Pohod pape Lava XIV. Španjolskoj može se smatrati događajem međašem u suvremenoj europskoj i svjetskoj povijesti jer bi taj pohod mogao označiti novi početak povratka kršćanskim korijenima Staroga Kontinenta, iscrpljena novovjekim razuzdavanjem ideologija, čega nije pošteđena ni Hrvatska. Došavši naime u srce Europe, u Kraljevinu Španjolsku, nakon 12-godišnjega pontifikata pape Franje, koji je, usredotočen na liječenje rana Crkve na marginama, mahom posjećivao zemlje u kojima su katolici manjina, papa Lav došao je u kolijevku iz koje je u 15. stoljeću svojedobno krenula evangelizacija novoga svijeta. Taj povratak kršćanskim korijenima označila su dva snažna papinska prizora: tijelovska procesija na otvorenom, kada je euharistijski Isus u pokaznici okružio sekularizirani svijet u Papinim rukama pred oko 1,2 milijuna vjernika, a drugom scenom dominirale su dosad nezapamćene ovacije političara – zastupnika u madridskom parlamentu nakon Papina govora. Upravo se u tom bremenitom govoru otkrilo kojim putom treba ići liječenje zabludjela svijeta: putom povratka zaštiti života od začeća do naravne smrti, putom zaštite obitelji i putom prava roditelja na odgoj svoje djece. To su principi o kojima se ne pregovara, to je socijalni nauk Crkve na djelu, koji je razvio papa Benedikt XVI. i sada nanovo u govoru, među ostalim temama, aktualizirao papa Lav XIV. Tko je pratio Papin nenadmašan govor španjolskim parlamentarcima mogao je dobiti dojam da se njihov gromoglasni pljesak može usporediti s oduševljenjem obitelji kojoj je liječnik rekao da ipak postoji lijek za tešku bolest njihova člana. Dok su pljeskali, i lijevi i desni i oni u centru, na trenutak su zaboravili čak i svoje ideološke pozicije pred radošću da ima nade za ovo društvo. To se može smatrati novim čudom španjolske bosonoge karmelićanke crkvene naučiteljice sv. Terezije (Avilske), izlaganje čijega je neraspadnutoga tijela u Španjolskoj u doba kad je 2025. Lav izabran za papu izazvalo duhovnu renesansu te pripremilo teren za novu evangelizaciju. Nije stoga čudo da ju je Sveti Otac spominjao u gotovo svakoj prilici.
Papa je u govoru pred parlamentarcima rekao da je svako istinski pravedno društvo izgrađeno na priznavanju nepovrjedivoga dostojanstva ljudske osobe. »To dostojanstvo prethodi svakoj povlastici države i ne može biti podložno promjenjivim društvenim konsenzusima ili nestalnostima trenutačnih većina«, rekao je Sveti Otac, ističući da kada to uvjerenje ostane živo, zakon postaje zaštita za sve i jamstvo protiv nametanja partikularnih interesa i programa. »Ako se život više ne priznaje kao temeljna vrijednost, kakvu budućnost mogu imati naša društva? Može li se potpuno pravednim društvom nazvati zajednica koja u sjeni ostavlja dijete koje još nije rođeno, starca, bolesnika, onoga koji u tišini trpi ili u potpunosti ovisi o skrbi drugih? Zaštita života nije pitanje partikularnoga interesa niti je konfesionalno pitanje: ono je civilizacijski cilj. Svaki život mora biti priznat i zaštićen od začeća do svojega naravnoga zalaska, u svim okolnostima svojega postojanja. Kad potamni ta sigurnost, najranjiviji su prve žrtve, a zakon gubi svoje najdublje značenje: služiti zaštiti svake osobe. Stoga se moralna veličina neke nacije iskazuje, nadasve, u njezinoj sposobnosti da prati, štiti i ljubi živote koji su obilježeni najvećom krhkošću«, lavovski je rekao Kristov namjesnik na zemlji.
Papa je rekao i da ondje gdje se obitelj održava, jača i duhovna i društvena stabilnost naroda te se snažno zauzeo da se uvijek mora poštovati primarno i neotuđivo pravo roditelja da odaberu vrstu obrazovanja i formacije za svoju djecu, na način koji je u skladu s njihovim moralnim, kulturnim i vjerskim uvjerenjima. Upravo su to principi o kojima se ne pregovara, a usađeni su u čovjekovu narav i po njima će se društva spasiti ili propasti. Toga bi posebno morali biti svjesni oni – a ima ih i u Hrvatskoj – koji naivno, pozivajući se na socijalni nauk Crkve, zagovaraju dijalog o svim pitanjima, pa čak i o pitanjima o kojima nema pregovora.
