»Ti si sveti Bog, sveti jaki! Ti si svetost i snaga svih stvari. (…) Ti si snaga anđela!« Biblijska podloga toga ulomka meditacije sv. Ivana Henrika Newmana o grijehu pokazuje da nije on uzalud nedavno proglašen crkvenim naučiteljem. »Anđeli moći« utjelovljene Riječi zbog poslušnosti su riječi Božjoj toliko »jaki u sili« da psalmist može prešutjeti njihovo ime te ih sažeto nazvati »jaki«. No makar su »jakošću i snagom« veći od ljudi, ne ustručavaju se okrijepiti ljudsku nemoć. Ipak ne će biti slučajno što se samo tri anđela u Bibliji izrijekom nazivaju »snažnima«: ta anđeoska se sila češće očituje kao otajstvena jakost koja svladava srca negoli kao očita snaga koja nadvladava vojske. Dok tek jedan anđeo u biblijskim povijesnim knjigama podiže teret koji čovjek ne bi mogao – riječ je o kamenu s Kristova groba – za najteži anđeoski teret u proročkim knjigama konkurira »kamen velik poput mlinskoga kamena« iz Ivanova Otkrivenja.
»Tako će silovito biti strovaljen Babilon, grad veliki, i nikada ga više biti neće!« Svoju tužaljku nad Bludnicom, koja prorokuje da se »klopot žrvnja u Babilonu više neće čuti«, anđeo započinje simboličkim performansom: bacanjem mlinskoga kamena u more. Neobičnost te geste brojne je njezine ilustratore navela da zatamne okolnosti u kojima se ona zbiva, ali i da zasjene njezine proročke nijanse. Pomalo je ironično što ih je najpodrobnije rasvijetlio slikar flamanske renesanse kojega je inkvizicija prognala zbog heretičkoga mračnjaštva. Premda je danas znamenitiji po svetogrdnim aktovima i svjetovnim groteskama, Jan Massijs na »Otkrivenju svetoga Ivana evanđelista« pobožnom je uzvišenošću dočarao atmosferičnu napetost Ivanovih viđenja; a za žarište je ozračja odabrao upravo snažnoga anđela. Dok se njegov mlinski kamen u slobodnom padu prema moru truleži probija kroz krvavi dim razorena grada, anđeo širi ruke od klicanja.
»Ostavimo se sada posla; pred nama je silna zadaća zahvale Bogu za pobjedu koju je upravo podario kršćanskoj vojsci«, kličući je raširenih ruku pomorsku pobjedu Svete lige nad Turcima kod Lepanta objavio Antonio Ghislieri tijekom sastanka rimske kurije. Sveti papa Pio V. – koji je smrću 1572. tek koju godinu preduhitrio flamanskoga heretika – radošću je toga proroštva zatekao svećenike koji su mu zamjerali što im je zabranio svjetovne užitke poput kazališta i krčama; a i izvan kleričkih krugova nekadašnji je generalni inkvizitor zbog ukidanja svetogrdnih karnevalskih povorka i borba s bikovima bio na glasu kao mrgud. No tako su mogli misliti tek oni koji nisu ćutjeli uzvišenost njegove molitve za »više trpljenja i više strpljenja«, kao ni napetost liturgije koju je povjerio Crkvi. »Bio je strog i žestok – koliko to srce ražareno i rastopljeno božanskom ljubavlju može biti«, sažet će Newman. Ima li boljega opisa anđeoske snage?
