Njemački pijanist Igor Levit odlučio je u izravnom prijenosu na kanalu YouTube reagirati na krizu nastalu zbog koronavirusne bolesti izvedbom apsurdnoga djela Vexations Erika Satiea. Djelo u kojem, ako se uputa o izvođenju uzme doslovno, treba 840 puta ponoviti jednu relativno kratku temu i koje, ovisno o tempu kojim se svira, traje između 12 i 13 sati. Do sada to djelo jest izvođeno na pozornici, ali najčešće ga je izvodilo više ljudi koji su se međusobno mijenjali, međutim Levit ga je odlučio izvesti sam. I uspio je, započeo je u subotu poslijepodne 30. svibnja i završio sutradan ujutro. Motiv? »Umjetnicima treba pozornica«, rekao je, a koronavirus je sve, pa tako i glazbenike, zatvorio u kuću, oduzeo im ne samo materijalna sredstva zbog otkazivanja koncerata, nego i simbolički prostor u javnosti.

Svirajući, Levit brzo pada od umora, čas prazno gleda u daljinu, čas masira čelo, teško diše, tempa mu osciliraju pa tema na neki način postaje varirana iako je stalno ista. Serije neriješenih tritonusa stvaraju muzičku petlju koja dočarava beskonačnost, ali i besperspektivnost jer rješenja nema, kao ni kraja, jer nema vjerojatno čovjeka koji ima tu koncentraciju da izdrži do toga kraja. Dakle čak i kad dođe, kraj će dočekati vjerojatno slušatelja koji nije bio na početku. Levit je to napravio da upozori na krizu umjetnosti, krizu glazbe i glazbenika u vremenu korone. Sam je kasnije napisao da nije htio izvoditi, nego proživjeti, ali i preživjeti cijeli komad, opisivao je trenutke ljutnje, očaja kad je shvatio da mu je preostalo odsvirati još 590 tema, očaja koji ga je držao i po nekoliko sati, hvatala ga je panika, pa strah, pa tjelesni umor, bol u sljepoočnicama, pa shvaćanje da je to prvi put da je više od 16 sati bio bez mobitela… Za Levita izgleda kao da je to bila jedna velika korona. Naime, za one koji ne znaju, korona u glazbi ima značenje produženja, bilo note ili pauze. Znak je napisan kao mali luk ispod kojega stoji velika točka. Kod instrumentalne glazbe to je najčešće kraj određenoga formalnoga dijela u kojem se trajanje note kojom se završava produžuje, najčešće za polovicu vrijednosti njezina trajanja, ali može biti i više, ovisi o glazbenom kontekstu. Korona na pauzi označava kraj neke glazbene cjeline, ostavljajući slušatelja i glazbenika u misaonom trenutku u kojem se stvara napetost, u kojem raste znatiželja za onim što slijedi. Korona se na talijanskom naziva i fermata, dakle mjesto na kojem se – staje. Puno je teorija o tome što je Satie htio s tim djelom jer nije ostavio nikakav trag ni o motivaciji za njega ni bilo kakvo objašnjenje čemu ono, međutim ako se zastane pa pogleda kontekst u kojem je izvedeno, na kraju prve epizode epidemije u Europi, djelo ima i te kako smisla. Onako besmisleno, odlično opisuje nedostatak općega smisla koji je korona samo pojačala. Zastoj u kojem se svijet našao nažalost kao da nije uspio biti »trenutak naše prosudbe«, kako je papa Franjo na sablasno praznom trgu sv. Petra zazivao da bude. Levitova gesta, koliko god duboka, opisuje opet isti očaj u kojem umjetnost danas više niša drugo i ne može biti nego – gesta, samo mali emotikon, ukrasić na glavi raznih industrija i neizbježne – politike.

Pozornica i javnost

Nije Levit jedini glazbenik koji je na taj način upozorio da glazbenik bez pozornice ne može, mnogi su tražili načine kako da sami stvore svoju pozornicu. Tako su pjevali i svirali po balkonima, snimali su svoje izvedbe u svojim domovima, prenosili sami sebe uživo na raznim platformama, orkestri su snimali dionice pa nakon toga spajali to u izvedbe raznih djela… Međutim, rezultat je vrlo dvojben. Svi su oni naime morali pristati na to da će njihova izvedba biti u najmanju ruku krnja. Em neki nisu imali adekvatne instrumente, em nisu imali dobru opremu za snimanje, em su lonci i poklopci bili kulisa umjesto prave scenografije, em je internetska veza bila loša. Tako su glazbenici bili prisiljeni popiti gorku pilulu pristajanja na nekvalitetu. Slično je bilo i s nastavom glazbe preko interneta, neke je instrumente doslovno nemoguće predavati na daljinu, rijetke uistinu jest, međutim zbog straha od gubitka posla nastavnici su na to morali pristati. Dogodila se u trenu sveopća degradacija čitave struke, i izvođačke i pedagoške, sve ono što glazbenika čini glazbenikom, umjetnika umjetnikom. Pozornica, koja je najednom zamijenjena domovima umjetnika, tako je i simbolički prestala postojati.

