Subotnja »kavica brbljavica« u našoj »Zlatnoj jeseni«, u razmahanom proljeću na pragu ljeta, počela je sasvim (ne)očekivano za mene…
– Čuj, Vilkec, vidim da vi u »Glasu« pišete šport, a oduvijek je za sve nas, još kao klince, to bio sport! – započinje Debeli, valjda mi hoće malo »cijediti mast«. – Ne razmem zakaj je to tak? Zaprav’ je’ l ispravno sport ili šport?
– To je šad baš prešudno… – spremno i spretno mu uzvraćam. – Ti mene daviš jezičnim začkoljicama, sad kad je u jeku nastanak novih športskih, hajd’ dobro, sportskih disciplina?! Ne zanima te »milenijeurski veleslalom Kitzbühel – Kazahstan«? Ili »četverosjed s trzajnim otkazom bez kormilara«, »sunožna ostavka obnoć«, »povlačenje uhlad s izbačajem«, »blokiranje sitniša bez servisa« i razni drugi novi športovi, i discipline lake i teške političko-financijske atletike?
– Je, baš mi najstariji unuk govori – priključuje se razgovoru i Toma – da bi se i on bavio tim »športom sa 4,5 milijuna imovine«, jer da mu je dojadilo plivanje…
– Strahota i sramota! – počinje gunđati i Boris, zvani Risbo. – Glavno da nam se klinci više nemaju gdje besplatno baviti ijednim sportom….
– Kak’ ne? – kontrira mu Debeli. – Mogu po igralištu i parku loptu nabijati cijeli dan i noć, kak’ smo i mi!
– A ne, oprosti – ne da se Risbo – neka me nazovu i jugonostalgičarom, ali mi smo u školi imali i nogometnu i rukometnu, košarkašku, stolnotenisku i šahovsku sekciju, i sve smo to besplatno mogli makar isprobati, a danas… Za jednomjesečno bavljenje ritmičkim hopsanjem unuke i nogometom dvaju unuka otišla bi mi cjelomjesečna mirovina!
– Ja svejedno ne razumijem kako im je, ovim lijevim novinarima, taj bivši glavni olimpijski čelnik »hadezeov čovjek« – vraća nas Toma u današnjicu – kad ga je na čelo tog »oHOOho« moćnog odbora postavila esdepeova vlast usred svoga prvog mandata?! Kako to, kako to?
– Je, morali su ga drugovi nagraditi kaj je još kao mladac naš Casanova u staroj državi bil komunistički drug sekretar u firmi goriva i maziva… – podmaza Debeli. – Ali je u novoj državi spremno i učas postal Don Juan z rukicom na plavom srčeku pa ga ni oni, zna se, nisu mijenjali kad su se na vlast vratili, a nigdje nisu bili ni otišli, kao ni oni prije njih, ni oni prije njih, sve do tih Borisovih sportskih ili športskih sekcija, selekcija i lekcija… A novinari, oni iz tak bogatih životopisa onda biraju ili zaboravljaju »kako im se namisti u taj čas«, od prilike do (ne)prilike…
– Da, on nam je baš najljepša… hajde dobro, najbolja ili najvjernija slika i prilika, živi dokaz istine da se kod nas na vlasti uvijek isti masti! – zaključi Toma naše poglavlje o razlikama sporta i športa, onoga iz debelo »podfutranih« fotelja dok mi sjedimo na drvenoj klupi vječnih pričuva. Tko nam je kriv.
