Uzeti u ruke knjigu jednoga pravnika koji je u svom životu (bez potonje) objavio šesnaest knjiga i više od stotine studija ispunjava čovjeka strahopoštovanjem, čak i sumnjom u vlastite intelektualne sposobnosti, te ga suočava s pitanjem hoće li uopće moći razumjeti i pratiti zapisanu misao čovjeka koji je doktorirao na Pravnom fakultetu u Ljubljani, predavao kazneno procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, bio profesor na Pennsylvanijskom sveučilištu u Philadelphiji i na Pravnom fakultetu Sveučilišta Yale. Međutim, nakon što se skupi dovoljno hrabrosti da se uhvati u koštac s tekstom vrhunskoga intelektualca i erudita i nakon što se pročita prva, proustovskim motivom obojena rečenica: »Što više zalazim u godine, to češće listam obiteljski album koji mi je majka darovala u predvečerje onoga zimskog dana kad sam joj rekao da odlazim iz domovine«, čitatelj vrlo brzo shvati da strepnji više nema mjesta i da će se u knjizi »Domovina« Mirjana Damaške, objavljenoj u izdanju Školske knjige 2019. godine, upoznati s čovjekom koji dijeli karakteristiku rijetkih ljudi koje se može nazivati velikima jer se njihova veličina očituje, među ostalim, u izostanku usiljenosti i ceremonijarnosti te u prisutnosti njihove, vrlo izražene, pristupačnosti i jednostavnosti.

Dom izvan domovine

Znakovit je naslov koji Damaška daje svojoj knjizi sjećanja, »Domovina«, ponajprije zato što velik dio svoga života provodi upravo izvan nje, ali je istodobno, s druge strane, i u neprestanoj povezanosti s njom. Domovina je u autorovu vrijednosnom sustavu čovjekovo ishodište, arhetip njegova bića, stoga Ameriku u kojoj provodi većinu svoga života, kako sam svjedoči, nikada nije ni doživljavao kao domovinu, nego kao dom kojemu se mjesto nalazi izvan nje, izvan domovine. Zbog te ljubavi koju daljina nije uspjela oslabiti, nego ju je, naprotiv, samo jačala, Damaška se često pitao je li trebao ostati u Hrvatskoj i pridonositi njezinoj pravnoj znanosti te je li zbog boljih uvjeta za znanstveni rad i lagodniji život diskreditirao svoj patriotizam. Bojim se da se te dvostruke nelagode – moglo bi se reći grižnje savjesti – ne ću riješiti i da će mi se povremeno javljati do kraja života. Istančan osjećaj za one i za ono što smatra vrijednim najveće ljubavi i predanja vidljiv je i u nalogu ostavljenu izvršitelju njegove oporuke da jednoga dana, kada dođe vrijeme, bude pokopan uz svoju pokojnu suprugu Mariju s grudom hrvatske zemlje koju brižno čuva u urni pokraj računala.

Damaška potječe iz obitelji u kojoj je imao iznimne uzore koji su svojim postupcima i životnim pričama mogli snažno utjecati na njegov karakter. Djed mu se borio protiv režima bana Khuena Hedervaryja. Njegov otac, farmaceut, protivio se nacionalizaciji privatnih ljekarna u Kraljevini Jugoslaviji, a nije se ni slagao s odlukom tadašnje Plivine partijske organizacije da se proizvede vitamin koji je smatrao neučinkovitim. »Izložen sličnim pritiscima, uvijek bih se nastojao povesti za očevim primjerom.« Tako, primjerice, Damaška svjedoči da ostanak na položaju disciplinskoga tužitelja smatra mrljom na svojem životnom putu iako je moguće da bi se bez nje morao odreći znanstvene karijere i akademskoga života te se u tom trenutku sjeća svoga »oca koji se iz načelnih razloga dva puta odrekao karijere«. Vjerojatno će zato, osvrćući se na svoj put, naglasiti da su mu najdraže epizode iz života u kojima se iz načelnih razloga, ili zbog ljepote u međuljudskim odnosima, svjesno izvrgnuo neugodnostima.

Znakovit je naslov koji Mirjan Damaška daje svojoj knjizi sjećanja, »Domovina«, ponajprije zato što velik dio svoga života provodi upravo izvan nje, ali je istodobno, s druge strane, i u neprestanoj povezanosti s njom

