Čini se da je samo jedna »iskra« potrebna da bi se u hrvatskom javnom prostoru, uključujući i društvene mreže, ražarila nikad ugasla rasprava o simbolima totalitarnih režima 20. stoljeća. No kada se rasprava osvrne na komunističku petokraku, iznenađujuće je pritom relativiziranje, pa i šutnja dijela medija u Hrvatskoj te političara i aktivista lijevoga svjetonazorskoga predznaka, kao što je to slučaj sa smrću ratnoga zločinca Ratka Mladića, o čijoj se petokraki gotovo nije ni govorilo. A upravo su simboli različitih režima i njihova značenja u suvremenom kontekstu jedna od tema kojom se godinama na sustavan način bavi potpredsjednik Matice hrvatske i povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest dr. Mario Jareb, koji je za Glas Koncila progovorio o zamkama relativiziranja komunističke petokrake.
U ime komunizma mogla je nastupiti samo totalitarna diktatura
»Petokraku kao simbol jednoga političkoga gibanja u prvom redu treba promatrati kao simbol komunizma, koji je, kao što znamo, diljem Europe vladao punih pola stoljeća, a u nekadašnjem Sovjetskom Savezu i puno dulje«, podsjeća i napominje: »Iako neki apologeti komunizma izlaze s doskočicama o tome da to nije navodno bio ‘pravi’ komunizam te relativiziraju stvari, činjenica jest da je u ime onoga što se nazivalo komunizmom u velikom dijelu Europe u navedenom razdoblju uvedena totalitarna komunistička diktatura koja se okrutno obračunavala sa svima u društvu koje je smatrala stvarnim ili mogućim neprijateljima. Represija, nepostojanje ljudskih prava, zatvaranja nebrojenih neprijatelja revolucije, okrutna mučenja, masovne likvidacije i još štošta drugoga jednako mračnoga može se promatrati kao modus operandi i temelj opstanka komunističkih režima.«
Isto vrijedi za komunističku Jugoslaviju, napominje sugovornik, gdje se u ime petokrake osobito bdjelo pred dolaskom bauka zvanoga »hrvatski nacionalizam«. To vodi i do problematike suodnosa komunizma i velikosrpstva u političkoj praksi Titove Jugoslavije i njegove manifestacije početkom devedesetih. »Nema dvojbe da je agresija tadašnje SFRJ i njezine Jugoslavenske narodne armije koja je razarala Hrvatsku pod znakom petokrake u svojoj terminalnoj fazi završena u znaku čistoga velikosrpstva i želje za stvaranjem velike Srbije, no promatrati povijest komunističke Jugoslavije od Drugoga svjetskoga rata do početka devedesetih iz toga motrišta ne bi bilo korektno. Obnovljena Jugoslavija tijekom Drugoga svjetskoga rata, odnosno na njegovu kraju, bila je u prvom redu komunistička diktatura koja se u svojoj biti nije odveć razlikovala od svojega uzora, Staljinova Sovjetskoga Saveza«, kazuje povjesničar dr. Jareb.
»Represija, nepostojanje ljudskih prava, zatvaranja nebrojenih neprijatelja revolucije, okrutna mučenja, masovne likvidacije i još štošta drugoga jednako mračnoga može se promatrati kao modus operandi i temelj opstanka komunističkih režima«Komunisti u Hrvatskoj nisu znali odgovoriti Miloševiću
»Vođa jugoslavenskoga komunizma i niz njegovih bliskih suradnika koji su činili vrh Partije i vlasti u obnovljenoj Jugoslaviji nisu bili velikosrbi, nego osobe vođene komunističkom ideologijom, a ‘rješenja’ koja su nudili bila su u skladu s recepturama o rješenju nacionalnoga pitanja kako je ono ‘riješeno’ u SSSR-u. Na papiru svaki je narod trebao dobiti svoju federalnu republiku koja je također na papiru bila ravnopravna, pa čak i suverena kao jedna od država jugoslavenske federacije. Sveprisutni monopol Partije kao jedine političke snage koja je ravnala životom i smrću podanika te države pojam federacije sveo je u praksi na ništicu«, napominje povjesničar Jareb i dodaje: »Komunisti koji su vodili Narodnu Republiku Hrvatsku nacionalnim interesima hrvatskoga naroda poklanjali su malu ili nikakvu pozornost. Nije neobično što su američki i britanski diplomati već u ljeto 1945. prepoznali da vodeći sloj komunista u Hrvatskoj nema gotovo nikakve važnosti na razini federacije te su ih smatrali, pojednostavnjeno rečeno, tek kao ispostavu savezne razine Partije i vlasti u Hrvatskoj. Nedvojbeni komunistički vođa tadašnje Narodne Republike Hrvatske, partijskim nadimcima označen kao Svileni i/ili Mrtvac, Vladimir Bakarić, koji nije imao nekakva utjecaja, nije u tom smislu prošao puno bolje.«
Iako je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća i u redovima komunista preživio i ne baš mali broj njih koji su bili i osviješteni Hrvati, oni su zapravo vrlo brzo eliminirani. »Može se reći da se kroz više desetljeća vladanja Partija u Hrvatskoj ‘očistila’ od nacionalno svjesnih kadrova, pa na svršetku svojega puta kao vladajuće stranke i zbog toga nije mogla odgovoriti na rastuće velikosrpstvo koje je preuzelo Partiju u Srbiji u doba Slobodana Miloševića. Mnogi od nas još se sjećaju besplodne hrvatske šutnje iz osamdesetih, dok je u Srbiji rastao val velikosrpstva. Taj je val s vremenom zaprijetio preuzimanjem jugoslavenske federacije, odnosno pretvaranjem SFRJ u državu pod srbijanskom dominacijom«, pojašnjava dr. Jareb.
