti, ali i podsjetnikom na veliku bol, čija glazba ipak nije samo glazba, nego je nekima određeni simbol i od toga se ne može bježati.

Hrvatske zabrane

Iako Wagnerov slučaj naizgled nema veze s hrvatskim zabranama, neke paralele, pa i pouke, ipak se mogu izvući. Gotovo svi koji sviraju i slušaju Wagnera danas nemaju veze s nacizmom, njegovom ideologijom ili bilo čime s tim povezanim. Wagnerova je glazba jednostavno dobra i diljem se svijeta svira i sluša bez problema. No jednako u Izraelu treba razumjeti i one kojima je on simbol zla koje ih je pogodilo, kao i one koji traže da se nakon toliko godina o svemu tome barem povede prava rasprava. U Hrvatskoj su stvari donekle slične, barem što se tiče simbola. Hrvatska, nažalost, nije raščistila ni s jednim simbolom svoje prošlosti, a dokaz su tomu i zaključci famozne komisije koja je trebala barem malo razbistriti stvari, premda je dojam da ih je zamutila još više. Glazba se u tom mulju našla kao samo još jedna žrtva toga neraščišćivanja. Umjesto razumijevanja, postalo je jednostavno lijepiti etikete. »Ne možete nastupiti kod nas jer smo mi antifašistički grad«, značilo bi da su svi koji dolaze, koji su dolazili ili bi došli na koncert toga glazbenika jednostavno – fašisti. Jesu li to oni doista; na temelju kakvih se dokaza može 50, 60, 100 tisuća ljudi jednostavno »fašizirati«? Jasno je da će takva zabrana izazvati reakcije »suprotnoga tabora«, pa će se druge pokušati zabraniti etiketirajući ih da su četnici, komunisti, jugonostalgičari itd. Stvarno, baš svi, i oni koji sviraju i oni koji to slušaju, odmah su sve to? Jasno je da je sve to rezultat jeftinoga politiziranja koje nije u interesu baš nikomu osim možda hrvatskim političarima, koji u svojoj bezidejnosti i bijedi biračima i ne mogu ponuditi ništa drugo nego podjele i dizanje emocija.

Wagnerov poučak prvenstveno glazbenike uči važnu stvar. Izrečeno i napisano važno je bez obzira na odsvirano ili otpjevano. Raščišćivanje pojmova, izjava i stajališta važno je isto kao i skladane, odsvirane ili otpjevane note. Jer glazbenik može biti mnogo više od kojega drugoga čovjeka: on može biti i simbol i kao takav na sebe preuzima odgovornost koja je veća od njega samoga. Vezivanje određenoga skupa vrijednosti i ekskluzivnost na neki pojam jedne osobe ili grupe opasan su i sklizak teritorij koji svakoga umjetnika prvenstveno treba držati u poniznosti prema tomu, jer se neki ni krivi ni dužni pretvore u simbol. To u Hrvatskoj jednako vrijedi za one koji su navodno veliki domoljubi kao i za one koji su navodno iznimno progresivni i socijalno osjetljivi, dakle i za desne i lijeve. Svi bi oni trebali biti svjesni opasnosti toga da dijalog i raspravu mogu lako učiniti nemogućom, i to na vrlo duge staze. Na Wagnerovu primjeru može se vidjeti kako budućnost u tom smislu može izgledati. Samo, danas glazbenik može poprilično dobro predvidjeti kako će mediji željni skandala i ekskluzive protumačiti njihova stajališta i kako će ih iskoristiti, pa je to dovoljno da dobro promisle prije nego što nešto učine ili kažu, no prije dvjesto godina to je ipak bilo malo teže. Izvlačenja nema. Budući da je danas većinom sve negdje zabilježeno, umivanje vlastite prošlosti najčešće završi brutalnim prizemljenjem dokazima. Dojam je međutim da u »vječnoj sadašnjosti« danas nikoga nije posebno briga što će biti sutra, pa je jednostavnije drviti po svom. A ako se nekoga uhvati s prstima u pekmezu, nema veze, drvi i dalje po svom pa će proći. Kakva je budućnost takva stajališta? Nikakva, osim daljnjega širenja devastirajućega pesimizma koji takve osobe šire za sobom i koji tobože svojom glazbom žele poništiti, bila ona lijeva ili desna.

IZVORPrilika br. 9/2018.
Prethodni članakNISU LJUDSKO DRUŠTVO, A DOVODE DO NJEGA Psi ne će izliječiti bolest, ali mogu pomoći brže prebroditi probleme
Sljedeći članakUZ NEISTINE IZREČENE NA KOMEMORACIJI U SISKU Antičestitka za Dan neovisnosti