Eurosong svake godine daje povod za neki novi pogled u analizi fenomena popularne glazbe. Tako je i ove godine kada, eto, hrvatski predstavnik u Izrael leti ni manje ni više nego na – krilima anđela. Eurosong se u posljednje vrijeme veže uz pojmove kiča, pretjerivanja, lošega glazbenoga ukusa, pa čak i politike i nacionalizma, međutim nije ga se često vezivalo uz fenomen new agea, iako je za to bilo povoda. U tom smislu ikonografija hrvatskoga ovogodišnjega predstavnika nije mogla »ubosti u bolje mjesto«: anđeoska krila uz stihove o anđelima, životnim aspiracijama, dužnostima, ljubavi… toliko je toga newageovski.

Eurosong je svojevrsni lakmus-papir događanja kako na sceni lakih nota tako i na širem društvenom planu. Predvidljivo se tako zadnjih nekoliko godina moglo gledati događaje poput bradate žene i »ružne Betty«, što se poklopilo s današnjim modernim poimanjima spolnoga identiteta i slavljenjima različitosti pa se čovjek još i s nekim osjećajem nostalgije može sjetiti vječnih rasprava o slanju pjesama na materinskom ili engleskom jeziku ili koliko izbor pjesme stvarno predstavlja kulturu pojedine nacije ili ne. U takav eurosongovski kontekst uklapa se i belgijska priča kada se višejezični Belgijanci prije desetak godina nisu mogli dogovoriti na kojem jeziku pjesma mora ići na natjecanje pa je išla na – izmišljenom jeziku. Dojam je da je tim natjecanjem prestala dominirati ozbiljnost i dostojanstvo, a maha je uzelo predvidivo srednjostrujaško njonjanje na pozornici na kojoj bi se trebale predstavljati europske nacije sa svojim najboljim zabavno-glazbenim uradcima. I to je kontekst u koji upada new age.

Da, riječ je o zabavi, ali i zabava je odraz duha naroda koji zabavlja, uvijek je bila i uvijek će biti. Zabava više od ozbiljne umjetnosti govori o zajednici; u zabavi ljudi testiraju granice svoje slobode, ali i slobode drugoga – ako je razuzdana, postaje kontraproduktivna i većina se iz nje izdvaja, ako je preukočena, nije zabava.

Zabava je zapravo fini plet i hod oko granica, granica dobroga ukusa, mašte, ali i morala. Iako zabavu naoko ne prate službena pravila, postoje nesvjesna pravila, uključujući i pravilo da bi sudionik te igre trebao biti slobodan ne pristati na ono što mu se u igri ne sviđa, pa makar zato što mu to nije zabavno. Zabava stoga ima dostojanstvo, ili bi ga barem trebala imati: iako je slobodna, postoji u čvrstom okviru običaja. Zato je Eurosong danas zanimljiv možda još samo malomu krugu znatiželjnika, a vjerojatno nije pogrješno zaključiti da ga ostali gledaju ili zato što nemaju što drugo gledati ili zato što se nadaju da će osjetiti ili vidjeti nešto od staroga eurosongovskoga sjaja.

New age u službi tijela

U »postmodernom« diskursu u kojem je jedina istina da istine nema i u kojem se zna jedino to da se ništa i ne može znati živi i duhovnost new agea, a s njom i glazba new agea. Taj je pojam nemoguće obuhvatiti jednom definicijom, možda bi doslovan prijevod, »novo doba«, bio najprikladniji kao definicija. Riječ je o skupu vjerovanja i praksa koji su se na kršćanskom zapadu postavili kao duhovna alternativa kršćanstvu. New age obećava život bez muke, bez nesreće, život u skladu s prirodom, samoiscjeljivanje, mir sa samim sobom, vječnost koja je obuhvaćena svakim trenutkom ovozemaljskoga života, zadovoljstvo koje nije potrebno zaslužiti i tako dalje. Ono što new age donosi sinkretizam je religija: Isus, Buda, Krišna, sve veliki proroci, reinkarnacije nedokučivih sila svemira; čovjek rezonira s prirodom po zemljinim frekvencijama, njegovo se ispunjenje događa ne u vertikali, dakle putom prema nebu i vječnosti, to nebo i vječnost su već tu i sada, u horizontali, samo se treba prepustiti… Nije čudo da je duhovnost new agea opsjednuta tijelom, njegovim zdravljem, zadovoljenjem njegovih prohtjeva i njegovih strasti. Odatle su i moral i etika novoga doba u službi tijela iz čijega se zadovoljstva obogaćuje i zadovoljava duh, a ne obratno. Jasno, sve je to obični »mambo jumbo«, međutim ima i te kakvu prođu kod mnoštva današnjih duhovno pogubljenih zapadnjaka koji, iskonski predodređeni da traže smisao, kršćanskoga Boga napuštaju i nadomještaju nekom neodređenom mješavinom svega i svačega – vječno predodređeni da tragaju i nikad ništa ne nađu. Uostalom new age i ne obećava pronalazak ičega konkretnoga osim samoga sebe.

