U uvodnim rečenicama pripovijetke »Anđeo u zvoniku« Vladimir Nazor otkriva pojedinosti svojega odrastanja u južnjačkom, dalmatinskom krajoliku iz kojih se mogu iščitati i tematske preokupacije koje će obilježiti znatan dio njegova stvaralaštva: Rodih se u gradiću na žalu morskog kanala. Pred njime more s jedrenjačama i parobrodima, koji prolaze, a da – ponajviše – i ne ulaze u pristanište; s one strane vode daleko ljubičasto kopno s dugom morskom kosom; za gradićem krševit kraj, našaran zelenilom vinograda i maslinika. Ne vidjeh ga od svoje pete ili šeste godine, al’ ga se i sada sjećam. Pamtim i koješta što sam u njemu doživio. Nekoliko osamljenih, al’ jasnih slika, nalik na svijetle trenutke mutna poluzaboravljena sna, niče iz mog pamćenja i leži na sivome moru zaboravi kao otočići obasjani suncem. Vidim oleandre u dvorištu pokraj mora, pred starinskom kućom, u kojoj sam se rodio, a dijete se u njemu igra. Kupam se, još sitan kao crvić, na igalu Vrila, dok me majka gleda s prozora obližnje kuće i viče, ne znam, da li ozbiljno ili od šale: – Roni, Vlado! Roni!
Rođen, dakle, u Postirima na otoku Braču, Nazor je iz zavičajnoga krajolika – mora, sunca, vinograda, maslinika i krša – crpio nadahnuće koje će mu donijeti naziv pjesnika Mediterana. S druge strane Antun Gustav Matoš dodijelio mu je atribut najhrvatskijega pjesnika: A što je najpohvalnije, Nazor je kao slikar starodrevnog hrvatstva jedan od najvažnijih pjesnika energije, hrvatske energije, koju kao pravi pučanin nalazi u hrvatskom ladanju, u hrvatskom seljaku i selu. To osjećanje za više oblike snage, moći, zdravlja i energije daje tome sinu ponajenergičnije, čakavske Hrvatske zasebno mjesto u našoj suvremenoj, bezenergijskoj knjizi i svojim kultom energije je Nazor danas najhrvatskiji, najpatriotskiji naš pjesnik. Osim što je, prema Matoševim riječima, obilježio razdoblje hrvatske moderne, Nazorov se trag u hrvatskoj književnosti i danas jasno prepoznaje, osobito tijekom svibnja i lipnja, kada se održavaju dvije značajne manifestacije koje nose njegovo ime.
Manifestacija Nazorovi dani utemeljena je 1996. godine u Postirima u povodu 120. obljetnice pjesnikova rođenja. Od tada se održava svake godine krajem svibnja pod visokim pokroviteljstvom Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora. U sklopu manifestacije organiziraju se susreti učenika osnovnih i srednjih škola otoka Brača te škola koje nose Nazorovo ime diljem Hrvatske, kao i susreti s poznatim književnicima. Cilj je tih susreta njegovanje čakavskoga izričaja i promicanje hrvatskoga jezika, a održavaju se i znanstveno-stručni skupovi posvećeni Nazoru i aktualnim temama svake pojedine godine. Ovogodišnje izdanje manifestacije proslavilo je 150. obljetnicu Nazorova rođenja i 30. obljetnicu održavanja Nazorovih dana.
Dani i nagrade
U drugoj polovici lipnja, preciznije 19. lipnja, na dan Nazorove smrti, od 1959. godine dodjeljuje se i Nagrada »Vladimir Nazor« za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma. Nagrada se dodjeljuje kao godišnja nagrada (umjetnicima koji su državljani Republike Hrvatske za najbolja umjetnička ostvarenja koja su bila objavljena, izložena, prikazana ili izvedena tijekom protekle godine, kao i grupi umjetnika za kolektivna umjetnička ostvarenja) i kao nagrada za životno djelo (umjetnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji je stvaralački put zaokružen, a djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske). Nagradu dodjeljuje Odbor Nagrade »Vladimir Nazor« na prijedlog komisija koje se osnivaju za pojedina područja umjetnosti. Predsjednika i članove Odbora, na prijedlog ministra kulture, imenuje Hrvatski sabor iz redova umjetnika, kulturnih i javnih djelatnika.
Iako različite po obliku i namjeni, ove dvije manifestacije povezuje ista temeljna ideja – trajno vrjednovanje umjetničkoga stvaralaštva i očuvanje kulturne baštine. Dok Nazorovi dani afirmiraju njegovo nasljeđe obrazovanjem, susretima i stvaralaštvom mladih, Nagrada »Vladimir Nazor« institucionalno je priznanje vrhunskim umjetničkim dosezima na svim područjima umjetnosti. Na taj se način Nazorovo ime ne čuva samo kao dio književne povijesti, nego i kao živa inspiracija koja povezuje prošlost i sadašnjost.
