Hrvatska već šest godina živi u svojevrsnoj političkoj egokraciji zasnovanoj na dominaciji i sukobu političkih osobnosti predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Razmjere egokracije vidjeli smo i u njihovu nedavnom sporenju o odlasku pripadnika Počasno-zaštitne bojne na vojni mimohod u Parizu. Vlada je namjeravala poslati pripadnike Hrvatske vojske na mimohod u Parizu pozivajući se na nadležnost ministra obrane za odlučivanje o slanju vojnika na protokolarno-ceremonijalne događaje, a predsjednik Republike pozvao se na svoj položaj vrhovnoga zapovjednika Oružanih snaga i zabranio sudjelovanje vojnika na mimohodu u Parizu. Vlada je naposljetku donijela odluku o slanju pripadnika specijalne policije na spomenuti mimohod.
Ranija, sadašnja i buduća politička sporenja predsjednika Republike i Vlade bitno su uvjetovana ustavnim položajem predsjednika Republike u parlamentarnom sustavu vlasti u Hrvatskoj. Nakon smrti predsjednika Republike Franje Tuđmana i smjene HDZ-a s vlasti nova vlast predvođena SDP-om u studenom 2000. donijela je ustavne promjene kojima je uveden parlamentarni sustav vlasti u Hrvatskoj. Nova je vlast željela prevladati polupredsjednički sustav vlasti u kojem je Tuđman imao nadmoćnu ulogu. Ukidanje polupredsjedničkoga sustava vlasti imalo je potporu većine tadašnjih političkih aktera, uključujući i visoke dužnosnike HDZ-a. Promjena sustava vlasti dogodila se u vladajućem ozračju »detuđmanizacije« koja je trebala zahvatiti i sustav vlasti koji se poistovjećivao s Tuđmanovom dominacijom.
Ukidanje polupredsjedničkoga sustava vlasti podupro je i tadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić. Mesić se profilirao kao jedan od glavnih nositelja »detuđmanizacije« i stoga je morao pristati na ukidanje sustava vlasti za koji se tvrdilo da je skrojen za Tuđmana. No vladajuća parlamentarna većina ipak nije htjela predsjednika Mesića svesti na ceremonijalnu političku figuru.
Ustavnim promjenama Vlada je prestala biti odgovorna predsjedniku Republike, koji više nije mogao imati stranačku dužnost. No zadržano je izravno biranje predsjednika Republike, kojemu su ostavljene važne ovlasti u području vanjske politike, obrane, nacionalne sigurnosti i pravosuđa. Kako bi se »prevladao« Tuđman i »sačuvao« Mesić, stvoren je sustav vlasti u kojem je Sabor odnosno Vlada središte moći, ali je predsjednik Republike zadržao politički utjecaj. Da je kojim slučajem na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio HDZ-ov kandidat Mate Granić, nova bi vlast vjerojatno potpuno razvlastila predsjednika Republike, a Granić bi prihvatio takav položaj i ulogu. No predsjednik je postao tada popularni Mesić, kojega se nova vlast nije usudila potpuno razvlastiti. Za ustavne promjene kojima je uveden parlamentarni sustav vlasti s utjecajnim predsjednikom Republike glasovali su zastupnici vladajućih stranaka »šestorke« (SDP, HSLS, HSS, IDS, HNS, LS), regionalističkih stranaka, DC Mate Granića, prisutni zastupnici HSP-a i HKDU-a, manjinski zastupnici te dvojica bivših zastupnika HDZ-a. Protiv su bili zastupnici HDZ-a i nestranački zastupnik Ivo Lončar.
Malo više od 25 godina poslije promjene sustava vlasti Hrvatska na čelu Republike i Vlade ima dvije snažne političke osobnosti. Plenković ima dominantnu ulogu u Vladi i Saboru, no cjelokupna izvršna vlast nije koncentrirana u njegovim rukama. Milanović kao predsjednik Republike ima važne ovlasti i određen utjecaj u izvršnoj vlasti. Takva konfiguracija političke moći stalno dovodi do napetosti i sporenja između dviju snažnih političkih osobnosti. Rezultat je toga egokracija kojoj svjedočimo u Hrvatskoj. Hrvatska vlast i politika podređeni su dominaciji i sukobima Plenkovića i Milanovića.
Jesu li ustavotvorci iz 2000. mogli biti svjesni problema koji će stvoriti tada usvojeni sustav vlasti? Oni su u prvom redu htjeli »prevladati« Tuđmana, no nisu mogli znati dugoročne učinke ustavnih promjena koje su usvojili. Na političku dinamiku ne utječu samo ustavne odredbe, nego i politička praksa. Nije se moglo predvidjeti da će od 2020. na čelu Republike i Vlade biti tako snažne političke osobnosti poput Milanovića i Plenkovića, kojima politički odgovara međusobni sukob. Ustavne promjene iz 2000. stvorile su podlogu, no egokracija je došla i sa specifičnim međusobnim odnosom koji su razvili predsjednik Republike i Vlade. Taj je odnos obilježen sporenjima i sukobima, no mogli su odabrati i drugu vrstu odnosa.
U skorije vrijeme teško je očekivati ozbiljniju reformu sustava vlasti u Hrvatskoj, uključujući i ustavni položaj predsjednika Republike. Vladajući iz HDZ-a, koji je institucionalno konzervativna stranka, nisu skloni promjenama institucija vlasti i njihovih ovlasti. Čak i kad bi htjeli provesti ustavne promjene, teško mogu osigurati potporu dvotrećinske većine u Saboru.
Ustav dopušta i ustavne promjene pučkom inicijativom i referendumskim izjašnjavanjem građana, no to bi spriječio Ustavni sud koji je prisvojio ovlast odlučivanja o granicama ustavnih promjena. Tako ostaje sustav vlasti s dominantnim (ali ne i premoćnim) predsjednikom Vlade i utjecajnim predsjednikom Republike. Dok te dvije dužnosti obnašaju Plenković i Milanović, to ujedno znači nastavak dominacije i sukoba dviju snažnih političkih osobnosti.