Glazba new agea svojevrsna je droga koja pojedincu pomaže da mu lakše prođe dan, uz uvjerenje i utjehu da je silaskom u nesvjesno ipak dotaknuo sam smisao, nekoga tamo »boga« ili »silu« ili »energiju« kako god da se taj smisao zvao

Što se newageovske glazbe tiče, u svom odličnom enciklopedijskom priručniku »New age i kršćanstvo« o. Josip Blažević daje širok opis fenomena newageovske glazbe. Tako kaže da glazba novoga doba ima točno određen cilj, ona mora slušatelja izliječiti od štetnih posljedica modernoga društva gdje se usporedo s »kulturom zdravizma« koja je usmjerena na tijelo, otkrivanjem raznih zakutaka ljudske psihologije otkriva i svijest koju se mora zadovoljiti izvan dogma i morala. Glazba je tu da slušatelja usmjeri prema njemu samomu, čemu pridonosi činjenica da je današnji naraštaj potomak hipijevskoga koji je nastojao srušiti materijalističko društvo, a na kraju se u njemu do kraja utopio jer je ukinućem duhovnih temelja ostala samo materijalistička baza. Glazba dolazi kao plod priznanja postojanja viših sila koje su pojedincu nedokučive, ali se zato glazbom može sudjelovati na izvorima nadahnuća iz kojih ta glazba izvire. Time bi se trebala nadoknaditi praznina materijalizma. Glazba new agea svojevrsna je droga koja pojedincu pomaže da mu lakše prođe dan, uz uvjerenje i utjehu da je silaskom u nesvjesno ipak dotaknuo sam smisao, nekoga tamo »boga« ili »silu« ili »energiju« kako god da se taj smisao zvao.

Kad čovjek biva nedirnut

Glazba koja se podvodi pod žanr new agea donekle je dosadna, monotona. Riječ je o glazbi koja nema sadržaja, dojam je da se vječno vrti, nema početka, ali ni kraja, nije diskurzivna ni u kojem pogledu, nema unutrašnje napetosti, samo relaksirajući i umirujući efekti glazbe koja podsjeća na morske valove, pjev ptica, uglavnom zvukove iz prirode, a ako je i elektronička, ima sličan hipnotizirajući efekt. To je glazba koju se može čuti po wellness-centrima, studijima za vježbanje joge i drugih istočnjačkih tehnika. No ona baš nije uspješna. Iako su neki poput grčkoga skladatelja Vangelisa napravili mali iskorak na tržištu, većinom je takva glazba ostala relativno slabo popularna.

Engleski filozof i pisac Roger Scruton u svom eseju »U potrazi za grooveom« pitao se zašto je glazba nekomu slušatelju zanimljiva, a druga nije, zašto ga jedna mijenja, a druga ne, pa je uspoređivao slušanje klasične glazbe s religijskim iskustvom (engleski pojam groove vrlo je teško prevesti na hrvatski jezik jer riječ je o konceptu osjećaja pojedinoga čovjeka za glazbu, ono što ga »duboko dira«). U potrazi sa grooveom slušatelj dolazi primati, ali i stvarati glazbeni doživljaj, on je ponesen prvo tišinom, a onda čudesnim razvojnim dijelovima primjerice simfonije, koja ima početak, vrhunac i kraj, ona je diskurzivna, ima priču, logiku, napetost i sposobnost da kroz svaku dušu prođe na drukčiji, a opet isti način. Scruton tvrdi da se prvom notom nekoga rock-koncerta zna sve. Uzbuđenje, poruka, sve je sadržano već u prvom taktu. Ritam i tonalitet, kao i sama melodijska linija, isporučeni su slušatelju odmah, zbog čega se dobiva efekt poziva »Idemo!«. »Idemo ostaviti sve te teške i široko uvezane osjećaje u kojima stoji izvor oklijevanja i jednostavno se prepustimo!« No pritom nema nikakvoga stvarnoga pomicanja, napredovanja, pravoga i dugotrajnoga uzbuđenja, onoga koji tjera na neku promjenu u duši slušatelja, nema groova, kako kaže Scruton, a ako nema groova, nema ni prave zabave. To u krajnjoj liniji zapravo i nije zabava, to je dosada.

Lako je povezati eurosongovske ideale i stremljenja sa smislom newageovske glazbe i duhovnosti, a poveznica na hrvatskoga kandidata više je nego očita. Od ikonografije do teksta, sve je prodano na prvu, manjka uzbuđenja, poruka je jasna i površna, sposobna djelovati terapeutski na čovjeka koji na kraju dana ne očekuje ništa više od malo ljubavi, anđela i božanstva… ili malo zabave i malo umrtvljenja. Sve je tako dosadno, uvezeno u ništavilo, točno onako kako zapravo i treba biti, barem ako se pita proroke new agea.

IZVORPrilika 142/2019.
Prethodni članakPOGLED VJERNIKA U BUDUĆNOST Nebo je domovina vjernika
Sljedeći članakKOMU JE U INTERESU DA JE HRVATSKA SVOJIM GRAĐANIMA PROLAZNA POSTAJA? Rodili se, odrastali, školovali se, sklopili brak – i otišli