Neurologinja docentica Sanja Kovačić idejna je začetnica i koordinatorica volonterske ambulante u svetištu Majke Božje Bistrice u Mariji Bistrici. Rođena je 3. ožujka 1970. u Zaboku, ali oduvijek živi u Mariji Bistrici pa za sebe kaže da osjeća puls bistričkoga svetišta jer se zgrada u kojoj je živjela kao dijete i djevojka nalazila uz svetište, a nakon udaje preselila se samo 200 m dalje. Zasigurno je sve to utjecalo na njezin daljnji život, koji je itekako vezan uz glasovito svetište.
Roditelji su joj oboje bili Dalmatinci iz Biograda na Moru, a u Bistricu su došli zbog posla. Otac Nikola Drča bio je inženjer strojarstva. Poginuo je vrlo rano, kad su joj bile samo dvije godine. Tada su živjeli u Rotterdamu. Otac je ondje radio u struci u brodogradilištu. Nakon te tragedije njezina se mama domaćica Stana, djevojački Knez, s malenom kćerju jedinicom vratila u Mariju Bistricu. Ondje im je dvorište bilo Hudekova bašča, kao i prostor oko bazilike i bistričke kalvarije.
Uz majku i tetu Maricu
»Mama mi je bila sve. Svoj je život posvetila meni. Predivna je bila, požrtvovna. Teško smo živjele, mučila se da bi prehranila nas dvije. Prva naša susjeda bila je tada već vremešna Marija, Marica Šćuric, koja mi je dala vrlo snažno svjedočanstvo vjere. Bila je jedna od najpobožnijih ljudi koje sam u životu srela. Živjela je sama u svojem stanu gotovo asketskim životom. Od svoje mirovine ostavila bi za sebe samo najnužnije koliko joj je trebalo, a sve povrh toga davala je svaki mjesec u dobrotvorne svrhe, za Crkvu i za misije. Bila mi je kao baka, svaki me dan vodila na misu, čitala mi životopise svetaca koji su se taj dan slavili, a predvečer je obvezno bilo slušanje opernih arija i vijesti iz Vatikana preko radijske postaje Deutsche-Welle. Osnovnu školu završila sam u Mariji Bistrici, a srednju medicinsku u Medvedgradskoj u Zagrebu. Putovala sam. Za studij sam dvojila između književnosti i medicine. Ali je potreba za pomaganjem drugima prevladala.«
»Kad sam upisala studij medicine u Zagrebu 1989. i prešla u podstanarstvo, i teta Marica se zbog nemoći i godina preselila vrlo blizu mene k svojoj zagrebačkoj rodbini, koja se vrlo lijepo brinula za nju do njezine smrti. Osim toga gubitka pretrpjela sam 2003. još jedan veliki gubitak. Tada mi je preminula majka, koju sam neizmjerno voljela i za koju sam se brinula nekoliko godina njezine teške bolesti. Međutim Bog je velik i već sljedeće godine rodila mi se dugo željena kći Nika u braku sa suprugom Brunom, koji mi je postao velik oslonac u životu nakon majčine smrti. Bruno je 1964. godište, profesor je sociologije zaposlen u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici. Upoznali smo se na kazališnoj predstavi u muzeju, a vjenčali se 2000. u svetištu Majke Božje Snježne u Belcu. Niku smo dobili 2004. Studira i glazbu i psihologiju u Osijeku.«
Putovima medicine
»Kad sam postala mlađa liječnica, najprije sam radila kao znanstvena suradnica u Institutu ‘Ruđer Bošković’, gdje sam naučila prva znanja i vještine molekularne biologije. Zatim sam bila znanstvena asistentica na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Međutim kako sam, osim bavljenja znanstvenim radom, željela djelovati i kao liječnica, zaposlila sam se na zamjenama u primarnoj zdravstvenoj zaštiti Doma zdravlja Zlatar.«
»Brzo sam dobila specijalizaciju neurologije u Općoj bolnici Zabok, u kojoj sam provela najveći dio radnoga vijeka. Kako sam bila i koordinatorica za transplantaciju u bolnici, ukazala se potreba da završim subspecijalizaciju iz intenzivne medicine, koja mi je ubrzo postala tako velika strast da sam se zbog toga preselila u Zavod za intenzivno neurološko liječenje KBC-a ‘Sestre milosrdnice’, gdje sam imala priliku raditi upravo taj posao. Ondje sam i danas zaposlena. Kako mi je znanost ipak bila prva ljubav, magistrirala sam na PMF-u u Zagrebu i doktorirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a sada sam docentica na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Iz ljubavi prema svojim studentima sestrinstva napisala sam s koautorima prof. dr. sc. Barbarom Ebling i prof. dr. sc. Rajkom Furešom sveučilišni udžbenik ‘Prehrana ljudi’ koji izlazi u izdanju Medicinske naklade. Shvatila sam da su u praksi medicinske sestre i tehničari više od nutricionista i liječnika involvirani u prehranu bolesnika, kako u bolnicama tako i u dječjim vrtićima i domovima za starije i nemoćne, te stoga zaslužuju najkvalitetniju edukaciju u tom području.«
