Kada je posljednjega dana kolovoza postalo jasno da se takozvani robotaksiji ne će razmiliti gradovima europskih metropola, to jest da hrvatska tvrtka »Verne« teško može uspjeti proizvesti posve autonomno vozilo, gotovo je neugodno bilo gledati reakcije mjerodavnih sanjara. Paradoksalno, možda je najmanji problem u golemim sredstvima koja su dobivena jer će se prema najavama u slučaju neobavljena posla ugovoreni »nepovratni milijuni« ipak morati vratiti u europske riznice. Veći je problem to što se još jednom pokazalo da ni jedna ideologija ne može egzistirati a da ne parazitira na nekom autoritetu, bio on tržišni, medicinski, vojni ili školski.
Hrvatski robotaksiji bili su jedan od simbola europske zelene agende, koja je rođena s novom upravljačkom ekipom Europske komisije, ne tako davne 2019. godine. Toj je novoj ideologiji bila potrebna i nova, zelena industrija kojom bi se i vizualno označio zaokret. Trebao je to biti znak novoga europskoga početka, jamstvo pomlađivanja »stare dame« tako da joj se ugrade baterije (koje su također ekološki zagađivač), u čemu je spremno sudjelovala i hrvatska Vlada, i to ne bez računice. Malo tko je međutim mogao računati na to da će planove »zajednice zemalja meda i mlijeka« ugroziti najprije koronavirusna pandemija, a potom i rat u Ukrajini. Od zelenih europskih priča dojam je da je najviše boje preusmjereno u prezime ukrajinskoga predsjednika. Gotovo preko noći s pozornice je iščeznula zelena agenda temeljena na zelenoj industriji, a zamijenila ju je vojna (a ona, pak, ne može egzistirati bez crne, fosilne). I hrvatska se industrija u tome dobro snašla, čak i izdašnije od propale proizvodnje ugovorenih autonomnih vozila. Simptomatično je u svemu tome da se upravo tijekom proteklih nekoliko »zelenih« europskih godina opasan europski otpad sluganski gomilao u Hrvatskoj, zemlji iz koje se trebala roditi potpuna autonomnost upravljanja.
Lakoća s kojom je zeleno pocrnjelo pokazuje da je za mnogo toga ideološkoga zeleno bilo tek presvlaka, smokvin list. Posvemašnji zeleni europski aktivizam imao je možda i plemenite nakane u očuvanju prirode i održivosti, i nije u nekim segmentima prošao bez pozitivnih rezultata za okoliš. No pokazalo se da je govor o zelenoj budućnosti trebao zamaskirati sustavno slabljenje obitelji zajedno sa slabljenjem nacionalnih država, uz istodobno donošenje nakaznih zakona za živote ljudi. Među njima prednjače zakoni kojima se omogućava pobačaj bez ograničenja, eutanazija (pa čak i djece), financiranje operacija za tzv. »promjenu spola« ili davanja istovjetnoga zakonskoga statusa istospolnim životnim zajednicama kao i ženidbi između muškarca i žene… Sve to vrijeme nisu iščeznule europske demografske ugroze, štoviše samo su rasle.
Zelena agenda očito propada (u najboljem je slučaju na čekanju), ali ideologije koje su se iza nje skrivale ne će zbog toga mirovati. Sada se može očekivati da će spomenute ideologije, uz politiku i političare, kulturu i medije, poput parazita pojačano tražiti stare prokušane autoritete: bolnice i medicinare, škole i učitelje, filozofe i fakultete, algoritme i tehnokrate… i to uz pomoć društvenih mreža i alata umjetne inteligencije.
Ideologije su poput parazita jer ne mogu same po sebi preživjeti bez domaćina na koje se nakaleme. Ako se zna da su paraziti oni koji se potajice hrane uz drugoga, u sprječavanju razmahivanja ideologija za početak je dovoljno poslušati savjet naših starih: pripaziti s kime tko jede.
