Nedavno se govorilo kako Hrvatska ima mnogo donora, a to je zato što je na snazi tzv. pretpostavljeni pristanak, što znači da su svi naši građani mogući darivatelji ako se za života nisu pisano drukčije izjasnili. Znam da je stajalište Crkve prema doniranju pozitivno, no začudilo me da je njemačka Crkva prilično kritična prema uvođenju toga instituta pretpostavljenoga pristanka. Nikada od Crkve u našoj zemlji nisam čula rezervu po tom pitanju. Postoji li jasno, nedvosmisleno crkveno stajalište o tom pitanju?
K. Villa
U Katekizmu Katoličke Crkve piše: »S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnoga milosrđa; jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga. Autopsija leševa može biti moralno dopuštena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istraživanja. Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno. Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela« (KKC, br. 2300 i 2301).
No ponajprije bismo htjeli reći da je stajalište Crkve vrlo jasno, što se potvrđuje i mišljenjem svetoga pape Ivana Pavla II. koje je iznio u enciklici »Evanđelje života« (EŽ) i u kojoj govori da slavljenje »Evanđelja života zahtijeva da se ostvari iznad svega u svakodnevnom životu, življenom u ljubavi za druge i u darivanju samoga sebe« te dodaje: »Tako će čitav naš život postati autentično i odgovorno prihvaćanje dara života, iskrena pohvala i zahvala Bogu koji nas je obdario tim darom. To je ono što se već događa u brojnim gestama darivanja, često poniznim i skrivenim, koje čine muškarci i žene, djeca i odrasli, mladi i stari, zdravi i bolesni. Baš u tom kontekstu, bogatom čovjekoljubljem i ljubavlju, rađaju se i herojska djela. Ona su najsvečanija slavlja Evanđelja života, jer ga proglašuju potpunim darivanjem sebe; ona su sjajno očitovanje najuzvišenijeg stupnja ljubavi, koji je darivanje života za ljubljenu osobu (usp. Iv 15, 13); ona su sudjelovanje u otajstvu križa, u kojem Krist otkriva koliku vrijednost za njega ima život svakoga čovjeka i kako se on u punini ostvaruje iskrenim samodarivanjem; s onu stranu bučnih događaja, postoji heroizam svakodnevice, sastavljen od malih i velikih djela dobrote i suosjećanja koja podupiru autentičnu kulturu života« (EŽ, br. 86), koje često možda nismo ni svjesni, a da nam se pruži prilika, sigurno bismo i mi htjeli – vlastitim pristankom – sudjelovati u tom herojskom djelu.
Tu dolazimo i do Vašega neposrednijega pitanja vezanoga uz institut pretpostavljenoga pristanka. S jedne strane mogli bismo se osloniti na riječi dr. Bilokapića i reći: svi trebamo izgrađivati kulturu darivanja, pa će i pristanaka biti više (ne pretpostavljenih, nego izrečenih), a kako je darivanje tijela regulirano Programom doniranja, više možete, među ostalim, pročitati na internetskim stranicama Zavoda za anatomiju Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ili nekoga drugoga sveučilišta na kojima se ističe da je »donacija tijela, uz dobrovoljno darivanje organa, jedan od najplemenitijih činova koje pojedinac može učiniti tijekom života i ostaviti kao svoje nasljeđe nakon smrti«.
Kao tjednik ne možemo ponuditi odgovor bi li i hrvatski biskupi trebali biti »kritični« poput njemačkih biskupa niti što bi trebali učiniti i bi li se trebali o tome izjašnjavati, kada je već – kao što smo vidjeli i iz ovoga kratkoga odgovora – prema katoličkom nauku »dopušteno darivati svoje tijelo« odnosno organe ne samo za transplantaciju, nego i za proučavanje i znanstvena istraživanja. To se ubraja u herojska djela pomaganja drugima na koja je svaki vjernik – a ovo je sada naša pretpostavka – spreman. I dobro bi bilo da o tome otvoreno razgovara i s članovima svoje obitelji kako bi oni mogli dati informirani pristanak.
