Iako se novoobjavljena enciklika pape Lava XIV. »Magnifica humanitas« (Veličanstveno čovještvo) uvelike bavi mnogim aktualnim temama, poput teme odnosa čovjeka i umjetne inteligencije koja dominira tekstom, ona nema težnju zastarjeti poput drugih »aktualnosti«. Drugim riječima, ako enciklika nije proročka, u smislu da sadrži proročki govor Crkve za sadašnjost i budućnost – nije enciklika. Stoga je opravdano upravo pod proročkim vidom promotriti što je nasljednik sv. Petra i Kristov namjesnik na zemlji prorokovao čovječanstvu. Na taj način enciklika Lava XIV. ne će se doživjeti kao prolazna vijest od ponedjeljka 25. svibnja 2026., nego kao proročki govor Crkve koji trajno poziva i čovjeka i čovječanstvo na obraćenje te poziva na veliku ozbiljnost u suočavanju sa savješću.
Ako se dakle Papina enciklika čita pod vidom proroštva za budućnost – prebaci li se njezin govor iz prezenta u futur – lako bi se već samo na nekolicini tema iz njezina obilja mogla projicirati zloslutna putanja čovječanstva.
Tako bi se moglo reći da će jačati doba kada će kontrola nad digitalnim platformama, infrastrukturom, podatcima i računalnom snagom počivati sve manje na državama, a sve više na ekonomskim moćnicima. To će povećati rizik od iskrivljenih oblika razvoja koji među ljudima dovode do novih ovisnosti, isključenja, manipulacija i nejednakosti. Umjetna će se inteligencija sve više povezivati s raznim oblicima naoružavanja (ne samo vojnoga), čime će tehnologija zavladati čovječanstvom u duhu nečije monopolističke kontrole.
Rast će i pritisci transhumanizma i posthumanizma kao ideoloških pozadina prisutnih u nekim centrima tehnološke moći koji teže futurističkim vizijama »unaprijeđenoga ljudskoga bića« ili »hibrida čovjeka i stroja«, čak predviđajući prag gdje čovječanstvo nadilazi samo sebe u novoj evolucijskoj fazi. Rast će i težnja za većim profitom, pri čemu će se u korist tehnologije žrtvovati radna mjesta: ljudska osoba bit će sredstvo, a ekonomski poredak bit će nadređen ljudskomu dostojanstvu i općemu dobru.
Posebno će na udaru biti obitelj koja će patiti od razornoga utjecaja nezaposlenosti i nesigurnosti radnoga mjesta, a patit će i pravo na odgoj vlastite djece. Dok se budu slavili tehnološki uspjesi, društveno će se tkivo progresivno nagrizati, kao da se širi tihi virus. Digitalna revolucija promijenit će i prirodu sukoba, a umjetna inteligencija djelovat će kao faktor ubrzanja u tim procesima pa će se ono što je stvoreno za obranu moći brzo prenamijeniti za napad. Slabjet će i institucije uspostavljene radi zaštite koncepta zajedničke budućnosti svih naroda i globalnoga općega dobra.
Nadalje, rast će inicijative za prekidanje veze naroda s vlastitom poviješću, s ciljem »novoga stvaranja« odvojenoga od prošlosti, pri čemu bi se zločini dvadesetoga stoljeća opet mogli ponoviti pod novim krinkama. Jačat će uvjerenje da je rat neizbježan dio ljudske naravi, pa stoga i potreban, a mir i dijalog bit će proglašavani utopijskim ili iracionalnim stajalištima. Stvorit će se plodno tlo za nove ratove koji su možda čak i opasniji od onih iz prošlosti budući da imaju tendenciju zanemarivanja svih etičkih ograničenja. Radit će se na tome da ljudi povjeruju da ništa nije istinski istinito i da su načela prazne riječi, čime se u srcima pali fitilj za nove erupcije netolerancije i agresije. Stoga će stasati vođe koji će oružani sukob smatrati učinkovitim načinom skretanja pozornosti s domaćih problema i ciničnim alatom za upravljanje teškoćama…
No Papa u enciklici ničim ne proglašava smak svijeta, nego donosi nepresušnu nadu i utjehu. Budućnost stoga ne će biti prepuštena sama sebi, jer Bog je veći od svih katastrofa. U duhu Papinih riječi može se predvidjeti da kršćani ne će vidjeti tamu ni kada se bude činilo da patnja ima posljednju riječ, i uvijek će biti onih koji će služiti dobru. Mir uvijek dolazi od Boga i Crkva i vjernici nikada se ne će umoriti moliti za mir i zauzimati se za njegovo postizanje u odnosima i u društvu. Čak i u najtamnijim noćima Gospodin će podizati muškarce i žene koji odbijaju odustati, koji ustraju u činjenju dobra, koji štite ranjive i otvaraju putove pomirenja. I budućnost će imati svetce, pravednike i mirotvorce, vrsne učitelje i škole, roditelje i inicijative koji znaju da milost ne uklanja ugroze na čaroban način, nego nadahnjuje djelatan otpor zlu i donosi kreativnost u činjenju dobra. Nastupit će u toj istoj budućnosti ispreplitanje pravednih institucija, vjerodostojnih svjedoka i ljudi svakodnevne vjernosti koji će donositi jasan smjer tehnološkomu napretku, ne dopuštajući srcu da nazaduje. Rast će svijest da ispunjenje čovjeka ne proizlazi iz tehnološke divinizacije, nego iz Božje milosti primljene u Kristu. Ne postoji dakle doba kada čovještvo ne bi moglo biti veličanstveno.
