SAŠA KOSEC, PASTORALNI VIJEĆNIK, VODITELJ CARITASA »Bilo bi najučinkovitije da je jedan Caritas za sve karlovačke župe«

Vjernici laici aktivni u Crkvi

Snimila: T. Baran | Saša Kosec: »Odjedanput sam bio nepotreban, beskoristan, u politiku nisam htio, smislenije mi je bilo djelovati kao vjernik, pomagati čovjeku kroz Caritas«

Sašu Koseca mnogi nazivaju glavnim karlovačkim karitativcem. Župljanin je župe sveta Tri kralja na Baniji. S dolaskom u Karlovac kao dragovoljac i invalid Domovinskoga rata odmah se dao na djelovanje za dobro i djelovanje za drugoga kroz župu. Danas je voditelj župnoga Caritasa, sakristan, pastoralni vijećnik, ali rado pomaže i ostalim karlovačkim župama, a svakodnevno surađuje i s drugim karlovačkim humanitarnim ustanovama. U tome ga podržava obitelj, a vjeru smatra svojim životnim osloncem, na koji nije bio upućen odmalena. Tek je u zrelosti otkrio ljepote života u vjeri, bez koje se više, naglašava, ne može zamisliti.

»Slabo sam odgojen u vjeri, preslabo«

Saša je rođen 7. prosinca 1972. u Ludbregu. Majka mu je Anica, djevojački Pomahač, Ludbrežanka, umirovljena radnica koja je radila u tvornici obuće, a otac mu je Antun Kosec iz Hrastovskoga kraj Ludbrega bio poljoprivrednik. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju, vjenčali se u župnoj crkvi i skrasili s Antunovom obitelji u Hrastovskom. Prije Saše godine 1971. dobili su Mladena, a poslije je, 1978., rođena Danijela. Mladen sa suprugom i troje djece živi u Drnišu. Devedesetpostotni je invalid Domovinskoga rata ranjen u Vukovaru. Danijela sa kćeri živi u Ludbregu, a zaposlena je u tvornici kože u varaždinskoj industrijskoj zoni. Godine 1979. rođen je Danijel koji je umro kao dječak od šest mjeseci.

»Naša je mama bila posvećena nama djeci. Puno je radila, bila marljiva, strože nas je odgajala, red se kod nje morao znati, što mi je danas u redu«

Nakon toga se bračni par Kosec rastao, Anica danas živi u Poljani Gornjoj kraj Varaždinskih Toplica, a Antun kraj Dugoga Sela. Anica se poslije udavala, Antun se nije ženio. Zato Saša ima i polubraću. Ljiljana je rođena 1982. Udana je, ima jedno dijete, sa suprugom radi u obiteljskom poduzeću, žive u Zagrebu. Zatim je na svijet 1987. došla Biljana. Domaćica je, udana je u Svibovec kraj Varaždinskih Toplica, ima dvoje djece. Mihael, rođen 1990., zaposlen je u tvornici kamena u Benkovcu, zasad je neoženjen, a najmlađa je Katarina, rođena 1992., domaćica, ima dvoje djece, žive u Varaždinskim Toplicama. Sva su braća u dobrim odnosima, ne dijele se na braću i polubraću.

»Naša je mama bila posvećena nama djeci. Puno je radila, bila marljiva, strože nas je odgajala, red se kod nje morao znati, što mi je danas u redu«, pripovijeda Saša. »A tata je više bio društveni čovjek, volio je izlaske. Mamu sam više upoznao tek u zrelijoj dobi jer su nakon rastave sudskom odlukom brat i sestra pripali mami, a ja tati. Tada sam imao šest godina. K mami sam otišao nakon sedmoga razreda. Tata je vodio računa o meni, pomagao sam mu na poljoprivredi, od toga smo živjeli. Tovili smo svinje, imali krave, konje. Otac je kuhao, vodio domaćinstvo, sve je znao. Slabo sam odgojen u vjeri, preslabo. Tata je imao sakramente, ali ih nije živio, ni mene nije upućivao na Boga, vjeru, Crkvu. Zato kršten jesam, ali na pričest i krizmu išao sam tek kao odrasla osoba, 1998. u Plaškom. Znao sam kao dječak samoinicijativno poći na vjeronauk i na misu s drugima, ali to je bilo tek toliko da ne budem sam.«

