Fra Eugen Matić ili umjetničkim imenom Narcis Jenko rođen je u Livnu 2. veljače 1889. Na krštenju je dobio ime Petar. Gimnaziju je završio u Franjevačkom sjemeništu u Visokom, a bogosloviju studirao u Livnu i Sarajevu, uključivši se ujedno u Hrvatski katolički pokret. Za svećenika je zaređen 1911. u Gorici kod Livna. Članke je objavljivao u »Luči«, »Serafinskom perivoju«, »Našoj misli«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Novinama« i »Glasniku sv. Ante«, koji je uređivao od 1913. do 1916. Nažalost, nakon teže prehlade 1909. počeo je pobolijevati od sušice. U Beču mu je 1915. amputirana lijeva noga. Vratio se u samostan Goricu, gdje je umro 26. srpnja 1918.
»Bio je vrlo oštrouman i duhovit, zato većina njegovih umotvora nosi na sebi tragove prvorazredna talenta« (P. Grgec). Raznovrstan je i raznorodan pisac: od romana, pričâ i pripovijesti, novela i noveleta, feljtona i eseja, prevođenja i uređivanja do nakladničkih poslova.
Prvi roman »Obitelj vojvode Hrvoja« pisao je studiozno, na temelju građe o srednjovjekovnoj Bosni. Roman je tiskan tek 1934. te poslije ponovno 1971. i 2012. Književna novost bijaše njegov drugi roman »Spiritus procellarum« (Olujni duh), izišao također posmrtno, 1922., prvi pokušaj stvaranja hrvatskoga apologetskoga »romana obraćenja«. Zbirka feljtona »Razlomci« izišla je 1922. Uz to napisao je više pripovijesti, a neke su sabrane u zbirci »Bosančice« 1923.
Napisao je i u svoje doba zapažene prikaze o Sienkiewiczu, Jörgensenu i Bahru te o našem Matošu. Preveo je s talijanskoga »Miomirisne cvjetiće iz života sv. Franje Asiškoga« (1913.) te pretiskao Kneževićevu »Muku« (1915.) i objavio »Malo biserje sv. Ante za vojnike« (1916.). Pripremio je nacrte za još tri romana: »Ahmet-beg Begović«, socijalni roman iz bosanskoga muslimanskoga života, te za »Sinove sunca« i »Đakovačku katedralu«.
Bijaše poetske i duhovite duše, o čemu govori i nadgrobni natpis koji je sam složio: »Ovo su dvori brata blagoroda Matića, misnika reda sv. Franje, roba Božjega, grješnika prevelikoga. Živio je za papa Leona XIII, Pija X, Benedikta XV. Vidio je strahote europskoga rata i nevolje i glad naroda bosanskoga. Napokon na dne 26. VII. 1918. leže u baštinu ovdje u crnu zemlju. Mir mu duši!« (L)
