Čitav život i sve javno djelovanje hrvatskoga kneza Bernardina Frankopana mogu se sažeti u jednu njegovu rečenicu koju je pismom odaslao svojemu zetu markgrofu Jurju Brandenburškom: »Meni je domišljati se kako da ne budem protjeran i da sve svoje ne izgubim.« Smatra ga se najmoćnijim i najutjecajnijim članom plemenite obitelji knezova krčkih, senjskih i modruških. Iako nikada nije obnašao vodeće političke dužnosti Kraljevine (nije bio imenovan banom Hrvatske ili Slavonije), redovito su ga kao najuglednijega pripadnika hrvatskoga plemstva vladari ili sabor birali za poslaničke zadaće kojima je domovini nastojao osigurati inozemnu pomoć u borbi za opstanak. Za jednoga od takvih putovanja izrekao je i svoj govor »Oratio pro Croatia« pred sakupljenim njemačkim staležima 1522. godine u Nürnbergu, a upravo u prosincu pada obljetnica njegova trećega govora o toj temi.
Parlamentu Svetoga Rimskoga Carstva obratio se, naime, tri puta, ali ni to nije bilo dostatno da dobije traženu pomoć njemačkih staleža za obranu teritorija od Osmanlija. Dan prije negoli će izreći govor (19. studenoga 1522.) sudionicima Sabora uručio je njegov predložak. Drugi je govor održao tri dana nakon prvoga, u subotu 22. studenoga 1522., a posljednji, treći, 10. prosinca 1522. Nürnberg je napustio nakon blagdana svete Lucije, u ponedjeljak 15. prosinca 1522., i otišao kući, a ulogu predstavnika Hrvatske od toga je trenutka preuzeo njegov sin Krsto. Za Bernardina, jednako kao i za hrvatske plemiće, taj povratak nije značio kraj neizvjesnosti jer konačna odluka o tome hoće li im se poslati pomoć još nije bila donesena: sabor je zaključio da će ju dostaviti preko Krste, što je obrazloženo u pismu koje je Bernardin ponio sa sobom. Svi navedeni podatci, ali i još mnogi drugi, posebno oni vezani uz geopolitičku situaciju Hrvatske Frankopanova doba, mogu se iščitati u knjizi, odnosno u vrlo iscrpnoj studiji »Oratio pro Croatia – Govor za Hrvatsku – 500. obljetnica«.
Prvi Frankopanov govor ujedno je najduži od sva tri izgovorena u Nürnbergu 1522. U njemu se sa zahvalnošću obraća caru i knezovima spominjući njihove goleme zasluge prema Hrvatima, iskazujući beskrajne i besmrtne hvale za pobožnu i nasušnu pomoć zbog koje je spriječen zajednički neprijatelj presvete vjere u opsadi naše sirote domovine Hrvatske. U analizi govora priređivači se zaustavljaju upravo na potonjem određenju domovine Hrvatske: Bernardinova je Hrvatska tek »misera«, sirotica izložena i nezaštićena od osmanlijskih napada, koje njegova kršćanska braća (motiv kršćanske solidarnosti, odnosno pasivnosti i nepružanja bratske pomoći, kao i iščekivanja da će do pomoći ipak doći provlači kroz čitav govor), a jednako tako i svi stanovnici Hrvatske (»miseri Croati, miseros Croatos«), dugotrajno trpe. Bez pomoći sa Zapada nema nade u opstanak, a svoje je nade Bernardin Frankapan sročio na osobito dirljiv način, kao, primjerice, kada kaže: »Neka moje suze dopru do vaših srdaca. Čitava nevoljna Hrvatska, prostrta pred vašim svetim nogama, moli vas i zaklinje Kristom Spasiteljem i njegovom presvetom krvlju po kojoj smo svi spašeni: pomozite nam u pogibelji, poslušajte molbe onih kojima predstoji smrt…« Opisujući zlodjela koja su Turci činili u Hrvatskoj, Bernardin Frankopan, tada već šezdesetdevetogodišnji starac, na koljenima moli za pomoć svjestan da, u dotičnom trenutku, ta pomoć za spas Hrvatske već uvelike kasni. Upravo na to kašnjenje i na financijsku nemogućnost dugotrajnijega boravka u Nürnbergu upozorava u svom drugom govoru u kojem se već mogu osjetiti naznake predbacivanja za odugovlačenje cijeloga slučaja, a u trećem on više ne može sakriti ljutnju zbog predugoga čekanja te najavljuje svoj odlazak i »kucanje na vrata« na nekim drugim adresama: »Ići ću ipak i k presvetom papi Hadrijanu i svim drugim kršćanskim kraljevima, knezovima i gospodstvima tražeći da budu moji sudruzi u zaštiti i čuvanju sve dok nam Sveto Carstvo ne odobri ono što je zatraženo. Ja ga, naime, sam ne mogu obraniti od turske sile.«
Govor Bernardina Frankopana nastao je u vrijeme kada su mnogi od Hrvatske digli ruke nazivajući ju opustošenom, a on ju je u Nürnbergu nazvao onako kako je njegova zemlja zaslužila biti nazvana – predziđem kršćanstva: »Upravo je Hrvatska štit i vrata kršćanstva te, bude li ona osvojena, ništa u Svetom Rimskom Carstvu neće biti u dovoljnoj mjeri sigurno od opasnosti i propasti.« Citirajući rimskoga pjesnika Horacija, pokušao je podići svijest očito nedovoljno zainteresiranih slušatelja da je prijetnja Hrvatskoj istodobno i prijetnja svima njima: I o tvojoj se kući radi kad gori susjedov zid. Međutim, od izdašnije pomoći europskih moćnika nije bilo ništa jer čini se da Europa uopće nije uviđala razmjere ondašnje opasnosti.
Iako Frankopanov boravak u Nürnbergu nije postigao željeni rezultat, to nikako ne može značiti da je rezultat izostao. Prema riječima Filipa Šimunjka takvi su postupci europskih moćnika samo jačali samosvijest hrvatskoga plemstva kojemu je bila dopuštena samostalna diplomatska aktivnost s ciljem pribavljanja sredstava za obranu, stoga taj govor ipak s pravom zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Na prvu tek još jedan u nizu protuturskih govora pred europskim vladarima i staležima, pažljivom raščlambom dobiva potpuno nove obzore i dimenzije te postaje prvoklasan izvor koji govori o jednom od najdinamičnijih razdoblja naše povijesti – razdoblja u kojem se Hrvatska sama morala pobrinuti za svoj opstanak i u kojem je samosvijest hrvatskoga plemstva dosegnula vrhunac. Iz te se, dakle, još samo jedne u nizu, borbe rađala prkosna i ustrajna Hrvatska, Hrvatska koja je odlučila preživjeti, opstati i ostati poput nasukane lađe iz Nazorove pjesme: Snažno o nju udaraju / Vjetar, talas i oluje, / Slomila se, prignula se: / Na pijesku je – al’ još tu je.