Nestankom javnoga prostora nestaje i pozornica, a umjetniku ne preostaje ništa doli obraćanje samo i isključivo jednomu čovjeku, koji, otuđen od svega, umjetnika može, ali i ne mora razumjeti. Najčešće ga i ne razumije, a oni koji se s takvim nerazumijevanjem susreću često mijenjaju svrhu bavljenja svojom umjetnošću pa kreću u prostor političkoga ili medijskoga ne bi li dokazali svoju svrhu

Međutim, korona je samo pojačala već prisutan trend nestanka javne pozornice. Naime, javno se do te mjere ispreplelo s privatnim, a pozornica koja bi se u shakespeareovskom »cijeli svijet je pozornica« mogla opisati kao prostor u kojem svi ljudi igraju svoje društvene uloge, danas ostaje samo ljudska intima, njegova psiha i njegove osobne priče – jedna osoba. Korona je tako samo p(r)otjerala umjetnike u prostor u kojem oni odavna simbolički već jesu.

Ako se preuzme dijagnoza Richarda Senetta po kojoj je prostor javnoga u potpunosti krahirao pa cijeli svijet danas zapravo živi u teroru i ideologiji intimnosti, nemoguće je umjetnost i umjetnike izdvojiti iz toga ozračja. Umjetnik na pozornici stvara refleksiju između javnosti i sebe, tj. svoje intime. Koliko god se on obraća pojedincu, toliko zapravo ovisi o tome da se taj pojedinac nalazi u nekom društvenom kontekstu da bi mu se uopće mogao obraćati. Pojedinac ga neizbježno sluša, gleda i razumije kroz društveni kod u kojem egzistira, a umjetnik, svjesno ili nesvjesno, tim jezikom pokušava govoriti. Međutim, nestankom toga javnoga prostora nestaje i pozornica, umjetniku ne preostaje ništa doli obraćanje samo i isključivo jednomu čovjeku, koji, otuđen od svega, umjetnika može, ali i ne mora razumjeti. Najčešće ga i ne razumije, a oni koji se s takvim nerazumijevanjem susreću često mijenjaju svrhu bavljenja svojom umjetnošću pa kreću u prostor političkoga ili medijskoga ne bi li dokazali svoju svrhu.

Gubi se tlo pod nogama

Zatvoreni u svojim domovima, sa spavaćim sobama i dječjim igračkama u pozadini, umjetnici su tako i doslovno svedeni na ono na što ih je društvo ionako odavno svelo. To društvo zanimaju ponajprije njihove osobne priče, njihov izgled, njihovi stanovi, njihovi skandali, problemi. Ne zanima ih njihova glazba, ples, gluma, to je toliko sekundarno da je čak i muljava slika preko interneta i krckavi zvuk sasvim u redu. Jer opet, važna je gesta, tko šiša sadržaj. U slikovitu prikazu takva stanja Zygmund Bauman primjerice rabi izraz »protekućenje«. U svijetu u kojem više nema ničega čvrstoga sve je protekućeno, ljubav, prijateljstva, veze – nestalnost postaje princip, a sve što je čvrsto i stabilno rastače se neprestance, čineći sve sfere ljudskih života nedohvatljivim i neuhvatljivim pretvarajući pojedinca u zauvijek lutajućega nomada. Umjetnost, a pogotovo glazba, ovisi o strukturiranosti ideje, misli i realizacije. Čak i oni pravci koji su to pokušali radikalno odbaciti na kraju su se, upravo zbog čvrstoće temelja na kojima su nastali, zapravo usustavili barem činjenicom da su u konstantnom odnosu prema nečemu što je čvrsto. Ali u protekućenoj umjetnosti i ona se topi u ništavilo slučajnosti, prolaznosti i nevažnosti. Nemoguće je u toj slici vodenoga svijeta ne sjetiti se i slika Jeana Baudrillarda kad govori o transparentnosti zla. U toliko pojednostavnjenom svijetu to je ono jedino što se može na kraju čitati iza redaka. Jer da bi opstalo, društvo treba strukturiranost ideje, misli i realizacije. Međutim u sveopćem kaosu iskaču oni koji takve stvari nude u ekstremima, a ne u promišljenoj realnosti. Oni nude samo Satieve neriješene tritonuse, bez kraja, i ništa više od toga.

Levit je kriknuo sa Satievom začudnom temom bez varijacija, mnogi umjetnici osjećaju da im pozornica nestaje, nemaju se komu više obratiti, svedeni na kuću i simbolički gube posljednje tlo pod nogama, svedeni na zabavljače i čudake s društvenih mreža ili balkona i parkova. Pritom je sasvim svejedno tko zabavlja i kako, ima li tu neke kvalitete ili ne. Sve ide, sve je isto. Uspjeti se može ili ako se sliže s nekom političko-aktivističkom pričicom ili ako se recimo skine gol. Ako je korona trebala donijeti zastoj, da bi na kraju došla kadenca u kojoj će prsnuti ono najbolje što umjetnik može pokazati, vrijeme u kojem »se ne će suditi, nego prosuđivati«, čini se da će u najboljem slučaju agonija besmisla koja traje nastaviti po starom. Ako ne dođe do novoga vala.

IZVORPrilika br. 4-6/2020.
Prethodni članakKAKO JE KORONAVIRUS UTJECAO NA REDOVNIČKI ŽIVOT Novi pastoralni uvjeti i izazovi
Sljedeći članakDA DJECA NE »PREODGAJAJU« RODITELJE Neka im bude i malo dosadno