Kako korona malo-pomalo kao da trga sad već i najčvršće niti društvenoga tkiva, jer je njegov fini plet izgorio još u prvom valu, tako se množe pitanja o tome kamo sve to smjera. Posljednja varijanta zatvaranja zabranila je među ostalim i »složena glazbeno-scenska djela koja uključuju orkestre i zborove« te probe amaterskih sastava i zborova. Unutar školskoga i visokoškolskoga sustava već su ranije otkazivane ili se otkazuju sve aktivnosti u kojima više ljudi zajedno svira i muzicira. Osim događaja samih, otkazane su i aktivnosti koje im prethode, pa se u tom smislu postavlja pitanje što to prethodi glavnomu glazbenomu događaju i zašto je to zapravo toliko važno. U športu to je trening, u glazbi i ostalim izvedbenim umjetnostima to je pokus – proba.
Mnogi će glazbenici danas ustvrditi da ih ne boli samo otkazivanje koncerata, nego možda još i više otkazivanje proba. Jer u procesu glazbenih pokusa zapravo se stvara ono što će u izvedbi biti samo krajnja eksplozija kreativnosti, emocija i radosti stvaranja. Tko god je pjevao i u »običnom« crkvenom zboru može svjedočiti o tome jednako kao i profesionalci koji nakon dva mjeseca teškoga rada na scenu izbace operu ili simfonijski koncert. Proces pripreme za izvedbu neodvojiv je od krajnjega rezultata. A danas je krajnji rezultat dostupan na klik – tko ne može uživo na Beethovenovu Devetu, nema problema, na Spotifyu ima barem 20 verzija. Surogat je to koji neko vrijeme zadovoljava, ali vrlo brzo čovjeka umori jer na kraju nikoga više ne zanima tih 20 izvedaba, on bi radije jednu običnu, pa makar i manje kvalitetnu izvedbu uživo.
Advent i otkazivanje proba imaju više veze nego što se na prvu možda čini. »Advent je otkazan« kako se može pročitati u novinama, ali zapravo je advent u određenom smislu otkazan davno prije korone, onog časa kad ga se pretvorilo u Božić. Otkažu li se probe ili ako se napravi tako da glazbenici vježbaju sami doma pa dođu na scenu muzicirati, bez proba, vidjet će se kakav će biti rezultat. Priprema je važna za ljudsku prirodu, ona među ostalim testira i vježba psihu za ono što se naziva odgođenim zadovoljstvom. Opet, ma koliko otrcano zvuči, ali istina je i to da samo onaj tko je spreman žrtvovati trenutačno zadovoljstvo za ono veće koje dolazi nakon te žrtve kao nagrada, uistinu je jak i slobodan čovjek. Nema Crkva bez veze procese priprave kao neodvojive dijelove blagdana i sakramenata, pa čak i onda kad su oni naizgled neugodni. Tako post primjerice nije poza, on bi trebao biti priprava da bi i duhovna i prava gozba nakon njega bila još slađa i proživljenija.
U procesu probe glazbenici žrtvuju svoje vrijeme i svoja ega, napinju se intelektualno i tjelesno, sve gledajući naprijed prema rezultatu, što boljoj izvedbi. Korona tako, preslagujući ljudske prioritete, ujedno i testira. Glazbenici i umjetnici općenito u sadašnjoj krizi blizu su kraha. Nastupilo je redefiniranje profesija, na daljinu se održavaju nastava, probe, predstave, koncerti… a sve su to surogati koji su na početku možda bili i simpatični, ali su nakon samo nekoliko mjeseci doveli do zasićenja. Ukratko, ukine li se proces stvaranja glazbe, ukida se i glazba sama.
Kažu mnogi, a teško se s time ne složiti, da je nedostatak empatije koji se u ovom vremenu pokazuje jedna od najgorih posljedica pandemije. Puno je analiza napravljeno da bi se otkrilo zašto je to tako, ali većina detektira dva razloga: strah kao jedan, a kao drugi se navodi opća tendencija da se svemu u društvu pristupa kroz utilitarističku prizmu. Koliko se gospodarski dobiva, a koliko gubi, postaje najvažnija stvar pa se ljudski život odjednom vrjednuje kroz to koliko on zapravo košta zajednicu. Ako umiru stari i nemoćni, to postaje odlična vijest za mirovinske fondove, a analizira se i koliko je prošlo »zatvaranje« koštalo po umrloj osobi. Međutim, kako bi se reklo u narodu, vrag dođe na kraju po svoje, pa se ne bez razloga čini da takva stajališta vode samo još dublje u spiralu općega propadanja i beznađa.