»U vojsci sam bio cijeli Domovinski rat«

»Mama je držala do vjere, no nju sam gotovo cijelu osnovnu školu viđao tek tu i tamo. Inače mi je u Hrastovskom bilo lijepo, dosta je bilo djece, lijepo smo se družili, kupali smo se u rijeci Bednji koja je prolazila kroz selo. Osnovnu sam školu polazio u Ludbregu, do tamo sam imao dva kilometra, a prevozili su nas autobusima. Prolazio sam s dobrim uspjehom. Tata me upućivao u poljoprivredu pa sam nakon nastave vodio krave i svinje na pašu, a učio sam kad sam stigao. Osmi sam razred, nakon što sam se preselio k majci, polazio u Svibovcu. Do škole sam imao tri kilometra. Dobro sam se snašao. Nisam nastavio u srednjoj školi, nego sam se zaposlio kod jednoga privatnika, radio sam zidariju i tišljariju. I tako do 1990., do odlaska u vojsku u Zaječar. Poslije obuke poslan sam na bugarsku granicu. U međuvremenu je počeo Domovinski rat.

S trojicom sam kolega pobjegao doma. Odmah sam otišao u ‘Tigrove’, bio je to peti mjesec 1992. Baza nam je bila u Petruševcu, odakle smo dvaput išli na južno ratište. Prvi smo put bili sedam mjeseci, i to u Živogošću, Makarskoj, Pločama, na Pelješcu, u Orebiću. Drugi smo put na šest mjeseci otišli u Konavle, Cavtat, Dubrovnik. Nakon što smo oslobodili ta područja, otišli smo u Ogulin, a nakon rata sam do umirovljenja bio profesionalni vojnik. U vojsci sam bio cijeli Domovinski rat. Dvaput sam i ranjen. Prvi put 25. lipnja 1992. iznad Sinja, u desnu butinu. Osjećam i danas tu ranu, posebno kad se mijenja vrijeme. Drugi sam put ranjen u glavu, prije ‘Oluje’, u Kapeli blizu Ogulina. Fizički sam saniran, a psihički se nosim sa svime. Ne volim gledati ratne filmove, posebno ne volim filmove i serije o Domovinskom ratu, ne volim ni knjige o Domovinskom ratu. Teško mi se odmaknuti, lakše mi je kad se ne prisjećam tih vremena i situacija u kojima sam bio.«

»Tko zna kako bih završio da se nisam oženio«

»Kao profesionalni sam vojnik nakon rata najprije bio u Zagrebu, pa u Skakavcu kraj Karlovca. Tu sam i ‘Tigrove’ zamijenio za 266. izvidničko-diverzantsku satniju. Zatim sam bio u Velikoj Buni iza Velike Gorice pa u Zagrebu, a onda sam umirovljen zbog posljedica stradavanja. Umirovljen sam s činom nadnarednika. Penzić sam od 2004. Otada sam sve, samo ne u mirovini. U vojsci sam završio četverogodišnju srednju školu. Zvanje mi je tehničar – zaštita osoba i imovine. Nastavu je u Ogulinu organiziralo Pučko učilište iz Zagreba. Polagali smo i pismeno i usmeno, kao redovitu srednju školu. Od MORH-a sam 1997. dobio stan u Karlovcu. Otkupio sam ga prije desetak godina. Zato sam postao Karlovčanin. Mogao sam birati između Karlovca i Zadra. Odlučio sam se za Karlovac jer mi je bliže rodnomu kraju. Oženio sam se 2000. Supruga je Marina, djevojački Bešenić, rođena 1978. Ona je završila srednju školu za prodavačicu.

»Odjedanput sam bio nepotreban, beskoristan, u politiku nisam htio, smislenije mi je bilo djelovati kao vjernik, pomagati čovjeku kroz Caritas.«

Na određeno radi u Crvenom križu u Karlovcu. Kad sam dolazio k mami, upoznao sam je u jednom disku. Eto, našel sam si domaču pucu. I dopelal sam je u Karlovac. Vjenčali smo se u našoj zajedničkoj župi sveta Tri kralja u Svibovcu. Odmah smo 2000. dobili našu Melani. Ona je u 2. razredu srednje škole za poslovnu tajnicu u Karlovcu. Završila je osnovnu glazbenu školu, pleše u klubu, dobra je. Natali nam je umrla na porodu 2004. A Gabrijela smo dobili 2010. On ide u vrtić, u predškolskom je programu, dobar je, živahan, mudar, pametan, već čita, piše. Djecom smo zadovoljni. Zdravi su nam, dobri. A Marina je divna supruga, mirna, povučenija je od mene. Dobro sam se oženio, da nije bilo nje i Melani, tko zna kako bih ja završio nakon rata i vojske. Kad su me umirovili, bio sam obiteljski ostvaren. Umirovljenje sam zato lakše podnio. Nisam prošao liječnički. Preko noći sam morao na bolovanje pa u mirovinu, a tomu se nisam nadao. Izvršavao sam sve profesionalne obveze koje sam imao. Ali su liječnici mislili drugačije.«