Taj snažno principijelan čovjek koji je od malih nogu »imao naglašen osjećaj dužnosti i izražen smisao za lojalnost« zapravo je bio melankoličan dječak, veliki zaljubljenik u poeziju i slikarstvo, a svoj je značajan korak u procesu socijalizacije učinio zahvaljujući plivačkomu talentu i tako je od povučenoga postao »tipičan mladac premda i dalje veliki knjigoljubac koji je govorio nekoliko jezika«. Rođen 1931. godine, odrastao je u vremenu praćenim strahovanjem, nestašicom hrane, velikom skupoćom; u vremenu u kojem je prijetila opasnost izbacivanja iz škole zbog spominjanja tada nepoželjnih biblijskih fraza koje u kontekstu u kojem su spomenute zapravo uopće nisu imale religioznu konotaciju: »Za novine, pred kojima su se okupljale grupice učenika da ih čitaju, napisao sam sve članke. U prvom sam spomenuo da nam nije bilo lako pronaći profesora koji bi htio otići s nama na tada još mukotrpan put do Dubrovnika, ali da se pojavio ‘milosrdni Samaritanac’ u obliku profesora geografije. (…) Za dva dana bio sam pozvan k direktoru škole koji mi je objavio da će se na idućoj sjednici nastavnog vijeća odlučivati o tom hoće li me izbaciti iz škole ‘zbog širenja klerikalne propagande’.« Ipak, takvo se što nije dogodilo i Damaška je završio srednju školu kao najbolji učenik u razredu, a studij prava, koji je nakon srednje škole upisao na Sveučilištu u Zagrebu, završio je kao najbolji student generacije. S obzirom na to da nije bio član Partije, nije mogao postati asistent na Katedri za međunarodno javno pravo, ali je zbog inicijative profesora Vladimira Bayera postao asistent iz kaznenoga procesnoga prava. Zahvaljujući zapaženu predavanju u Salzburgu na jednomjesečnom tečaju o američkom pravu, Damaška je dobio ponudu da dođe na jednogodišnje stručno usavršavanje u Philadelphiju na pennsylvanijski Pravni fakultet, nakon čega je uslijedila dekanova ponuda da ponovno dođe i kao gostujući profesor te da, u konačnici, ostane tamo za stalno kao redoviti profesor.

Odlazak radi povratka

Ni on ni supruga Marija nikada nisu zamišljali svoj život izvan domovine, ali su tu ponudu prihvatili da bi ju, nepunih 24 sata nakon toga, i odbili. Dekan mu je tada, gotovo proročanski, rekao da možda mora otići kući samo kako bi shvatio da se ipak mora vratiti u Ameriku. Tako je i bilo.

U svojoj knjizi sjećanja Damaška detaljno opisuje stanje u svojoj domovini prije i poslije šezdesetih, stanje koje je osjetio na svojoj koži, opisuje zbivanja koja su Hrvatsku zatekla nakon sloma hrvatskoga proljeća, ljude koji su donedavno bili kolege i poznanici, a onda odjednom počeli od njega okretati glavu na cesti; opisuje zatim, uslijed ipak konačnoga preseljenja u Ameriku, američki pravni sustav koji se u mnogočemu razlikuje od europskoga, posebice u vidu neformalnosti u ophođenju, komercijalizaciji i poprilično opuštenom kršenju pravnih propisa te, dakako, opisuje svoj rad i svoje znanstvene avanture i u hrvatskim i u američkim pravnim krugovima.

Pogled prema budućnosti

Iznimno potresen Domovinskim ratom i njegovim posljedicama te strahovanjem kako bi se »zahvaljujući« Haaškomu sudu optužbe mogle protumačiti kao dokaz da je hrvatska država utemeljena na zločinu, oštro kritizira u pravnim revijama te u hrvatskom tisku i na televiziji, pogotovo nakon osude generala Blaškića u čijoj je obrani sudjelovao kao savjetnik, doktrinu zapovjedne odgovornosti, a kasnije, nakon optužbe iznesene protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, i doktrinu o zajedničkom zločinačkom pothvatu.

Pri kraju knjige Damaška, pravnik, znanstvenik, čovjek koji je još i dandanas, u blizini devetoga desetljeća svoga života, aktivan u akademskim krugovima, otkriva se pred čitateljem kao čovjek vrlo istančane intime o kojoj se uvijek puno teže svjedoči nego o onome što je u čovjekovu životu bilo otkriveno, javno. On progovara o svojoj Mariji, suautorici njegova života, i o njezinoj teškoj bolesti, a onda, posve smislenim slijedom, i o ulozi vjere u njegovu životu. »Bliska mi je Pascalova primjedba da srce poznaje razloge koje razum ne razumije. Katoličke vrijednosti olakšavale su mi sudbonosne odluke na životnim križanjima, pokazivale su mi na smjer u bespućima i pružale utjehu u teškim trenutcima. Postale su dio mojeg identiteta pa mi izgleda da bi bez njih moja osnova izmicala ispod mene.« U tom kontekstu valja zaključiti da se samo veliki čovjek s velikim postignućima osvrće na svoj život ne usmjeravajući pogled prema prošlosti, nego prema budućnosti s pitanjem na usnama na koje mu je dano znati odgovor: »Ako ništa ne prelazi crne granice ništavila, koji je smisao mojih životnih planova?«

IZVORPrilika br. 3/2020.
Prethodni članakTKO JAČI, TAJ KVAČI Lobiranje: savijanje demokracije prema interesima manjine?
Sljedeći članakJASENOVAČKI LOGOR U BESPUĆIMA »POVIJESNOGA REVIZIONIZMA« (3) Zatočeni rabin vodi sprovod preminuloga Židova