Dugo se mislilo da se istinska snaga pojedinoga carstva, međunarodne zajednice, države, društva… mjeri kvalitetom života onih koji žive na njihovim rubovima, pa se takva paradigma djelomično uvukla i u Katoličku Crkvu koja po sebi nije ni društvena ni kulturna ni politička ustanova. Posljednjih je godina u nekim interpretacijama Crkva više trebala podsjećati na socijalnu ustanovu nego na misterij darovan za čovjekovo vječno spasenje. Nažalost, u posvemašnjoj fascinaciji periferijama, ma kako to često imalo plemenite nakane, nerijetko se znalo dogoditi da se u »crkvene centre« uvuče relativizam, to jest da se crkveni nauk počne razvodnjavati i stavljati na neke crkveno-parlamentarne burze upravo među onima koji bi ga trebali brižno čuvati. To se dogodilo na više mjesta u Crkvama diljem Zapada. Najzorniji je primjer Njemačka, koja je razvila briljantan socijalni sustav te financijski obilato pomagala siromašnim zemljama, to jest periferijama, kojima je pripadala i Hrvatska.
No sada, kada se na mnogo mjesta odmiče od autentičnoga nauka, kusa hladnoću mnogih svojih praznih crkava, a više nema ni suza da bi oplakivala redovite statističke izlaske građana s vjerničkih popisa. Ta nam društva i Crkve u njima bolno pomažu progledati: ondje gdje se vjerski nauk iskrivljuje i proizvoljno tumači, poput virusa širi se duhovna propast na čitavo društvo, bez obzira na to kako materijalno bilo moćno. I suprotno, jamstvo je duhovnoga opstanka pojedinoga društva u mjeri u kojoj Crkva i njezini pastiri čuvaju vječnu Istinu nauka, a ne u mjeri razgranatosti socijalnoga angažmana. Nije pritom riječ o tome da bi Crkva trebala donositi zakone ili ne daj Bože vladati političkim ustanovama, nego o tome da joj je zadaća ne odstupati od svojega nauka koji ama baš ničim ne sprječava demografski rast, transparentnost u vladanju i poslovanju, poštenje, istinsko zajedništvo među pojedincima i među narodom. Pod tim je vidom ređenje dvojice novih biskupa u Hrvatskoj, pomoćnih zagrebačkih Marka Kovača i Vlade Razuma, bilo znakom ne samo Božje milosti za Crkvu i vjernike kojima će služiti, nego i znak nade za čitavo društvo – jer ono što je u zagrebačkoj katedrali izrečeno usporedivo je sa svojevrsnim duhovnim ustavom crkvenoga služenja, i to među najviše odgovornima.
Kada je u homiliji glavni zareditelj zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša odgovarao na pitanje »što znači biti biskup u vremenu strahova i suptilnih prisila na kompromise«, poučio je, po uzoru na bl. Alojzija Stepinca, da biskup »ne preuzima službu ublažavanja istine kako bi bila lakše probavljiva, nego da bi je čuvao takvom kakva jest, oslobađajućom, ali zahtjevnom«. »Biskupska služba nije umijeće balansiranja među mnoštvom interesa, nego služenje istini koja ponekad boli, ali uvijek liječi. Nije zadatak biskupa da Crkvu učini prihvatljivijom svijetu pod cijenu evanđelja, nego da svijet podsjeti da bez istine nema slobode.« Zagrebački je nadbiskup rekao i da bez biskupa koji čuva savjest i dušu naroda Crkva gubi orijentir bez kojega i najsigurniji brod postaje plijenom valova.
Nadbiskup je u zagrebačkoj katedrali izrekao riječi koje nisu bile samo poruka novozaređenim biskupima, nego su ih mnogi shvatili proročkima, kao ohrabrenje i nadu za vremena u kojima će uskoro trebati svjedočiti istinu kada ona bude planski zatirana. Crkva će u tom vremenu, da se poslužimo riječima zagrebačkoga nadbiskupa, ostati čvrsta ne zato što se ne mijenja, nego zato što zna u čemu se ne smije promijeniti.