»Ubrzo sam se prihvatio župnoga Caritasa«

»Kada sam došao u Karlovac 2000., uključio sam se u život svoje župe sveta Tri kralja na Baniji u kojoj sam i danas. Sakramente sam tada već bio primio. Dvije godine ranije, s dvojicom kolega. Plaški nam je bio najbliža župna zajednica u kojoj smo se kao katekumeni mogli pripremiti za sakramente. Četiri smo mjeseca dva, tri puta tjedno iz Ogulina išli autom. Nedostajalo mi je nešto u životu. Shvatio sam da je to Bog. Nakon toga sam vjernički zrelo zaživio. Posebno s dolaskom u župu na Baniji. Prvi moj župnik bio je Josip Horvat, zatim Josip Priselac, Duje Kurtović i sada je Antun Kolić. Oni su za mene institucija. Sa svima sam njima dobro surađivao, kao i s ostalim karlovačkim župnicima. Najprije smo supruga i ja propjevali u župnom zboru, u kojem smo bez prekida petnaestak godina. Prvi naši prijatelji u Karlovcu također su ljudi iz župe. I sve nam se ostalo pomalo počelo događati u župi. Uz pjesmu sam se ubrzo prihvatio župnoga Caritasa. Najprije bez dekreta, a posljednjih desetak godina i s dekretom. Posljednje sam tri godine i voditelj župnoga Caritasa. No ništa bez dogovora sa župnikom. U međuvremenu sam zaigrao i u katoličkoj malonogometnoj ligi. Po novome sam i sakristan.

Mislim da sam dosad ipak najviše dao Caritasu. Skrbimo se za 130 ljudi. U taj broj ulaze i Romi jer je njihovo naselje u našoj župi. Neromskih korisnika imamo 68. To su ili ljudi sa socijalnim rješenjima ili ljudi koji imaju neku mirovinu pa zato ne mogu dobiti službenu pomoć, a na rubu su egzistencije. Prihod koji dijelimo prikupimo u akcijama koje organiziramo. A akcija je mnogo, tko bi to sve pobrojio. Nas volontera ima 24, ali je i dosta pomagača sa strane. Budući da Caritas nije pravna osoba, nego je dio župe, u neke akcije za koje nam je potrebna pravna osobnost ne možemo ulaziti. No probamo se onda domisliti drugačije. Primjerice, svi Romi imaju socijalno rješenje pa ćemo njih preusmjeriti u program EU-a preko Crvenoga križa. Velika će većina ući u taj projekt pa će dobivati pakete pomoći 4, 5 puta godišnje. Osim što dobro surađujemo s Crvenim križem, dobro surađujemo i s udrugom ‘Milosrđe’ koja se bavi beskućnicima. Pomažemo i drugim župama, a osobno iz iskustva mislim da bi bilo najučinkovitije da postoji jedan Caritas za sve karlovačke župe. Posla u Caritasu ima stalno jer se stalno nešto događa. Puno se toga može dogovoriti telefonom, ali kad su potrebne ruke, prisutni smo i fizički. U ‘Lidlu’ nam ljudi ostavljaju pomoć za potrebe Caritasa, a sam ‘Lidl’ pomaže Caritasu Zagrebačke nadbiskupije. Interspar nam već šestu godinu svakodnevno daruje pekarske proizvode od dan ranije. Svakodnevna je to briga, ali sve podijelimo. Često dobijemo robu s kratkim rokom trajanja, svaki je tjedan nešto. Ljudi su u potrebi, naravno da se moramo pobrinuti da tu robu preuzmemo i distribuiramo. S volonterima nam pomažu i Grad Karlovac i Županija, i njihove socijalne službe. Grad nam je kao župnom Caritasu prije pet godina dao zahvalnicu za doprinose u humanitarnom djelovanju. Preko Caritasa redovito organiziramo i dobrovoljno darivanje krvi u našoj župi.«

