Nekadašnje agresije osvajanja teritorija i pokoravanja naroda »ognjem i mačem« danas se provode brže i efikasnije »govorom i pismom«. Nakon toga najčešće dolazi do negiranja naroda s otvaranjem apetita prema teritoriju. Tako se tijekom prošlosti događalo i na teritoriju današnje Hrvatske.
Već smo u prošlom broju podsjetili čitateljstvo da je od 13. stoljeća u Hrvatskom saboru službeni jezik bio latinski. Prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru održao je 1809. g. barun Vinko Knežević prigodom njegova imenovanja za potkapetana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Bio je to tada hrabar istup ako se zna da se u to vrijeme favorizirao njemački jezik kao jezik vladajuće dinastije. Zato valja podsjetiti da je ondašnji austrijski car Franjo Josip II. (sin carice Marije Terezije), dakle iz obitelji koju su u Bjelovaru ovih dana slavili »Danima Terezijane«, donio 1784. g. zakon o postupnom zamjenjivanju latinskoga jezika njemačkim jezikom u zemljama krune sv. Stjepana (Austro-Ugarska). Naime zabranom upotrebe latinskoga jezika otvarao se prostor za njemački jezik.
Međutim, iako je nakon smrti cara taj zakon povučen (1791.), ostvarila se njegova namjera (ratio legis), koja je potvrđena posebnim zaključkom da se tuđi jezik (misli se na hrvatski, ali i ostale jezike potlačenih slavenskih naroda) ne smije uvoditi kao službeni jezik.
Iznimka je dopuštena samo za mađarski jezik, koji će se odmah uvesti u gimnazije i sveučilišta u ugarskim uredima. Posljedica je bila da je Hrvatski sabor 1805. g. morao donijeti posebnu odluku da mađarski jezik postaje službeni jezik u svim uredima, a kasnije i obvezan nastavni predmet u višim školama.
Zato je govor baruna Kneževića, održan četiri godine kasnije (1809.) u Saboru, povijesni događaj i dokaz da su već onda neki hrvatski plemići imali nacionalnu svijest i potrebu očuvanja hrvatskoga jezika kao svojega materinskoga jezika.
Nažalost barun Knežević nema ni ulice u Zagrebu, a nije zabilježen ni u Priručnom leksikonu (Znanje, 1959.) ni u Općoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda (Zagreb, 1966.). Nasuprot tomu József Antall, bivši predsjednik Mađarske, ima ulicu u Zagrebu na Kajzerici, između Hipodroma i Zagrebačkoga velesajma. Očit je nedostatak osjećaja za poštovanje vrjednota.
Slična situacija bila je i s povratkom spomenika banu Josipu Jelačiću, koji je kao simbol otpora protiv mađarizacije bio okrenut s mačem prema sjeveru (Mađarskoj), a mi smo ga postavili okrenutoga prema jugu, kako ne bi naši sadašnji prijatelji Mađari bivši položaj spomenika shvatili kao aluziju na njihovu okupatorsku prošlost ili, ne daj Bože, prijetnju.
Što se iz takvoga ponašanja naših političkih i kulturnih struktura može zaključiti? Iako je poniznost kršćanska vrlina, ona ima svoju granicu i ne smije postati podaništvo ni pokorništvo, kojemu za volju prešućujemo važne povijesne činjenice ili kulturno-povijesne spomenike obnavljamo protivno njihovim primarnim porukama. Lažnom poniznošću i dodvorništvom prema bivšim okupatorima, a sadašnjim prijateljima, ruši se vlastito samopoštovanje, a ne stječe se poštovanje susjeda. Vrijeme je za promjenu takvih naših ponašanja i odnosa prema prošlosti.
Borba za hrvatski jezik, započeta 1809. g., dala je rezultate tek 1847. g., kada je Sabor na prijedlog plemića Ivana Kukuljevića Sakcinskoga donio Zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika u javnoj uporabi. Neizravno je tomu pridonio i nacionalni preporod ilirski pokret, kojim je stvarano ozračje traženja identiteta hrvatskoga naroda.
Unatoč tomu pokušaji ugrožavanja hrvatskoga jezika nastavljani su pa je 1969. g. Matica hrvatska kao pokušaj zaštite jezika donijela »Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika«. Deklaracija je tada imala i veliku političku važnost, posebno zbog činjenice da je supotpisnik bio i književnik Miroslav Krleža.
Mnogi nisu tada, a ni danas, zamijetili da je i sama Deklaracija bila vrsta kompromisa jer nije govorila o »hrvatskom jeziku«, nego o »hrvatskom književnom jeziku«. Dakle, teoretski smo imali dva jezika, hrvatski jezik i hrvatski književni jezik.
Tek danas imamo jedan hrvatski jezik, koji nažalost ugrožavamo prevelikim unošenjem nepotrebnih tuđica, posebno anglizama.