Pjesnik hrvatskih kraljeva
Povezivanje povijesne baštine sa suvremenim nacionalnim identitetom, uz spomenutu mediteransko-zavičajnu tematiku, još je jedno od prepoznatljivih obilježja Nazorova stvaralaštva. Među djelima u kojima je ta težnja posebno izražena ističe se zbirka »Hrvatski kraljevi« u kojoj pjesnik oživljava slavnu hrvatsku prošlost i oblikuje snažnu pjesničku viziju nacionalne povijesti. Zanimljivo, Matica hrvatska prošle je godine u povodu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva objavila faksimilno izdanje te zbirke za koju će Božidar Petrač reći: Nazorovi »Hrvatski kraljevi« prepjevana je, re-kreirana i rekonstruirana, izmaštana i domišljena povijest hrvatskoga naroda i njegovih narodnih vladara, banova i kraljeva, koja ipak počiva na određenim dostupnim historiografskim podacima, dokumentima i povijesnim vrelima, a sam će Nazor istaknuti da je Hrvatske kraljeve zamislio u trenutku dok su Hrvatima gotovo poricali svu povijest te kako bi domaći čitatelji osjetili svu snagu i svu žestinu što su jednom ključale i iz naših dalekih izvora.
Razasute kosti
Pjesmu istoga naslova kao i sama zbirka Nazor započinje riječima nekih neimenovanih govornika koji hrvatskomu narodu osporavaju povijesni identitet: Rekoše: »Vi ste uvijek bili roblje, / A povijest vaša nalik je na groblje / Na kome niti pravog križa nema; / Ponegdje ploča, bez imena, nijema; / I korov svuda! Uza sve su pute / Otaca vaših kosti razasute!« U navedenim je stihovima posebno snažna slika kostiju razasutih uza sve pute kojom se želi naglasiti da od nekadašnjih predaka nije ostao nikakav trag, nikakva uspomena. Ipak, u sljedećim stihovima Nazor suprotstavlja osporavanje hrvatske povijesti afirmaciji nacionalnoga identiteta: Da, to nam kažu, / A sve u meni na to kliče: Lažu! / Iako nema raka, spomenika, / Zidina, ploča, pergamena, slika, / Ja ipak znam što bje i kako bje. / Ne razasute na sve četiri strane / Već u mom tijelu leže ukopane / Otaca mojih put i kosti sve!/ Propao nije ni duh im ni lik: / Pognojili su tlo iz koga nikoh, / Njivu što gradim, putove što svikoh: / Njih mrtvih ja sam živi spomenik!
Kolektivno pamćenje
Iako neimenovani govornici tvrde da ne postoje materijalni tragovi prošlosti, Nazor to odlučno odbacuje i naglašava da se povijest ne čuva samo u spomenicima i dokumentima, nego i u kolektivnom pamćenju. Predci nisu izgubljeni ni zaboravljeni, nego su simbolički utkani u identitet sadašnje generacije koja iz njihova nasljeđa izrasta i nastavlja životni kontinuitet. Završna misao ističe da je upravo čovjek, odnosno narod, živi spomenik vlastite prošlosti, čime se potvrđuje i neraskidiva veza između prošlih i sadašnjih naraštaja. Pjesmu Nazor završava svojevrsnom vizualizacijom povijesti u kojoj kao da vidi povorku predaka u kojoj korača narod, koračaju ratnici, kraljevi i banovi: Pa k’o da vidim… nizbrdo korača / S Karpata k moru mnoštvo praotaca. / Gusarske lađe, šatorje i oko, / Dvor, narod, čete, a gore visoko / Prolazi, sja, kroz maglu drevnih dana, / Povorka cijela kraljeva i bana!
Živo stvaralaštvo
Osjećaj pripadnosti o kojem je Nazor pisao u pripovijetci »Anđeo u zvoniku« u pjesmi »Hrvatski kraljevi« očituje se na kolektivnoj razini – misao raste od osobnoga sjećanja i zavičajne slike do pjesničke rekonstrukcije povijesti naroda. Međutim njegovo je stvaralaštvo daleko opsežnije i slojevitije od nekoliko proznih i poetskih redaka u kojima pojedini motivi, ideje i književni postupci ostaju tek naznačeni. Upravo se stoga želi ostaviti prostor za daljnje čitanje i istraživanje kako bi se još potpunije razumjela snaga i raznolikost njegova književnoga doprinosa te opravdalo postojanje dviju spomenutih manifestacija, od kojih još ni jedna, za razliku od manifestacije koja nosi ime pjesnika iz Lukovdola, nije završila skandalom.