Volonterka s certifikatom
»Zbog predanoga volonterskoga rada u svojoj maloj sredini preko raznih udruga kojima sam pomagala kao liječnica, ali i kao pomoćnica za sve poslove, godine 2014. dobila sam državnu nagradu za volonterku godine. Božja providnost i posljedično samopouzdanje zaslužni su što je 2018. zaživjela moja vizija o volonterskom centru i volonterskoj ambulanti u svetištu Majke Božje Bistričke, koja će tijekom ljetnih mjeseci pomagati hodočasnicima u potrebi. Tadašnji rektor svetišta preč. Domagoj Matošević, a sada i njegov nasljednik preč. Tomica Šestak, spremno su me podupirali u volonterskim snovima. Od početnih nekoliko volontera, liječnika, medicinskih sestara, fizioterapeuta, magistri farmacije, studenata i nemedicinskoga osoblja, iz godine u godinu broj se volontera povećavao pa ove godine imamo 58 aktivnih volontera. Dodatnu ozbiljnost toj hodočasničkoj ambulanti dali su dobrotvori koji su svojim vrijednim donacijama opremili prostor ambulante, a to je u prvom redu Suvereni malteški red u RH. Kako je rasla volonterska hodočasnička ambulanta u svetištu, tako je ove godine postala i dio zdravstvenoga sustava RH kao turistička ambulanta. Budući da u ovom trenutku hrvatski zdravstveni sustav ne prepoznaje hodočasničku volontersku ambulantu, što ta ambulanta zapravo i dalje jest, želja mi je da jednoga dana bude i službeno prepoznata kao hodočasnička.« Osim što je i pjesnikinja, pjeva u dva vokalna sastava, u KUD-u »Lovro Ježek« i u ŽVS-u »Marija«, a također je članica skupine čitača Božje riječi u župi.
Vjera – oslonac u bolesti
»Uz sve to jedan od najvećih mojih životnih izazova nisu sve te velike organizacije ni karijera, nego teška bolest. Od 2017. liječim karcinom dojke koji je na samom početku, nažalost, već bio u uznapredovaloj fazi. Iako nisam primila fizičko zdravlje, Bog me blagoslovio izdržljivošću pa sam u tih devet godina teške bolesti šest godina aktivno radila, a zadnje tri godine tijekom kojih, nažalost, nisam mogla raditi, još uvijek organiziram i sudjelujem u gotovo svima navedenim volonterskim aktivnostima i veselim se svakomu danu kao da sam najzdravija osoba na svijetu. Već tri godine živim od naknade za bolovanje. Međutim, Bogu hvala, naknada za bolovanje je povećana, dobila sam inkluzivni dodatak, imam mnoštvo prijatelja koji me za rođendan uvijek daruju, iako se ljutim zbog toga na njih. Hrvatska liječnička komora pomaže liječnicima na dugom bolovanju i, što je najvažnije, dragi Bog se pobrinuo za mene da mi, iako sam završila na bolovanju bez ušteđevine, ni u jednom trenutku ništa nije nedostajalo. I dalje volontiram najviše što mogu i radujem se svim srcem što još uvijek mogu davati sebe bližnjima bez očekivanja ikakve nagrade, što je, vjerojatno, posljedica utjecaja moje asketske tete Marice. Vjera mi je sve. Drži me. Oduvijek mi je vjera temelj, a u mojoj teškoj bolesti ključan mi je oslonac. Ne bojim se smrti. Znam da je gore lijepo. I da je ondje najveća ljubav koju ovdje ne možemo pojmiti. Bojim se malo tegoba umiranja. Mama je umrla od karcinoma dojke meni na rukama pa sam prolazila te boli s njom. Ne znam kako će to meni biti. Život je lijep i težak. Pa što Bog dade.«
»Volim i pišem poeziju pa sam izdala zbirku pjesama ‘Ti se, princezo moja, uvijek smij’. Aktivna sam članica Planinarskoga društva ‘Grohot’ i Udruge prijatelja životinja. Sve to zbog ljubavi prema ljudima, životinjama i prirodi. Veganska sam i ekološka aktivistica. Kao neurologinja od 2009. svake godine u ožujku organiziram veliku javnozdravstvenu manifestaciju ‘Tjedan mozga u Krapinsko-zagorskoj županiji’. Od 2018. članica sam tada osnovane udruge ‘Stav’ iz Marije Bistrice. Autorica sam i voditeljica više projekata iz kulture, pedagogije i prevencije zdravlja, kao što su projekti Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih za izvaninstitucionalni odgoj i obrazovanje uz koji je učenicima Osnovne škole Marija Bistrica u protekle tri godine pruženo mnoštvo zanimljivih kreativnih radionica. Jedna mi je od dražih volonterskih aktivnosti priprema školske ekipe za natjecanje iz prve pomoći u Osnovnoj školi Marija Bistrica, koja je ove godine bila prva na međugradskom natjecanju.«
Radovati se, a ne žaliti se neprekidno