Empatija kao da je nestala, a nestaje zato što je socijalna distanca postala norma. Ljudi nisu rođeni za samoću. U tom se smislu glazba i proces njezina stvaranja nameću kao još jedan važan element ne samo društvenoga okupljanja i dijeljenja, nego i razvoja empatije kao općenito važnoga kohezivnoga elementa za društvo u cjelini.
Zanimljivo je pritom da se riječ empatija pojavljuje kao estetski pojam izveden iz njemačkoga pojma Einfühlung. U prvim izdanjima Oxfordske enciklopedije engleskoga jezika iz 1909. tako se može čitati kako je među ostalim empatija sposobnost uživljavanja u umjetničko djelo. Još je Adam Smith, škotski prosvjetitelj, u svom djelu Teorija moralnih osjećaja sposobnost uživljavanja u osjećaje drugoga povezao s maštom i maštovitošću, koja ima izravnu poveznicu s mogućnošću estetskoga promišljanja i razumijevanja umjetničkoga djela, od slikarstva i kiparstva do drame i glazbe. U Smithovu imaginariju 18. stoljeća empatičan ne može biti onaj koji nije sposoban razumjeti umjetnost i umjetničko, bez mašte se ne može uživjeti u drugoga. Takvo stajalište moguće je povezati i s današnjim vremenom baš kroz pitanje važnosti glazbenoga stvaranja za empatiju.
Sveučilište u Oxfordu publiciralo je veliku studiju o vezi empatije i glazbe u sklopu širega projekta istraživanja kulturnih vrijednosti, Glazba, empatija i kulturno razumijevanje. U studiji se među ostalim izlažu i dokazi o vezi empatije i glazbe. Tako su oni kod kojih glazba izaziva širi spektar emocija u istraživanju stajališta ispali empatičniji od onih kod kojih glazba nije izazivala toliki emocionalni naboj. Psihološka istraživanja naravno nisu konačna niti se mogu uzeti kao jedina relevantna za neku temu, pa tako ni za ovu, jer je važan i način na koji se istraživanje radilo, uzorkovanje, metoda itd., ali ipak može biti znakovito. Dokazano je da glazba u svakom slučaju pridonosi razvoju empatije kao osobne vrline kod onih koji je posjeduju, ali i pomaže u uvježbavanju empatije kao društvene i kulturne vrline.
Tako se i proces probe, u kojem se prvo iščitava glazbeni tekst, nakon toga uvježbavaju dijelovi, glasovi i dionice da bi se zajednički išlo prema cilju, izvedbi, može bez problema povezati s tim »vježbanjem u empatiji«. Naime, u procesu proba negativan odnos samo jedne osobe ruši kompletnu dinamiku i vjerojatno će odmoći, a često dovesti i do prekida pokusa. Nije se jednom dogodilo da voditelj ili dirigent jednostavno otkaže probu jer se na njoj stvorila toksična atmosfera. Čarobno je i to da bez obzira na to što svi više-manje naziru kako bi izvedba mogla i trebala izgledati, u procesu izvedbe doživljavaju potpuno novi osjećaj. Drugim riječima, iako im je glazbeno djelo poznato, kako se kaže, do kosti, u izvedbi se zna dogoditi da se stvori u potpunosti novo djelo. Štoviše, ako je sve u redu, najčešće djelo postaje puno bolje od onoga koje se kroz pokuse uvježbavalo.
Ako se pogleda sadašnje društveno stanje, svima je potrebna proba. Dakle, žrtvovati dio svoga vremena, svoje mentalne, emocionalne i psihološke snage da bi se društvo moglo pripremiti za izvedbu. Nažalost, zapadna su društva danas opsjednuta brzinom, zadovoljenjem trenutačnoga zadovoljstva i u biti su usmjerena egoizmu. Sve je to protivno onomu što je potrebno da bi se prvo uopće definirao zajednički cilj, a kamoli da bi se do njega došlo. Zapadnjaci su jednostavno u izvedbi počeli teško zakazivati, a zakazuju zato što više nemaju zajedničkih ciljeva i zato što su potpuno odbacili koncept žrtvovanja.
Glazbena izvedba zahtijeva veliku žrtvu, treba se odreći dijela svoje slobode, dijela svojega vremena i dijela svojega ega. Svega čega se ljudi danas teško odriču. Većina bi sve i odmah, zato nemaju ništa i u statusu su stalnoga čekanja. Tako je i s adventom i korizmom i postom i svim onim što nečemu prethodi. U želji za konačnim rezultatom sad i odmah ukinuta je priprema, ukidanjem pripreme oduzet je užitak, oduzimanjem užitka otkazano je zapravo sve – i izvedba i događaj. Rješenje? Nameće se samo, pitanje je samo koliko je ljudi danas više sposobno za žrtvu.