Srbi su činili 80 posto časničkih kadrova JNA
Srbima kao pripadnicima najbrojnijega naroda centralizacija je omogućila prezastupljenost u strukturama Partije, vojsci i sigurnosnim službama. »To je stvorilo preduvjete da srbijanski i srpski kadrovi općenito do kraja osamdesetih budu premoćno zastupljeni u strukturama JNA, koja je po svojem položaju od Titova vremena bila država u državi. Poznat je podatak da je nekih 80 posto časnika i dočasnika JNA bilo srpskoga podrijetla, što je u trenutku kad je JNA prepoznala da bi mogla izgubiti državu koju je »čuvala« umnogome pridonijelo njezinoj transformaciji iz čuvara komunističke doktrine u čistu velikosrpsku vojnu silu, koja je prvo pod petokrakom i uz pomoć kokarde velikosrpskih paravojnih snaga već od 1990., a posebice 1991. godine razarala Hrvatsku«, pojašnjava dr. Jareb.
»Ubrzo je ta nekad Titova vojska postala velikosrpska vojna sila novouspostavljene srpske ‘Jugoslavije’ zvane Savezna Republika Jugoslavija i dviju velikosrpskih paradržava u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Među potonjima je bio i netom preminuli ratni zločinac Ratko Mladić, koji se od pukovnika JNA koji je pod znakom petokrake žario i palio po Dalmaciji ujesen 1991. pretvorio u ‘đenerala’ vojske Republike Srpske odgovornoga za genocid u Srebrenici«, napominje dr. Jareb te podsjeća na nedavno promišljanje koje je iznio pravnik Luka Mišetić o Mladiću koji po odgoju nije potjecao iz ekstremističkoga srpskoga nacionalističkoga okruženja, nego je odrastao u »antifašističkom domu«. Ideološka indoktrinacija u komunističkom slučaju uvijek upućuje na nemilosrdan obračun s neprijateljem, na njegovo uništenje, pa je stoga i ona važna za razumijevanje postupaka Mladića i njegovih zločinačkih suradnika. »Jedino što se promijenilo jest cilj za koji su se borili, pa su neprijatelji revolucije i druga Tita zamijenjeni stvarnim i izmišljenim neprijateljima srpstva za koje su se borili u promijenjenim okolnostima. Nije pritom važno za takve jesu li ti neprijatelji nemoćne hrvatske starice iz Škabrnje ili muslimanski mladići iz Srebrenice. Partijski Moloh koji je sada titrao pred njihovim očima u liku dvoglavoga orla s ocilima tražio je uništenje svakoga protivnika srpstva, i to je to!« pojašnjava sugovornik.
Prešućena transformacija od kokarde do petokrake
U Drugom svjetskom ratu događala se pak obrnuta i do danas prešućena transformacija – od četničke kokarde prema partizanskoj petokrakti. To dr. Jareb pojašnjava: »Nema dvojbe da su ujesen 1944. godine mnogi četnici prešli u redove NOVJ-a, posebice nakon proglašene amnestije u rujnu te godine i proglasa u tom smislu na koji je nakon sporazuma Tito-Šubašić bio prisiljen izdati kralj Petar II. Ipak, četništvo je tada nakon niza poraza koje je doživjelo bilo u znaku osipanja, a i brojnost mu je bila takva da nije moglo znatnije utjecati na modus operandi NOVJ-a i jugoslavenskoga komunističkoga vodstva. Uz to su uz četnike u partizane svjesni nadolazeće partizanske pobjede prelazili i mnogi drugi, pa i mnogi hrvatski domobrani, no ni to naravno nije utjecalo na narav NOVJ-a i njegova načina ratovanja.«
»Prema istraživanjima povjesničara u kratko su vrijeme komunističke vlasti predvođene zloglasnom Oznom u Srbiji u tzv. divljim čistkama ubile oko 70 000 ljudi. Prema tome obrazac ponašanja koji je bio primjetan već u Dalmaciji ujesen 1944. nastavljen je u Srbiji, a vrhunac je dosegnuo na samom kraju rata kada su komunistima u ruke dopali ne samo pripadnici njima neprijateljskih oružanih snaga, ponajprije onih Hrvatskih oružanih snaga, nego i brojni civili u Sloveniji«, napominje dr. Jareb i zaključuje: »Dodamo li tomu čistke ‘narodnih neprijatelja’ u mjestima koja su zauzeli, dolazi se do zastrašujućih brojeva ubijenih ‘narodnih neprijatelja’. Za pretpostaviti je da je upotreba mnogih vojnika JNA i OZN-e iz Srbije i srpskoga podrijetla umnogome pojačalo efikasnost u počinjenju zločina, no oni i dalje u prvom redu nose pečat komunističke ideološke opsesije obračuna s neprijateljima Partije i revolucije, neovisno o tome je li riječ o poljskim časnicima i dočasnicima u Katynskoj šumi 1940. ili Hrvatima u Sloveniji 1945. Pritom je velikosrpstvo u glavama pojedinaca ili skupina moglo 1945. biti dodatna pomoć u obračunu, a ne dominantna sila koja bi stajala iza njih.«
Što je zajedničko Putinu i Che Guevari?
