Svibanj i početak lipnja karakteristično su napeti zbog tenzija na svim kulturnim polovima, a ni u hrvatskoj javnosti nije ostalo posve nezapaženo da je Braco sa Srebrnjaka nastupio na Heldenplatzu u Beču – na tradicionalnom Bečkom festivalskom tjednu (Wiener Festwochen) koji diže puno više pitanja od zgražanja zbog njegove prisutnosti na pozornici na navodno ozbiljnom festivalu, koji k tomu financiraju austrijski porezni obveznici. Austrijski tisak nije međutim nastup toga nadriproroka dovodio u pitanje, ali rektori njihovih vodećih sveučilišta, pogotovo onih umjetničkih, zapitali su kamo ide austrijska nacija i kultura, pozivajući na prosvjedne akcije studente, građane i svoje bivše studente. Naime pobunili su se jer će im do 2030. sredstva iz proračuna biti srezana za 2,5 milijardi eura, pa se već sada govori o smanjenju zaposlenih za 20 posto, čime će postati upitno oko 10 000 radnih mjesta. Satnice će se povećati, omjer studenata i profesora pogoršati, ukinuti mnogi studiji. Umjetničke akademije proći će tradicionalno najgore jer su i inače »najskuplji« dio sustava.
S druge strane dok Braco gleda ljude, bečki muzeji skraćuju radno vrijeme, muzejske se kuće Haydna, Straussa i Schuberta zatvaraju, a bečke se vlasti hvale kako su naglasak stavili na raznolikost, inkluziju, neovisnu scenu i dječju kulturu. Institucijama su u ime održivosti poručili da daju doprinos financijskoj konsolidaciji bečkoga kulturnoga proračuna. Rektori istodobno viču, sprema se Super GAU, Größter anzunehmender Unfall, iliti katastrofa gora od najgore moguće katastrofe. Mozarteum i Umjetnička akademija u Grazu organizirali su prosvjede krajem svibnja s tisućama studenata, profesora i bivših studenata, pod motom »Spasimo sveučilišta«. Rektor akademije u Grazu izjavio je da su sveučilišta središnja životna arterija Austrije – ne samo kao gospodarski konkurentne države, nego i kao demokracije, kulturne nacije i zemlje glazbe, a rektorica Mozarteuma optužila je vladu da pokazuje nerazumijevanje doprinosa umjetnosti, obrazovanja i znanosti samoj demokraciji.
Koja kultura?
Austrijsko pitanje slično je hrvatskomu, nije upitno da kulturu treba poticati i financirati javnim sredstvima, ali koju kulturu. Je li to ona koja je za nešto ili protiv nečega? I tu se dolazi do paradoksa, jer ona kultura koja je navodno »za« napredak, bolje i pravednije društvo zapravo je istodobno stalno protiv svega, pa na kraju postaje borac i protiv društva samoga. Ali oni su protiv »jer kuže«, oni su revolucionarni, hrabri, a zapravo to je čista kultura podilaženja, podilaženja sebi, svojoj veličini, svojim istomišljenicima i, nemojmo se zavaravati, novcu. Na kraju ta navodna kultura »za« postaje čista kultura razaranja, kultura koja je protiv jer zapravo ne zna za što bi bila.
Nakazna deklaracija
U tom su kontekstu Bečki festivalski tjedni zanimljiv festival. Nastao 1951. da bi se austrijska kultura i umjetnost reintegrirala i otvorila svijetu nakon Drugoga svjetskoga rata, krenuo je od afirmacije austrijske kulture, njezina identiteta i povijesti. Od sedamdesetih se postupno počinje otvarati avangardnim stremljenjima, od devedesetih postaje jedan od najpoznatijih festivala suvremenoga kazališta u svijetu, a pod današnjim intendantom Milom Raulom konačno je završio svoj hod prema hibridu umjetničkoga i aktivističkoga festivala, svojevrsnoj kulturno-političkoj platformi gdje više nema granica između imaginarnoga i stvarnoga. Svega je bilo na festivalu u povijesti, od provokatorski blasfemične opere »Jesu Hochzeit« (Isusovo vjenčanje) 1980. ili predstave iz 1994. »Kill Pig Devil Passion Finish God«, u kojem su se glumci valjali u kaljuži blata, krvi i utroba dok su uništavali vjerske simbole, ili one o Almi Mahler »Alma – A Show biz ans Ende« iz 1996. s eksplicitnim scenama spolnih odnosa, uništavanjem kazališnoga prostora ili tzv. Schlingensieferova kontejnera u performansu iz 2000. »Bitte liebt Österreich!« (Molimo volite Austriju) gdje se kroz sudbinu azilanata problematizirao austrijski nacionalizam. Smjer festivala do kraja zakucava sadašnji intendant proglasivši Slobodnu Republiku Beč sa svojim Ustavom i Vijećem od 80 navodno nasumično odabranih Bečana. Bečka deklaracija tako traži radikalnu demokratizaciju proračuna, tj. zahtijeva da građani, a ne samo uprava ili političke elite, imaju izravno pravo glasa o tome kako se troši javni novac namijenjen kulturi, traže kvote za zastupljenost i inkluziju, pa se tako festival obvezuje da će prostor i resurse ravnopravno ustupati umjetnicima i skupinama koje su povijesno bile isključene iz bečkih kazališnih elita, kao što su migranti, tzv. queer zajednice, radnička klasa.