Mnogima je teško izići iz svoje komocije
Smatram da je pitanje uloge vjernika laika svakodnevnica u župnim zajednicama, a u stvarnosti malo koji čovjek razmišlja o tome, premda je prisutno u svim događanjima.
Smatram da današnji vjernici laici ne žele izići iz svoje čahure i promijeniti nešto kako se ne bi narušila njihova komocija, koja je stvorena u svakodnevnom životu. Je li to zbog užurbanosti koja nam je prisutna u današnjem svijetu gdje uvijek ima premalo vremena ili zbog toga što je uvijek dojam da je tako dobro i nema potrebe za nekim mijenjanjem? Sami vjernici laici nešto bi još i promijenili, ali nastaje problem u trenutku kada treba s riječi prijeći na dijela, jer kada treba odraditi neku zadaću koja bi trebala unijeti promjenu, postavlja se pitanje: »Pa zašto baš ja?« ili: »Ja radim pa za takvo nešto nemam vremena« ili: »Neka to netko drugi odradi«…
S druge strane ima vjernika laika koji su toliko dugo prisutni na nekim pozicijama u crkvenim krugovima te je, istina, sasvim dobra situacija i ništa se ne treba mijenjati, pogotovo jer je njima već duže vrijeme sasvim dobro, kako je bilo i do sada. U oba slučaja čuva se osobna komocija koju smo si sami stvorili i koju ne bismo željeli da nam netko naruši.
Smatram da ni jedna od navedenih situacija nisu funkcionalne za napredak laikata u našim župnim zajednicama u cijeloj Lijepoj Našoj.
»Volonter želim biti zauvijek«

»Zbog svega sam u župi svaki dan. Uistinu redovito posljednjih šest mjeseci, od kada sam i sakristan. Svaki dan pripremim za misu, upalim grijanje, organiziram čitanja, a supruga se brine za čistoću, ruho, subotom očisti crkvu, a za veća čišćenja pomognu joj i drugi. Po potrebi i ja čitam na misi. K tomu sam i pastoralni vijećnik. Sastajemo se po potrebi, uglavnom više puta godišnje i rado sa župnikom dogovorimo naše župne programe.

»Skrbimo se za 130 ljudi. U taj broj ulaze i Romi jer je njihovo naselje u našoj župi. Neromskih korisnika imamo 68. To su ili ljudi sa socijalnim rješenjima ili ljudi koji imaju neku mirovinu pa zato ne mogu dobiti službenu pomoć, a na rubu su egzistencije. Prihod koji dijelimo prikupimo u akcijama koje organiziramo.«

Izvan župe još sam predsjednik Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskoga rata za Karlovačku županiju. Riječ je o 11 udruga. Obveze su uglavnom papirološke, funkcionira se po projektima. U župi je puno više posla. Zato mi župa i jest prioritet. Teško mi je kad pomislim da nešto dobro ne bismo napravili, a možemo. Puno toga vidim, potencijala je puno, vidim da se može, a onda mi je žao da se ne izvede. Zato sam se uključio. Napravit ćemo ovo za ovoga, ono za onoga, ovu akciju, onu akciju, stvaraju se paketi, podijelimo prikupljeni novac. I kad pomislim da je vrijeme da odustanem i brigu oko vođenja prepustim drugima, opet nešto uleti. Volonter želim biti zauvijek, no nemam ništa protiv da vođenje Caritasa preuzme netko mlađi, naprotiv. Dobrodošle su nove ideje, ciljevi, vizije, nova energija.

Osobno mi je vjera sve. Pokušavam živjeti po vjeri. Kroz svoje dnevne zadaće nastojim da sve bude u skladu s vjerom, a to nije lako. Ali se trudim. Vjera mi je uz suprugu i dijete bila ključni oslonac u mojim teškoćama oko nenadanoga umirovljenja. Odjedanput sam bio nepotreban, beskoristan, u politiku nisam htio, smislenije mi je bilo djelovati kao vjernik, pomagati čovjeku kroz Caritas. Taj je Caritas k tomu i meni terapija i obogaćenje. Vjera me i danas vodi. A Caritas mi je uzeo višak vremena koji sam imao. Danas sam svaki dan na misi, što mi mnogo znači. Lakše mi je, obogati me. Dok nisam bio sakristan, uz nedjeljnu bih misu došao još dva, tri puta tjedno. U svemu je tome sa mnom supruga, djeca također. Melani pjeva u zboru mladih, župna je animatorica. Vidim se u radu za dobro i drugoga i nadalje. Čovjek mi je radost i životni smisao.«

IZVORGlas Koncila br. 2/2017.
Prethodni članakNIŠTA BEZ ODLUČNOGA RADA U upravljanju kućnim ili osobnim proračunom ista je polazišna točka kao u drugim područjima života
Sljedeći članakDONIRANJE TIJELA U ZNANSTVENE SVRHE Kakvo je stajalište Katoličke Crkve o doniranju tijela pokojnika?