Deklaracija ide od pretpostavke da kazalište gubi smisao ako služi samo za građansku zabavu, ono mora postati alternativno zakonodavno tijelo i javna sudnica u kojoj se preispituju odluke stvarnih političara, iz čega su proizišli Bečki procesi kao javna suđenja vladajućim strukturama. I na kraju, jasno, deklaracijom se festival, tj. Slobodna Republika Beč, otvoreno definira kao bedem protiv uspona ekstremne desnice i tehnološkoga feudalizma, proglašavajući umjetnost prostorom otpora i solidarnosti. Ovogodišnje je izdanje nazvano »Republic of Gods« (Republika bogova), gdje se problematizira uloga mitova, religije, umjetničkih dogma i duhovnosti. Vrijeme je za nove bogove, kaže program. Odatle eto Braco na Heldenplatzu.
Parodija?
Ali ne, stvar je u tome da nitko »ne kuži«, sve je to parodija ljudske površnosti i licemjerja. Reći će: Mi smo za iskrenost i bezuvjetnu slobodu, mi prokazujemo ljudske grijehe, pozivamo na pobunu i suočavanje, stvaranje boljega svijeta! Problem je sa svim tim novim bogovima to što su patetično predvidljivi. Intendant Rau ove je godine »nastradao« ne od tzv. desnih kritičara koje vabi i obožava provocirati jer mu dižu vidljivost u medijima i na društvenim mrežama, nego zato što je na festival pozvao Petera Thiela na panel-raspravu »Armagedon i Antikrist? Od teologije do realpolitike«, gdje je trebao raspravljati s teologom Wolfgangom Palaverom o budućnosti demokracije, religije i uloge tehnologije u svemu tome. Problem je samo u tome da su novi bogovi odlučili da je Thiel »fašist« jer je dao potporu Trumpu, pa su počeli kritizirati beskompromisnoga Raua, otkazivati nastupe na festivalu, čemu se naravno odmah pridružila i bečka gradska vlast (svi žele biti u trendu, ne?) pa mu je intendant na kraju otkazao nastup. Tako se Rauov festival potvrdio kao još jedan koji je navodno »za« slobodu, jednakost i bratstvo, a »protiv« samo zato da bi afirmirao svoj veliki cilj. A koji je to cilj? Cilj je kultura koja se stalno bori protiv sjećanja, protiv kontinuiteta, protiv tradicije i protiv institucija koje prenose kulturno nasljeđe. S kojim ishodom? Da parafraziramo engleskoga filozofa Rogera Scrutona, civilizacija ne propada zato što joj nedostaje kreativnosti, nego zato što odbacuje ono što je naslijedila jer ni jedna kultura ne može živjeti samo od dekonstrukcije. Sasvim je sigurno da će svako društvo koje sustavno razgrađuje vlastite simbole, tradiciju i autoritete prije ili kasnije jednostavno ostati bez zajedničkoga jezika koji je uvjet da bi se stvaralo išta novo. Tako nestaje vitalnost, a ostaje samo smrt.
Ne, kažu oni, tradicija je tu da se stalno rekonstruira, to je prava vitalnost društva. Da, samo što na taj način – ipak nije. Tradicija nije Sveto pismo, naravno da ju se treba stalno preispitivati, ali ne birajući lakši put, ne podilaženjem, nego pravim suočavanjem. Prava umjetnost tomu služi, zato se i koristi među ostalim sofisticiranim metaforama, da ne bi pala u dnevnopolitički mulj. Adolescentski poriv pobune radi pobune koji se, umjesto da završi odrastanjem, nastavlja živjeti cijeli život u svojem najgorem i najakutnijem obliku, nije li to jednostavno jadno?
Euri bogovima
Projekt pretvaranja umjetnika u bogove jasno je osuđen na propast. Ta umjetnost i ta »kultura« davno su pročitana priča koja više nema reći ništa novoga. Sveučilišta koja sada jamraju zbog svoje sudbine već desetljećima također više znaju protiv čega su, a sve manje za što su, pa nisu ni svjesni da su bili aktivni sudionici u polaganom grickanju temelja na kojima stoje. A sve samo zato što su podilazili trendovima. Ima li i jedno sveučilište danas kapacitet da donese neku afirmativnu deklaraciju o svojem narodu, državi ili uopće Europi kao civilizacijskom projektu koji se od Grčke, Rima i kršćanstva proteže u budućnost? Ili će se pod fluidnim pojmovima inkluzije, jednakosti, pravednosti i dalje provlačiti priča o tmurnoj kolonijalnoj, mizoginoj prošlosti obilježenoj religijskim fundamentalizmom i sistemskoj nejednakosti i Europi kao čistoj propasti? Beč je dopustio zatvaranje muzeja svojih velikana iz prošlosti, ali nije skinuo ni euro Bečkomu festivalu, koji je politička republika s vlastitim ustavom (!). Poučak koji valja analizirati i pitati se čemu sve to. Ah da, novi je to kanon, elita je to nova, novi bogovi, njima treba podilaziti, njima se treba klanjati. Podiđi da opstaneš? Kukavički.
